Jandroković: Kad sam napustio politiku išao sam po dućanima, prodavali smo sir i špek

Moj otac Zvonimir je 1972. s bjelovarskim RK Partizanom bio prvak Europe. Tada su ga smatrali jednom od najboljih rukometnih vratara na svijetu. I stric je bio u toj slavnoj momčadi, kao srednji vanjski

Gordan Jandroković (53), je novi/stari predsjednik Hrvatskog sabora Izabran je na dužnost s gotovo stopostotnim glasovima zastupnika. Jjedan od najdugovječnijih ljudi u hrvatskoj politici s tim da je na posljednjim parlamentarnim izborima, imajući u vidu veliki broj preferencijalnih glasova, doslovce postidio svoje političke protivnike i kritičare.

Tko je Gordan Jandroković?

Rođen je u Bjelovaru 2. kolovoza 1967. od majke Đurđice (76) i oca Zvonimira (81), poznatog bjelovarskog rukometaša, golmana RK Partizana, kluba koji je 1972. bio prvak Europe i devet puta prvak SFRJ. Otac mu je u to vrijeme glasio za jednog od najboljih rukometnih golmana na svijetu. Osim oca, Jandrokovićev stric također je igrao u slavnoj generaciji bjelovarskih rukometaša kao srednji vanjski igrač.

–Zanimljivo mi je bilo na početku političke karijere kad bi me ljudi sretali na ulici i pitali jesam li sin rukometaša. Nevjerojatno koliko je u sjećanju nacije ostala ta 1972. kad su bili prvaci Europe – priča Jandroković, čiji je otac nakon 1972. završio karijeru i postao trener RK Partizan, najprije pomoćni, a nakon toga i prvi trener.

– Kad razgovaram s prijateljima iz Bjelovara, svi su jako ponosni na rukomet koji nas je vezao sa svijetom i otvorio nam horizonte koje drugi gradovi nisu imali.

Jandroković ističe da je sa sestrom Ninom odrastao u skladnoj obitelji i da je to vjerojatno utjecalo i na njegovu smirenost i stabilnost.

Otac u Veseličinom HDS-u

– Sjećam se divnog djetinjstva provedenog u Bjelovaru, mnogih prijatelja, igranja rukometa, nogometa, košarke, prekrasnih ljeta u Malinskoj, za koju me i dalje vežu brojna prijateljstva i uspomene. Važan mi je taj osjećaj obiteljskog sklada, a uspio sam ga prenijeti i na svoju obitelj. Već sam 26 godina u braku sa Sonjom, imamo troje djece, Klaru, Mihaela i Juraja. Supruga Sonja je specijalistica oftalmologije, doktorica znanosti i radi na KBC-u Rebro. Klara je redovno završila Pravni fakultet u Zagrebu i već gotovo dvije godine radi kao odvjetnička vježbenica, a Mihael studira digitalni marketing. Najmlađi Juraj će na jesen u 8. razred, igra nogomet i pravi je sportaš. Obitelj mi je na prvom mjestu – kaže Jandroković.

Po očevoj strani, Jandrokovićevi su iz Bjelovara i okolice, s tim da mu je baka Anica, djevojački Horvat, rođena u Sarajevu, jer je njezin otac u vrijeme Austro-Ugarske bio raspoređen u Sarajevo kao nadmlinar. Djed po ocu, Mihael, bavio se trgovinom. Dolaskom komunista na vlast 1945. prozvani su kulacima i imovina im je oduzeta. Jandrokovićev djed morao se zadovoljiti time da bude poslovođa u državnoj firmi koja je imala prostorije u njegovim dućanima.

Po majčinoj strani, Jandrokovićevi su iz Nove Rače i Podravine. Baka mu je iz Nove Rače dok je djed, Mađarić, iz Cvetkovca pokraj Koprivnice. I on je bio trgovac. Nitko iz Jandrokovićeve obitelji, prema njegovim riječima, prije i nakon Drugog svjetskog rata, nije se bavio politikom.

Nakon rukometne i trenerske karijere otac Zvonimir otvorio je građevinski obrt koji je 1991. registriran kao poduzeće, a majka Đurđica radila je u tadašnjem SDK (današnja FINA).

– Ja sam kao student radio s ocem, ali sam se najviše angažirao kad sam 2000. prestao raditi u Ministarstvu vanjskih poslova – priča Jandroković.

Osnovnu i srednju školu, pedagošku, društveni smjer, završio je u Bjelovaru. Bila je to ustvari gimnazija u kojoj je Jandroković bio odličan učenik. Istodobno je igrao rukomet u podmlatku RK Partizana odnosno RK Sirele s kojim je 1986. bio prvak Jugoslavije. Igrao je rukomet i za omladinsku reprezentaciju Hrvatske. U tom je vremenu stekao brojna poznanstva koja su se održala do danas.

U srednjoj školi, koju je završio 1986., volio je društvene predmete, a najviše hrvatski jezik i književnost. Nakon škole upisao je građevinski fakultet u Zagrebu jer mu je otac imao građevinski obrt.

– U tom trenutku nisam točno znao što bih sa sobom, bilo mi je logično da s ocem idem raditi i naslijedim posao jednoga dana. Međutim, nije mi građevina ležala, olako sam upisao taj fakultet, inače ne radim ništa u životu, a da prije ne promislim. No 1987. prebacio sam se na višu građevinsku koja je trajala pet semestara. Pred kraj građevine, izvanredno sam paralelno upisao politologiju koju sam završio za četiri godine – prisjeća se Gordan Jandroković.

Politologija ga je jako zanimala iako mu nije bila prvi izbor prilikom upisa jer je Fakultet političkih nauka slovio za režimski.

– Mi nismo pripadali tadašnjem političkom establišmentu pa je svima bilo čudno kad sam 1989. upisao politologiju. Diplomirao sam kod Zdravka Tomca 1993. – priča Jandroković koji se, suprotno obiteljskoj tradiciji, prvi ozbiljnije počeo baviti politikom.

Početkom demokratskih promjena, otac mu se 1990. priključio u HDS Marka Veselice. Jandroković je bio čak i na osnivačkoj skupštini bjelovarskog HDS-a, a sjeća se i sastanka koji se održao u Obrtničkom domu. Na Jandrokovića je u političkom smislu jako utjecao i tetak, muž mamine sestre, bjelovarski psihijatar Delimir Žalac.

– On je bio jedan od istaknutih članova HDZ-a u Bjelovaru, a s njim sam i prije demokratskih promjena dugo razgovarao o politici. Stariji su se znali naći kod moga djeda Đure Mađarića i onda bi tamo politizirali, kritizirali režim. Ja sam kao dijete to slušao i to se sedimentiralo u meni. Krajem 80-ih mama je znala govoriti da sam dosadan s tom politikom, pitala me zašto o tome stalno pričam, pomalo se pribojavala – prisjeća se Jandroković.

Godine 1991. bio je u Narodnoj zaštiti.

– Sjećam se da smo u Novom Zagrebu čuvali neka skladišta streljiva i oružja.

Godine 1992. učlanio se u HDZ.

– Nisam bio aktivan, nisam sudjelovao u radu stranačkih tijela, ispunjavanje pristupnice bilo je znak pripadanja. Tek krajem 90-ih uključio sam se aktivnije u vanjskopolitičke aktivnosti stranke.

Nakon što je diplomirao politologiju 1993., Jandroković se javio na natječaj Ministarstva vanjskih poslova i 1994. u ožujku dobio posao kao stručni suradnik. Ta mu je godina važna i zbog toga što se Jandroković tada oženio. Suprugu Sonju poznavao je godinama jer su i jedno i drugo godinama ljetovali u Malinskoj na otoku Krku. Međutim, kliknuli su 1991.

– Mislili smo da je to ljetna, morska ljubav, ali nije bila. Nakon toga smo tri godine hodali i 1994. smo se vjenčali u šestinskoj crkvi, a feštu smo imali u Šestinskom lagviću.

Poslije vjenčanja živjeli su u Sopotu.

– Stvarali smo obitelj, razvijali karijere i stjecali nove prijatelje. U slobodno vrijeme supruga i ja jako volimo druženje i večere s našim prijateljima. Širok je krug ljudi s kojima sam dobar. Imam nekoliko osoba koje mogu nazvati pravim prijateljima, ali većinom nisu iz svijeta politike. Često odemo u kazalište, volimo kazalište. U ovom vremenu života s koronom nedostaju mi odlasci i na sportska događanja i na kazališne predstave – kaže Jandroković.

Zanimljivo je da je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek nekidan u jednom intervjuu upravo Jandrokovića navela kao političara koji češće od nje odlazi u kazalište.

Iste godine kad se zaposlio, Jandroković je znao sresti Zorana Milanovića koji je također radio u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su se i upoznali. Naime, Milanovićeva majka Gina je sestra Jandrokovićeva punca Ante Matasića, koji je za vrijeme socijalizma bio diplomat u Kini. Stoga se Jandrokovićeva supruga rodila u Pekingu i to u bolnici znakovita imena „Antiimperijalistička bolnica“. Obitelj se potom vratila u Europu, u Bugarsku, a onda je Matasić prekinuo diplomatsku karijeru i vratio se u Zagreb jer je njegova supruga Gordana, Jandrokovićeva punica, htjela imati i svoju pravničku karijeru. Na kraju, u mirovinu je otišla kao sutkinja Vrhovnog suda RH. Jandroković ističe da je njegov odnos s punicom iznimno dobar.

Povratak u rodni Bjelovar

Jandroković i Milanović su se u početku ponekad viđali i privatno na obiteljskim druženjima, međutim, u jednom trenutku su prekinuli kontakte zbog politike…

U Ministarstvu vanjskih poslova mladi Jandroković je bio raspoređen u bilateralu u kojoj je načelnik bio Filip Vučak. Radio je na desku za Jugoslaviju, Srbiju i Crnu Goru. Nakon toga je bio na desku za Mađarsku. U bilaterali se zadržao do 1997. Sudjelovao je u procesu mirne reintegracije tako da je u ime RH vodio pregovore s mađarskom stranom i UNTAES-om o otvaranju graničnih prelaza između RH i Mađarske u Baranji koja je tada bila okupirana.

– Kasnije sam o tome napisao i savjetnički rad. Bilo je na desetke trilateralnih sastanaka između Hrvatske, Mađarske i UNTAES-a. Poslije su se pridružili i pobunjeni Srbi. Bilo je to veliko iskustvo i epizoda u mome radu na koju sam jako ponosan. Po tom sporazumu koji smo mi tamo potpisali, prvi automobili su ulazili iz Hrvatske u okupirano područje. To je vodio general Klein i malim koracima osvajao teren. Sjećam se, Joško Klisović je bio zadužen za pravna pitanja u dijelu moga tima, a u tome je sudjelovao i Neven Pelicarić, sadašnji veleposlanik u Vatikanu – prisjeća se Jandroković.

Nakon toga pozvan je u Sanaderov ured budući da je Kolinda Grabar-Kitarović odlazila na drugu poziciju. Nakon intervjua s tadašnjim šefom Sanaderova ureda Mirom Kovačićem, Jandroković je u jesen 1997. počeo raditi u Sanaderovu uredu kao zamjenik njegova šefa kabineta.

– Sanader je bio zanimljiv čovjek, sposoban, radio je u vanjskoj politici, paralelno je imao odlična poznanstva i u akademskoj zajednici, kulturi, sportu – priča Jandroković i dodaje da je šteta što će Sanader biti upamćen samo po načinu i razlogu njegova odlaska iz politike.

Međutim, nakon što je HDZ 2000. izgubio izbore, SDP-ov Tonino Picula postaje ministar vanjskih poslova, a Jandroković je prebačen u Odjel za Hrvate izvan Hrvatske.

– Međutim, nakon mjesec dana razriješili su me s mjesta načelnika odjela jer sam bio HDZ-ov kadar. Nevjerojatan je bio taj njihov revolucionarni zanos. Jednoga dana dođem na posao, a dočeka me rješenje o razrješenju – priča Jandroković koji je odlučio otići iz MVP-a i potražiti novi posao.

Budući da mu je supruga bila na liječničkoj specijalizaciji, nije se mogao vratiti u Bjelovar pa se zaposlio u poduzeću Stanić, koje se bavilo uvozom, distribucijom i prodajom prehrambenih proizvoda. Nakon nekog vremena Jandroković je u tvrtki Stanić postao šef nabave domaćih proizvoda.

– Nitko od mojih bližnjih nije mogao shvatiti da napuštam posao u diplomaciji koja je bila glamurozna iz njihove perspektive i odlazim u neizvjesnost. U početku sam s komercijalistima obilazio teren, išao sam po dućanima, gdje su oni prodavali sir i špek, čak sam se vozio na kamionu s dečkima. No pokazalo se, kad je čovjek hrabar i spreman na rizik, to mu se uvijek u životu vrati – priča Jandroković.

Kad mu je supruga završila specijalizaciju, a otac bio pred mirovinom, Jandroković se odlučuje vratiti u Bjelovar i preuzeti očevo građevinsko poduzeće. Prodao je stan u Zagrebu i kupio kuću u Zvijercima pokraj Bjelovara.

– Počinjem raditi u firmi kod oca koji brzo odlazi u mirovinu. Firma se bavi gradnjom poslovno-stambenih objekata te upravljanjem i održavanjem stambenih zgrada – priča Jandroković.

U međuvremenu, Sanader je postao predsjednik HDZ-a, a Jandroković na inicijativu nekolicine poduzetnika 2002. predlaže Sanaderu da pri stranci osnuju Odbor za male i srednje poduzetnike, po uzoru na Europsku pučku stranku i austrijski ÖVP. Tako je opet počeo kontaktirati sa Sanaderom koji je prihvatio tu inicijativu.

Mučno razdoblje u HDZ-u

Usto, Jandroković 2003. postaje i šef bjelovarsko-bilogorskog HDZ-a koji je tada bio opterećen unutarstranačkim sukobima. Kad je nakon izbora 2003. ušao u Sabor, Jandroković je morao upravljačka prava građevinske tvrtke koju je preuzeo od oca prenijeti na odvjetnika.

– Nisam više mogao sudjelovati u biznisu, iako smo za te dvije godine sagradili nekoliko zgrada, prodali puno stanova i poslovnih prostora, to je bio život koji mi je godio. U biznisu stalno dolaze novi izazovi. Poduzeće je tada preuzeo moj zamjenik, mlađi čovjek, direktor – priča Jandroković koji je udio u svome poduzeću nedavno prodao. Sve je uredno prijavio i u imovinskoj kartici.

Uglavnom, poslije izbora 2003., Jandroković 2004. postaje predsjednik Odbora za gospodarstvo u Saboru, a Neven Jurica predsjednik Odbora za vanjsku politiku. Kad Jurica 2005. odlazi na mjesto veleposlanika u Washington, Jandroković preuzima Odbor za vanjsku politiku. Istovremeno počinju pregovori za ulazak u EU i Jandroković dobiva čelno mjesto u zajedničkom parlamentarnom odboru Hrvatskoga sabora i Europskoga parlamenta. To parlamentarno tijelo pratilo je pregovore između EU i RH. Kako 2007. HDZ na čelu sa Sanaderom ponovno pobjeđuje na izborima, Jandroković ulazi u Sabor kao zastupnik i u drugoj Sanaderovoj Vladi postaje ministar vanjskih poslova. Međutim, 2009. Sanader odlučuje „abdicirati“.

– Ne znam koji su bili razlozi za tu Sanaderovu odluku, kolale su različite priče, ali nijedna, barem do sada, nije potvrđena – kaže Jandroković koji ima i neka svoja razmišljanja, ali ih ne želi podijeliti s javnošću.

Kad je Sanader želio rušiti Jadranku Kosor koju je sam predložio za svoju nasljednicu, Jandroković se našao u dilemi. S jedne strane bio je čovjek s kojim je surađivao tijekom cijele svoje političke karijere, a s druge strane Jadranka Kosor koja je tada bila institucionalna predsjednica.

– Siguran sam da je tada trebalo stati na njezinu stranu. To je bilo ispravno. A nisam samo ja napravio taj odabir, nego i svih ostali. Završilo je uspješnim okončanjem pregovora s EU – dodaje Jandroković.

Razdoblje nakon Sanaderove ostavke bilo je, naime, jako mučno za HDZ; uslijedili su sudski procesi, uhićenja itd.

– Meni je glavni motiv bio da završimo pregovore s EU. Iz međunarodnih kontakata koje sam imao kao ministar vanjskih poslova bilo mi je jasno – ako ne završimo pregovore do ljeta 2011., poslije ih nećemo ni završiti. Tako su mi govorili i ministri zemalja s kojima smo imali jako dobre odnose, primjerice Austrije, Mađarske, Slovačke. I mi smo to uspjeli učiniti. Siguran sam da je završetak pregovora o ulasku u EU bio prijelomni trenutak u međunarodnom pozicioniranju Hrvatske, unutarnjim političkim procesima i gospodarskom razvoju – ističe Jandroković.

– Lijeva Vlada trebala je samo održati referendum. No u SDP-u nisu bili identificirani s procesom pregovora, s našim postignućima. Sjećam se da je Milanović dosta podcjenjivački govorio o tome. Bez obzira na sve, siguran sam da se isplatilo napraviti sve kompromise i proći sve te muke jer je za Hrvatsku bilo kapitalno važno završiti pregovore i ući u EU – kaže Jandroković.

Nakon što je HDZ krajem 2011. izgubio parlamentarne izbore, u stranci je uzavrelo. U vrijeme Vlade Jadranke Kosor Jandroković je s njom u početku dobro surađivao, međutim, njihov odnos se pogoršao. Do razlaza je došlo u trenutku kada je Jadranka Kosor željela biti jedina kandidatkinja za predsjednicu HDZ-a.

– Nisam se s time složio jer sam smatrao da nakon gubitka parlamentarnih izbora moramo imati stranačke izbore s više kandidata. Poslije je Jadranka Kosor to relativizirala i govorila da se iznenadila, da nije znala, međutim, znala je jako dobro da je neću podržati. Moja procjena je bila da će Karamarko ideološki ujediniti stranku jer nismo imali, osim ideološkog, drugog „pogonskog goriva“. Ekonomski ništa nismo mogli učiniti. Međutim, nisam očekivao da će otići toliko udesno. I danas mi je teško shvatiti neke njegove poteze – veli Jandroković i dodaje:

– No danas, kada gledam unatrag, čini mi se da se čelnim ljudima, onima koji su prvi, jako oštro sudi. Nitko tko nije bio na njihovu mjestu, u njihovim cipelama, ustvari ne zna kroz što su sve prolazili. I zato im, osim kritika, treba uvijek odati i priznanje za ono dobro što su učinili.

Oporbeni mandat od 2011. do 2015. pamtit će po oštrim verbalnim duelima s tadašnjim predsjednikom Vlade Milanovićem i izrazitim skretanjem HDZ-a prema desnici.

Godine 2015. četvrti put biva izabran u Hrvatski sabor s 8100 preferencijskih glasova u 6. izbornoj jedini. Vrijeme koje je nakon toga došlo bilo je kaotično, Orešković je sastavio Vladu, ali bilo je očito da se stvari ne razvijaju dobro.

– Kada je tadašnji predsjednik Karamarko išao rušiti premijera Tihomira Oreškovića, zastupnici HDZ-a u Europskom parlamentu bili su protiv toga, a i sam sam u Zagrebu nastupio protiv takve odluke. Ali to je vrijeme u kojem sam se počeo politički jako loše osjećati i odlučio sam napustiti politiku i krenuti s nekim svojim poznanicima u osnivanje tvrtke koja bi se bavila fondovima EU. Tada sam bio uvjeren da ću zauvijek napustiti politiku – prisjeća se Jandroković .

Međutim, uslijedio je sastanak koji je sve promijenio.

– Naime, Andrej Plenković i ja našli smo se u slastičarnici Torte i to u mom susjedstvu. Rekao mi je da će se kandidirati za predsjednika stranke i da bi volio da se pridružim njegovu timu. Rekao sam mu da bih to htio, ali da imam životne planove koji više ne uključuju bavljenje politikom – priča Jandroković.

No nakon što je izabran za predsjednika stranke, Plenković je nazvao Jandrokovića i ponudio mu dužnost glavnog tajnika stranke.

– Odlučio sam to prihvatiti i o tome izvijestio kolege s kojima sam planirao ići u privatni biznis. Svi su pokazali razumijevanje za moju odluku – dodao je Jandroković.

Imam mali krug velikih ljudi

Nakon izbora 2016. HDZ je došao na vlast i ono što se dalje događalo manje-više je poznato. Jandrokoviću je, kako kaže, razdoblje od 2016. do 2020. bilo iznimno izazovno.

– Obnašao sam paralelno dvije vrlo zahtjeve i prestižne funkcije, predsjednika Hrvatskoga sabora i glavnog tajnika HDZ-a. Posebno je zahtjevno bio obavljati funkciju glavnog tajnika HDZ-a jer je to operativno, logistički, terenski i financijski jako težak posao. No prije koji dan sam ga napustio i zadovoljan sam jer sam tu dužnost započeo i završio pobjedom, a stranka je financijski stabilna te svom nasljedniku Kruni Katičiću želim puno sreće i uspjeha te sam voljan pomoći mu u svemu što bi mu trebalo jer znam da ga ne čeka lagan posao – kaže Jandroković.

Na parlamentarnim izborima 2020. vodio je izborni stožer HDZ-a na državnoj razini. Njemu je pobjeda na izborima bila jako važna jer se okušao u 2. izbornoj jedinici gdje su se kandidirali Škoro, Bandić, Ostojić i Raspudić. Jandroković je svoje političke konkurente i kritičare doslovce posramio. Dobio je više od 17 tisuća preferencijalnih glasova, gotovo dvostruko više od svoga ljutog kritičara Nine Raspudića.

– Moji prijatelji su rekli da će, ako dobijem 10 tisuća, to biti super, a ja sam ih podsjetio da sam u 6. izbornoj jedinici, gdje nikad nisam bio aktivan, 2015. dobio više od 8 tisuća preferencijalnih glasova te da ću, ne dobijem li barem 15 tisuća glasova, biti jako nezadovoljan. Na kraju sam ostvario još bolji rezultat – kaže Jandroković.

Gordan Jandroković je prvi političar u povijesti moderne Hrvatske koji je ovoga tjedna drugi put izabran za predsjednika Hrvatskoga sabora, što smatra krunom svoje političke karijere.

– Kad na kraju sve zbrojim, ipak je najvažnije od svega imati svoj mir, čvrstu vjeru i osjećati radost života sa svojim bližnjima. Da parafraziram stih Ivana Dečaka iz pjesme koju izvodi Massimo: „Ja zaista imam svoj mali krug velikih ljudi.“

Ivica Radoš/Večernji list