Aleksandar Vučić je preživio bezbroj nepostojećih atentata. Ubijali su ga Hrvati, Albanci, mudžahedini, britanski SAS-ovci, beogradski tajkuni i mafijaši, DOS-ovi revolucionari, a Vojislav Šešelj je tri puta naručivao njegovu likvidaciju.
U vrijeme puča u SRS-u, Šešelj je prvo angažirao izvjesnog Niku Gajića iz Hrtkovaca, da “puca pravo u čelo” Vučiću. Policija, kojom je i tada, kao i danas, rukovodio Ivica Dačić, u saopćenju je navela da ne postoji čovjek s takvim imenom i prezimenom, kao ni indicije da je ugrožena Vučićeva sigurnost.
No, tri dana kasnije, Vučić se požalio medijima da je Šešelj iz Haga angažirao jednog ratnog veterana iz Republike Srpske da izvrši atentat snajperskom puškom Black Arrow M93. Kad ni ta priča u javnosti nije prošla kao što je očekivao, Vučić je objasnio da je ubojica iz RS odustao kad je saznao koga treba likvidirati.
Potom, u napadu skromnosti, Vučić je pričao da je Tomislav Nikolić bio na meti tog ubojice. Umjesto njega, Šešelj je, preko svoje supruge Jadranke, naredio Luki Bojoviću da obavi taj posao. Da bi pojačao utisak, Vučić je tvrdio da je tužiotzeljim to rekao i Miloš Simović, pripadnik Zemunskog klana koji je u to vrijeme uhapšen. Policija i Tužiteljstvo za organizirani kriminal demantirali su i tu laž.
Uvjetovan patološkom potrebom da istodobnmo glumi žrtvu i hrabrog div-junaka, Vučić nastavlja s takvom vrstom hvalisanja. Da je neustrašiv, dokazuje izjavama na konferencijama za medije. Kaže, nije se uplašio studenata koji su prosvjedovali pred zgradom Predsjedništva, mogao je da izađe s “Kobrama” i da ih sve razbaca za 6-7 sekundi.
😂😂😂 pic.twitter.com/4A87VMNDQH
— Aθαμαη ζαΓλιβλιαηςκι (@atamanzagliblje) January 2, 2025
Istom prilikom podsjetio je novinare na svoje hrabro držanje u vrijeme petooktobarske smjene. Opisao je kako su se on i Nebojša Stefanović te noći opušteno šetali Beogradom. Zaboravio je na još upečatljiviju verziju koju je opisao u intervjuu za magazin Hereticus u kolovozu 2003. godine.
– Neki drogirani su me napali pa sam ih morao prebiti. Dvojica nekih su me napala, bio sam s dvogodišnjim sinom Danilom. Morao sam izudarati i jednog i drugog. Nokautirao sam obojicu. Nisu se htjeli smiriti, nego su ponovo nasrnuli i onda sam ih nokautirao još jednom. Onda su se smirili. Vratio sam se u kuću i znao sam, naravno, da će Srbija krenuti u godine propadanja i uništavanja – ispričao je Vučić.
Kažu da se upišao od straha kada je Arkan uperio pištolj u njega, jer ako laže Vučić mogu i ja da lažem. pic.twitter.com/8qtEyuLWJf
— Consigliere® (@shanttanna) December 29, 2024
Od tada bolest je metastazirala. Sad se ne hvali kako je neustrašivo dva puta nokautirao drogirane DOS-ovce, već se ne bi uplašio ni kad bi pred njega stale ubojice s pet mitraljeza. Što bi se plašio mitraljeza, kad nije ni pištolja, kojim mu je prijetio “jedan od najopasnijih kriminalaca”.
Vučić u ratničkoj pozi
Tako je u njegovim bajkama. Kako je u stvarnosti, zna Jadranka Joksimović. Znaju i brojni svjedoci njihovih obračuna, među kojima je i autor ovog teksta.
U srijedu 16. siječnja 2008., pred predsjedničke izbore, u zemunskom Magistratu napravio sam intervju s radikalskim kandidatom Tomislavom Nikolićem. Tijekom intervjua u Nikolićevom kabinetu se pojavio Vučić i ponizno zamolio me da mu se javim kad završim posao. Bit će u prostorijama Gradskog odbora, na drugom kraju hodnika. To sam i uradio.
Vrata tih prostorija su bila širom otvorena, ali nisam odmah ušao. Zastao sam, šokiran prizorom. Neka krupna žena je stajala pred Vučićem i urlala mu u lice. Salve psovki su bile prošarane prigodnim kvalifikativima “lažovčino”, “bijedniče” i sl. Kad mu je opalila šamar, više sam se iznenadio ja, nego Vučić.
– Spusti glavu, pičko! – dreknula je temperamentna dama.
Naravno, Vučić je poslušno, bez riječi i otpora, spustio glavu. Dama se hitro okrenula i marševskim korakom prošla pored mene. Plašljiviji od Vučića, sklonio sam joj se s puta.
– Au, Vučiću, tebe ovdje tuku. Nije ti lako, ali bar te nije ujela – rekao sam div-junaku, koji je skrušeno slegnuo ramenima, nadlanicom obrisao suze i promucao: “Pusti je, totalno je luda…”
Kasnije, kad sam upoznao Jadranku Joksimović, prestao sam se rugati Vučiću zbog tog incidenta. Nije mu za zamjeriti, svatko bi se uplašio njenih prijetnji i šamara. Kao što je govorio Charlie Harper: “Nikad ne treba izazivati bijes žene koja ima više od 80 kilograma.”
Jadrankin bijes je bio opravdan. Kad je njen brat Aleksandar dobio poziv na odsluženje dvogodišnje zatvorske kazne zbog sudjelovanja u jednoj pljački, Jadranka Joksimović je zatražila pomoć Vučića. Pred njom Vučić je pozvao tadašnjeg ministra pravde Dušana Petrovića i zatražio uslugu oko tog slučaja. Vučić je rekao Jadranki da ne brine, riješit će problem, njen brat ne mora u Zabelu.
Nekoliko mjeseci kasnije policija je uhapsila Aleksandra Joksimovića i odvela ga u zatvor. Zbog “bjekstva” neko vrijeme je bio pod strogim režimom, bez prava na vikend izlaske i ostale benefite. Zbog toga je Jadranka uzela pravdu u svoje ruke, točnije u desni dlan. I kaznila prevaranta.
Možda se Vučić ne plaši pištolja u rukama ljutih mafijaša pa čak ni pet mitraljeza, ali suočen s pravedničkim bijesom žrtava svojih prevara uvijek spusti glavu. S obzirom na broj dužnika kojima je nanio štetu otkad je na vlasti, Vučić se treba plaši njih, a ne studenata, pobunjenih građana, medijskih kritičara i opozicionih aktivista.
Predrag Popović/Foto: Screenshot X
