“Bila sam mala zaigrana djevojčica, voljela sam se igrati i ići u školu, voljela sam svoju mamu, tatu i sestru, voljela sam život, imala sam 13 godina i maštala o budućnosti…”
Onda su jednoga dana počeli stavljati nekakve barikade pa nismo nikuda smjeli, nismo mogli ni u školu, a počeli su nas i napadati naši susjedi koji su počeli puštati dugačke brade. Onda, jednoga dana, počeo je rat i ubijanje ljudi koje su oni zvali ustaše, a mama Hrvati, ja nisam znala što to znači Hrvati, Srbi ili ustaše, meni je samo bilo do igranja.
Više se nikad nisam igrala.
A naši susjedi svaki su dan pucali minobacačima po Perušiću, Ličkom Osiku i okolnim mjestima, buka je bila neizdrživa, mina je bilo jako puno jer je blizu nas bila tvornica mina pa su neprekidno pucali to je znalo trajati satima i tako svaki dan, jako sam se bojala jer su povremeno pucali iz pušaka i po našoj kući pa nikad nismo smjeli stajati pokraj prozora, jer se nikad nije znalo kad će zapucati. Mama mi je rekla da to oni nas samo malo straše, bilo mi je malo čudno da nas malo straše tako da jedva preživimo kad nas “malo straše, al’ valjda mama zna. Ili me samo tješi?
Ubrzo su počeli nestajati ljudi koje su oni zvali ustašama, pitala sam mamu što je to ustaša? Mama mi je odgovorila da oni kad hoće ubiti nekoga Hrvata samo kažu da je ustaša i ubiju ga kao psa. Pitala sam da li samo muške ubijaju, da li ubijaju stare i žene?
Mama je rekla da nema veze koliko tko godina ima i da li je muško ili žensko kad ga proglase ustašom. Ja to nisam razumjela.
Onda sam pitala mamu “A djeca, jesam li i ja ustaša, hoće li i mene ubiti?”
Mama više nije mogla govoriti i samo me je grlila i plakala. A ja sam razmišljala ‘Što ako sam ja taj ustaša, ubit će me.’
Taj dan nisam ništa jela, nisam mogla, samo sam razmišljala ‘što ako sam ja ustaša?’ Drugi dan sam opet pitala mamu kako oni znaju tko je ustaša? I što je to ustaša? Vidi li se to na nekome kad je ustaša? Bilo me strah da negdje na meni nema neki znak da sam ustaša?
Mama mi je rekla “ludice mala, nema ništa na tebi što je znak da si ustaša, ti si prekrasna mala djevojčica, ali…?”, “Ali što mama?” Mama se opet počela tresti…. “Ma daj, reci mi što ali? Zar ipak ima nešto zbog čega će me oni proglasiti ustašom i ubiti?”
“Ima, ma ne, ne mislim da će te ubiti, nego ima nešto… oni svakog Hrvata, a ponekad i Srbina, kojega žele ubiti proglase ustašom, ali ne vjerujem da će tebe ubiti, pa ti si moja slatka mala curica koja nikome ništa nije napravila.” Malo me to smirilo, pa sam pitala “A ti mama, jesi ti nekome nešto napravila?” “Nisam zlato.” Rekla je mama. “A striček Petar, teta Marija, baka Kate, jesu oni nešto napravili kad su ih ubili?” Mama se opet počela tresti i znala sam da sam pretjerala.
“Oprosti mama, neću te više pitati ako ne želiš o tome pričati.” Ma nije to zlato moje malo, nego mi bude teško, ali evo, odgovorit ću ti, nisu ništa bili krivi ni striček Petar, teta Marija, ni baka Kate, mislim krivi su jer su Hrvati… Nisi me razumjela, nije nitko ništa učinio da ga se proglasi ustašom i ubije, dovoljno je što si Hrvat.” “Mama ali ti si Hrvatica”, uskliknula sam i šokirala se jer sam odjednom shvatila da će joj reći da je ustaša i ubiti je.
“Ma neće, ne pričaj gluposti.” rekla je mama.
Taj tren se počelo pucati i meci se odbijati po zidovima, mama me je stisnula u naručje da me zaštiti. U kuću su upali naoružani bradati ljudi i istjerali nas van govoreći nam da smo ustaše, ja sam se strašno bojala za mamu. “Moja mama nije ustaša vikala sam”, dok me je mama smirivala, a bradati su se ljudi smijali i govorili grozote.
Mama je plakala i govorila “Nemojte nju molim vas, ubijte mene samo nju poštedite, molim vas ljudi, budite ljudi, nemojte mi dijete ubiti.” Oni su se smijali i počeli nas tući puškama, jedan me je jako udario i skoro sam se onesvjestila, pala sam i plakala, mama je ležala u krvi, dok su se oni smijali i govorili “Sad ćemo videti kolko ustaše veruju u Boga? Bacaj to u kuću i pali”, urlao je jedan od njih.
Vikala sam “Moja mama nije ustaša, nemojte je ubiti.” Mama mi je nešto pokušavala reći ali nije mogla, a mene je sve više hvatala panika. Jedan mi je bradati govorio “Nije te mama ništa naučila, tvoja je mama Hrvatica, svi ste vi Hrvati ustaše i sve ćemo vas pobiti.”
“Što smo vam napravili?”, pitala sam. “Hrvati ste”, odgovorio mi je bradati. “Pa nisam ja birala kako ću se roditi, nismo vam ništa napravili.” Ajde ne mudruj nego marš nazad u kuću i ponesi i mamu.”
Pomogla sam mami da nekako ustane i oteturale smo u kuću u kojoj je već bilo ljudi koje sam jedva prepoznavala koliko su bili izubijani i krvavi, čekali smo što će se dogoditi, kad je eksplodirao zid i raznio neke ljude, a vrelina nas opržila, bacila sam se po mami da je zaštitim, jako sam se bojala da mama ne umre, ali me je druga eksplozija ošamutila, kad sam se malo osvjiestila vidjela sam da sve oko nas gori, nisam više osjećala strah, ništa više nisam osjećala, znala sam da odlazim i tugu zbog svih tih ljudi koji su oko mene jaukali i umirali i shvatila sam da idemo sa ovog zlog mjesta od ovih zlih ljudi, kod dragoga Boga.
Sve je oko mene nestajalo, osjetila sam ljubav…
Pokolj u Širokoj Kuli kada je pobijeno u jednom danu trideset i četvero ljudi nikad nije dobio epilog na sudu. Samo u Širokoj Kuli, Urijama, Ostrvici, Ličkom Osiku, ubijeno je oko 180 Hrvata. Svi koji nisu uspjeli pobjeći sa okupiranih područja pobijeni su na najokrutnije načine.
Verica Nikšić /Foto: OŠ Franje Tuđmana Lički Osik
Nitko nikada nije odgovarao osim što su kolovođe okupacije i ovih zločina osuđeni u Beogradu zbog pokolja čitave obitelji Rakić, ukupno petero, koji su pogubljeni pod optužbom da je Mane, iako Srbin, bio hrvatski špijun, što ne odgovara istini. Pprovjereno.
No netko je iz obitelji Rakić bio jako utjecajan u Beogradu i nije dao da to prođe bez kazne pa su Čedo Budisavljević i Mirko Malinović osuđeni na po 12 godina zatvora, a Milan Bogunović i Bogdan Grujičić na po deset godina zatvora. Zbog ubojstva stotina Hrvata nitko nikad nije osuđen, niti je DORH 25 godina pokrenuo istragu???
Samo u jednom danu ubijeno je 34 stanovnika Široke Kule uključujući i curicu od 13 godina Vericu Nikšić.
Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mainstream medijima možete čitati samo o Aleksandri Zec koja je jednako kao i Verica bila mala djevojčica, ni po čemu drukčija od Verice, no ipak s malom razlikom, ali lešinarima strahovitom razlikom, naime Aleksandri je tata Srbin pa samim tim mainstream medijima i Documenti Vesne Teršelić vrijedi daleko više, pa tako upit na stranicama Documente “Aleksandra Zec” ima 17 rezultata pretrage, a na upit “Verica Nikšić” 0, nula, ništa, muk, nema postojanja, nebitno, djeca Hrvata nisu ljudi i nisu žrtve. Krvavi su kriteriji u Documenti.
Lešinarenje na nesretnom djetetu Aleksandri Zec poprima groteskne razmjere, rade se predstave, prenose predaje usmeno i pismeno, svake godine, pa i ovih dana, lešinari na maintream medijima zloupotrebljavaju njenu smrt u svrhu stjecanja imovine i poena kod političkih mecena koji razgrađuju Hrvatsku. I na kraju, istine radi – Aleksandra je žrtva zločina iz koristoljublja, a ne nacionalizma, čak štoviše, mama joj je Hrvatica
Verica ubijena samo zbog toga što se rodila kao Hrvatica, ali lešinari to uporno prikazuju kao dokaz da Hrvatska ne smije postojati i da se trebamo sramiti što postojimo, no to važi samo za Hrvate, Srbi koji ubiše 402 djeteta samo zato što su djeca Hrvata ne trebaju se sramiti, to je čak na diku i ponos tim lešinarima po lešinarskim medijima, ali nitko od njih neće spomenuti niti jedno drugo djete i prozvati one koji pokrenuše ovu spiralu zla, lešinari bez ičega ljudskoga.
I kraju to što Documenta Vesne Teršelić ne priznaje patnje male Verice, kraju to što notorni Pusić ili još notorniji Tomić ili Anić ne priznaju muke djece hrvatskih krvnih zrnaca, a raspinjali bi i klali sve nas zbog Aleksandre, i kad god im treba novaca lešinare na smrti male Aleksandre, kraju to što Srbija osudi svoje masovne ubojice samo zbog obitelji Rakić, ali DORH?
Imamo mi DORH, imamo li mi DORH?
Tog 13. listopada, 1991. u jednom danu su ubili najmanje 34 osobe hrvatske nacionalnosti, uključujući i malog anđela Vericu, a DORH ništa nije napravio. Nema optužnica, nema progona, nema osude, nema ništa, nebitno, muk, jeziva tišina.
Krajem devedesetih podnijete su kaznene prijave, dopunjavane su prijave, ništa, nula, muk, jeziva nepravda, zločinci i njihovi jataci u Hrvatskoj uživaju.
Ponovno su prijave podnešene 2015. pogađate, muk, ništa, nula bodova???
Što se čeka svatko neka za sebe pogađa, ja vjerujem da je od zločina u srcu Hrvatske proteklo strahovito dugo vrijeme. Nitko normalan ne može reći da je slučajno što se ne pokreću postupci za genocid na tako malom području?
Zar potpuno istrebljenje Hrvata sa tih područja ne zaslužuje istragu, dok istovremeno Srbi hapse Hrvate na temelju optužnica i svjedočenja iznuđenih stravičnim mučenjima u logorima? Što ne valja sa nama Hrvatima da nam ovo rade? Zašto si dozvolimo da nas ubijaju i da ih tobože naše službe ne progone niti nakon 25 godina, ima li kraja ovom zlu?
Zašto nam DORH ovo radi???
Zar smo stvarno slijepi i gluhi na stravične patnje djece koja su kriva samo zato jer su djeca Hrvata?
Zar je i DORH-u zločin roditi se kao Hrvatica i zasluženo umrijeti na stravičan način?
“25 godina nečinjenja i ignoriranja ovih pokolja? Bravo DORH”, Zaslužujemo li državu ako ne nađemo način da prisilimo ohole ignorante da rade svoj posao?
Zar su stvarno posuđene Bandićeve stolice udruzi U ime obitelji toliko nadnaravno važnije (DORH-u) od patnji male Verice i stotina pobijenih u i oko Široke Kule, imate li vi dušu, imate li vi djecu? Kako bi se vi iz DORH-a osjećali da je netko vama mučio i spalio djete i da neki psihopati i zločinci ignoriraju takve zločine?
Ima Boga, a vi samo radite što radite, no zapamtite jednako će proći oni koji su pobili ljude i oni koji ih nagrađuju tako da ih 25 godina štite od progona.
Ima Boga, kajat ćete se!!!”
PIŠE: Stjepan Štimac/foto:press
