Prošlo je nešto više od tri mjeseca od posljednjih parlamentarnih izbora. Koliko god nam se rezultat činio zbunjujućim on je jedan od milijuna mogućnosti kako je mogla završiti ta noć.
Ljepota demokracije je u nepredvidivosti. Veliki pobjednici i gubitnici mogu, a i ne moraju postojati. Može postojati i ovo što imamo sad.
Možda najveći gubitnik ovih izbora je Hrvatska ljevica. Hrvatska ljevica bastion radničke klase i raznih zeleno-ružičasti pokreta je nestala. Opća predodžba ljevice počinje s HNS-om za kojega se smatra da je od lijevih opcija najbliži ‘centru’, idući je u pravilu SDP. SDP se smatra centra-lijevom opcijom te služi kao pandan HDZ-u kao centar desnoj opciji. U ovoj zadnjoj rečenici leži propast SDP-a, ali na to ću se vratiti malo kasnije.
Kada idemo dalje u lijevo iza SDP-a se događa svašta, od Radničkog fronta koji u posljednjim mjesecima uživa veliku medijsku pažnju, do OraHa koji je apsolutno iščeznuo s naše političke scene a konkurirao je postati druga najjača politička opcija i na kraju do Živog Zida koji je svojim nekonvencionalnim (čitaj protuzakonitim) ponašanjem uspio dobiti cijelog jednog saborskog zastupnika.
Kada pogledamo ankete velike stranke još uvijek obuhvaćaju preko 50% podrške biračkog tijela (HDZ 29%, SDP 26%), dok su neodlučni treća politička snaga koja stoji između 8,6% prema istraživanju javnog mijenja CROBROMETAR . Tek iza njih dolazi Most koji je po svim anketama izgubio barem trećinu podrške.
Očito je da su birači itekako razočarani političkim elitama u koje su, po svemu sudeći, sada pribrojili Most. Jačanje Živog Zida može se povezati s padom Mosta i nepostojanjem ni jedne druge tzv. treće opcije. Ili barem relevantne treće opcije. Ljevica danas u Hrvatskoj nema viziju. SDP se pod vodstvom Zorana Milanovića pretvorio u stranku koja postoji samo kako bi bila protiv HDZ-a, iako je ovo sasvim legitimno malo je jadno živjeti kako bi tračao druge. Ili barem ja tako ne bi mogao živjeti.
SDP od vremena pokojnog Ivice Račana nema ‘vizije’. Iako sam bio jako mlad i dan danas se dobro sjećam spota u kojemu Ivica Račan obrazlaže svoju viziju Hrvatske. S jednim vremenskim odmakom možemo vidjeti da je tada ta politika bila poprilično promašena, ali nadasve to je bila politička vizija. Koju viziju imaju Zoran Milanović i Zlatko Komadina? Ja ne znam, a koliko čujem ni u SDP ne znaju.
Živi Zid je trenutno jedina lijeva opcija koja ima viziju. Iako su članstvo Zida osipalo, pa se nekako čini da je sve ostalo na jednoj Živoj Cigli, njihovom zastupniku Ivanu Viliboru Sinčiću, oni imaju barem nekakve stavove koji su za njih svojstveni. Iako u životu ne bi zagovarao davanje podrške toj stranci, poprilično je očito da na Hrvatskoj ljevici trenutno nema druge stranke. Ni Radnička fronta ni OraH nisu politički relevantni, a politički relevantan SDP je postao politički inertan. Osim uvreda na tjednoj razini oni nemaju političku misao koju zastupaju i vrijednosti koje brane. Ako se Živi Zid nastavi polijevati populizmom kojemu svjedočimo zadnjih dana oni će skoro sigurno zatrebati u političko tijelo SDP-a.
Živi Zid je trenutno jedina lijeva opcija u Hrvatskoj. Jedino oni nekakvu viziju i vrijednosti koje brane. Koliko god žalosno bilo to je rezultat za koji je kriv isključivo SDP sa svojom osmogodišnjom politikom sukoba. Politika “Mi ili oni” za rezultat je imala neutralizaciju Hrvatske ljevice. Podrška koju uživa SDP je sve manja, a broj neodlučnih sve veći. Most gubi podršku a Živi Zid jača. Pa se pitam, je li vrijeme za novu Hrvatsku ljevicu?
Pavao Škoko Gavranović/energypress.net
