Izliječila je cijelo selo u Istri, optužili ju da je vještica i spalili na lomači

Posljednja istarska vještica spaljena je na lomači 1632. godine u Svetvinčentu. Ta travarka optužena je da je vještica i da je sklopila ugovor s vragom. Iako je pomagala sumještanima i liječila ih, jednoglasno su je osudili na lomaču

Posljednja istarska vještica spaljena je na lomači u Kaštelu Grimani 25. veljače 1632. godine u San Vincenti ili danas Svetvinčentu. Marija Radoslovich bila je poznata kao vještica Mare i poput drugih nesretnica tog strašnog vremena nakon groznog mučenja “priznala je svoje grijehe” i spaljena usred Kaštel Grimani pred krvožednom masom.

Ta travarka iz Svetvinčenta optužena je od svojih sugrađana da je vještica i da je sklopila ugovor s vragom. Iako je pomagala sugrađanima i liječila ih svojim travama, jednoglasno su je osudili da gori na lomači. Upravo je ona postala figura u hrvatskoj narodnoj tradiciji, naročito u Istri. Legenda o vještici Mare isprepletena je elementima mračnog folklora i mistike.

Prema predaji, Mare je bila žena iz Svetvinčenta koja je navodno imala čarobne moći, što je u to mračno vrijeme značilo da je sumnjiva ili nepoželjna. Priče govore da je koristila svoje sposobnosti za zaštitu zajednice, ali i za osobnu korist, što je izazvalo sumnju i velik strah među susjedima.

U doba kada je inkvizicija bila aktivna i kada su optužbe za vještičarenje bile ozbiljna prijetnja, Mare biva optužena za prakse protivne crkvenom zakonu. Nakon što je uhvaćena, prošla je kroz torturu i suđenje, a legenda kaže da su njezine posljednje riječi bile prepune patnje ali i otpora istovremeno. Njezina priča završila je tragično.

Međutim, ona ostaje simbol otpora prema nepravdi i snage žene koja se usudila biti drugačija u društvu koje nije razumjelo njezine darove. Mare je danas često predmet folklornih priča i istraživanja o povijesti vještica i mističnih figura u Hrvatskoj. Prema nekim verzijama Mare nije bila optužena samo za čarobnjaštvo, već je imala ogromno znanje o bilju i lijekovima, što je moglo pomoći ljudima iz njezinog sela. Baš zbog tih njezinih znanja o bolju postala je prijetnja od strane svih onih koji su bili skeptični prema nepoznatom.

Kada su je vlasti optužile, Mare je, prema predaji bila podvrgnuta neopisivim mukama što je bilo uobičajeno za slučajeve optužbe za vještičarenje. Iako su njezini dani završili tragično na lomači, priča o njoj nastavlja živjeti kroz generacije i generacije.

Legende o njoj često se prenose usmenom predajom, a njezin je lik prisutan i u lokalnim festivalima i kulturnim manifestacijama gdje se njezina priča koristi kao podsjetnik za povijesne borbe i mistične aspekte – Svetvinčenat je jedna od onih sredina koja je iskoristila priču Mare Radoslovich, zadnje spaljene vještice prema nekim dokumentima koje smo našli u Veneciji i Istri. Ona je napravila jedan cijeli brend i to nije negativna priča već baš priča potlačenih žena u tom dobu i cijele “ludnice” od srednjeg vijeka na dalje, što se radilo sa ženama.

U Istra Inspiritu (projektu oživljavanja tih priča, legendi i povijesnih činjenica), u režiji Petre Blašković prikazali smo koliko je to bio apsurd i zbog čega je Mare bila optužena. Cijela ta optužba može se vidjeti predstavi s kojom smo još 2012. godine počeli Istra Inspirit.

Danas vješticu Mare “veličaju” na Srednjovjekovnom festivalu, u Svetvinčentu, imaju dom vještice Mare i ima i čaj vještice Mare. Tako da se ona, za razliku od istarskog vampira Jure Granda jako iskoristila u Svetvinčentu – kazala je Manuela Hrvatin, voditeljica projekta Istra Inspirit.

Mare je imala dugu kosu, nokte i spavala ispod kamilice.

– To je jedna tužna priča i vjerojatno bi spalili svaku od nas danas, barem zbog dugih noktiju – kazala je.

Što se tiče pak štriga i štriguna, Krsnika i drugih mitskih bića, to je jedna druga priča. Štrige i štriguni takvi su od rođenja, živjeli su među ljudima običnim životom, sve dok im se netko nije zamjerio. Tada su otkrivali svoje pravo lice.

Štriga se rađa s repom, a prema predaji rađali su se u crnoj posteljici koja je nalik mjehuru koji im se zašije ispod pazuha, slično kao kod krsnika. Bili su aktivni u skupinama, kretali se noću, uništavali usjeve, zbog njih se razbolijevala stoka i upravo su oni razlog zašto na nekim raskrižjima postoje male kapelice.Da bi se spriječilo njihovo okupljanje. Štrige su bile žene malo drugačije, drugačije obučene, s bradavicama po licu i tijelu, same i usamljene i tko zna zašto nekad optuživane.

– To su bile žene koje su bacale uroke i krsnik je morao štitit i boriti se s njom. Uvijek se strašilo sa štrigama. Nekada se znalo reći da su krsnici bili zapravo ljudi sa bioenergijom koji su tada spašavali ljude i stoku – objasnila je Manuela.

U malim selima u Istri pokazalo se da stariji ljudi vjeruju u njihovo postojanje. Uspostavljanje odnosa između riječi štriga i vještica nije do kraja moguće, jer riječ vještica implicira na vještinu, znanje, a kod štrige je riječ o nasljednoj karakteristici.

Oni mogu kontrolirati svoju dušu tako da se u snu ona pojavljuje kao miš, muha, crni pas, s time da svoje moći nikada ne upotrebljava za dobrobit drugih (poput šamana). Brutalnost koju štriguni mogu prouzročiti ide do te mjere da predaje prenose činjenicu da jedu svoju djecu. Ali ljudi su se mogli obraniti od njih, a jedan od načina obrane je – smrad. Tjera ih miris spaljivanja starih cipela.

Krsnici su bili zakleti neprijatelji štriga i štriguna i za razliku od njih, rađali su se u bijeloj košuljici (ostacima placente) te se borili protiv njih.

– Nije tako odavno da tih štriga nema više. Moja se nona itekako sjeća – prisjetila se Manuela Hrvatin. Sačuvana je i priča koju je Josip Šajina, rođen 1911. godine davno pripovijedao svom praunuku u kojoj se govori o jednom nadnaravnom događaju na raskrižju u Katunu Lindarskom.

Pripovjedač kaže da se jednom davno seljak kasno uvečer vraćao sa stadom ovaca s paše u selo. Kad su stigli na raskrižje pred selom gdje su se razdvajala dva puta, jedan prema selu koje je ležalo pred njima u mraku i drugi koji se gubio u daljini, niotkud se pojavio snažan vjetar koji je podizao lišće i prašinu visoko u zrak. Pred začuđen

im seljakom brzo se oblikovao visok vrtlog koji se uvijao i motao proždirući sve pred sobom. Prije nego je uspio dozvati svoje uplašene ovce koje su se htjele razbježati, stado je nestalo kao da je u zemlju propalo. Seljak ih je u očaju dugo tražio, a kada se vratio na raskrižje u njemu se javio glas, možda samo kao jeka životinja iz daljine. Ljudi su bili uvjereni da su za nesreću krive štrige koje su se često sastajale na tom raskrižju. Na tom je raskrižju izgrađena kapelica.