HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba Davor Filipović komentirao je smrt Đorđa Balaševića. Kaže da ga nikada nije slušao, no da zna jedino pjesmu “Nikad kao Bane”.
Filipović se osvrnuo i na natpis koji su Balaševićevi obožavatelji ostavili u Ilici, ispred kojeg su palili svijeće i okupljali se. Naime, na njemu je ćiriličnim pismom napisana riječ “Bećarac”.
Balaševićeva pjesma “Stih na asfaltu” u jednom dijelu čuva stihove: “Da mi je još jedared proći Ilicom, pa da bećarac našvrljam ćirilicom”.
“Nisam vidio transparent. Međutim, u Hrvatskoj treba koristiti službeno pismo. Osobno ne znam ćirilicu, natpis u Ilici ne bih mogao ni pročitati”, rekao je Filipović za N1.
Nakon njegove izjave društvene mreže su eksplodirale. Kao trebalo bi ga biti sramota što ne zna ćirilicu, a htio bi biti gradonačelnik Zagreba. Kao da znanje ćirilice ima bilo kakvom utjecaja na potencijalno upravljanje gradom.
Filipovićev protukandidat Joško Klisović iz SDP-a je, pak, stihovima Balaševića opisao propadanje Zagreba.
“Puno sam putovao Europom i mogu reći da je Zagreb najzapušteniji. Svi su nas prestigli. ‘Krivi smo mi’, kao što je Balašević rekao, a ne oni kojima smo pustili da to rade. I zato se želim aktivirati”, rekao je.
Tu temu na Facebooku je komentirala novinarka Vesna Klajić:
“Neka mi netko objasni: zašto bi netko mlađi od 40 godina tko je studirao u Americi a živi u Hrvatskoj koja je članica EU danas MORAO znati ćirilicu i voljeti nekog pjevača, pa makar to bio i Balašević! Kad je ta obaveza uvedena?”, pita se Klajić.
Slično je reagirao i dr. Mate Palić s osječkog sveučilišta:
“Kandidat za gradonačelnika Zagreba ne zna ćirilicu. Naravno kako su neki dušebriznici to okarakterizirali kao nekakav nedostatak. Kakve veze ima poznavanje ćirilice sa sposobnošću upravljanja glavnim gradom? Baš nikakve.”
Balašević je preminuo jučer u 68. godini, tri mjeseca prije rođendana. Pokopan je danas u Novom Sadu u krugu obitelji, a Novi Sad je na dan pogreba proglasio Dan žalosti.
Prošle godine napustili su brojni umjetnici koji su zadužili hrvatsku kulturu pa se od njih nismo opraštali na “sjevernokorejski način”.
Preminula su velika glumačka imena – Vera Zima i Zoja Odak, Špiro Guberina i Mustafa Nadarević. Od njih smo se oprostili pristojnim nekrolozima. Preminuo je i Pero Kvrgić, miljenik Zagreba i kazališne publike. I od njega smo se oprostili dostojanstveno.
Preminuli su i glazbeni velikani Zdenka Vučković, Krunoslav Kićo Slabinac i Rajko Dujmić. I Zagreb i Hrvatska iskazali su im dostojno poštovanje i zahvalnost.
“Ružan treći čin”
Moguće je da se u vrijeme pandemije ljudi vole družiti pa im sjećanje na Balaševića dođe kao izgovor, ali ovaj sjevernokorejski oproštaj, idolopoklonstvo i gotovo natjecanje tko je više volio Balaševića, ipak je previše. “Sve što znam naučio sam od Balaševića”, “Učio nas je što je ljubav”, “U vrijeme rata pjevao je o miru”….
I, da ne bi bilo zabune, na kraju teksta prisjetio sam se svih Balaševićevih koncerata na kojima sam bio: Zagreb (tri puta), Beograd (dva puta), Sarajevo, Novi Sad ( posljednji u SPENSu)… ukupno 14 koncerata.
I ne poznajem baš mnogo ljudi koji nisu voljeli Balaševića i pjesme koje za njim ostaju. Bio je zvijezda, još za života ušao je u školske udžbenike, i ostat će trajna zvijezda.
“Ako umrem mlad posadi mi na grobu samo ružmarin, ne dozvoli tad da naprave od toga tužni treći čin, nek mi ne drže govore, nek drugom pletu lovore, ako umrem mlad zaustavljen u koraku i snu
Pokopan je u tišini uz najužu obitelj. Onako kako je i poželio u pjesmi ‘Slovenska‘: “Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin /Ne dozvoli tad da naprave od toga tužni treći čin/ Nek mi ne drže govore, nek drugom pletu lovore…”
A za sve one koji se ovako javno žaluju za pokojnom Balaševićem, on sam bi vjerojatno rekao: “I s Tugom treba umjeti….”
M. Marković/Foto:hrt
