Za rušenje helikoptera Kiowa Warrior, pa onda školskog Zlina HRZ-a kriva je – statistika. Takvo zapanjujuće netočno objašnjenje za smrt četiri pilota HRZ-a nude nam neki od prominentnijih iz medijskog miljea, a koji na sebi svojstven način „prate“ rad naših Oružanih snaga i Ministarstva obrane.
“Sigurno je da će nešto pasti i to je neminovno. Sada je samo pitanje kada i zašto” – kažu oni za letjelice HRZ-a.
Uh, i Konfucije bi bio ljubomoran na to. Takve mudrolije u duhu su najboljih doskočica nenadmašnog Otta von Grunfa iz „Alan Forda“ kao što su one „Tko hoda ne trči“ ili „Tko izgubi dobitak dobije gubitak“.
Takve opservacije, kao i neumorno hvalisanje sada već bivšeg ministra obrane Krstičevića i njegovih promašaja, već su u novinarskim krugovima dobile i svoj naziv – „Janov poučak“. Tim naslovom počašćen je sveprisutni Jan Ivanjek.
Takav poučak funkcionira po recepturi – „Pojavu osuditi, ministra veličati“. Youtube propovijedanje takvih novinara do odlaska Damira Krstičevića samo što nisu započinjale pozdravom „Dobar vam dan, gospodine ministre!“.
Takvi medijski djelatnici stalno su nešto zabrinuti za hrvatsko susjedstvo. Prosipaju lucidarije da su nam avioni i helikopteri trebaju poradi budućih ratnih avantura po „komšiluku“. Ima da kopamo rovove, a ne da gradimo mostove. Bravo, kolega!
Malo smo rovova iskopali u prošlosti. Malo nam je djedova i očeva poginulo pa neka još ginu i naša djeca i unuci. Olako prizivanje ratova i gotovo pa mazohističko hvalisanje lika i djela ministra vojnog ne mogu, a da ne izazovu izvjesnu vrstu uznemirenosti. Sve je to vrlo neozbiljno, ali ne i neočekivano.
Manje nam izgleda kao objektivni novinar, a više kao društveno politički radnik koji nikada neće ni na koji način ući u sukob sa negativnostima i aferama u MORH-u. Ljepše je gledati na stvarnost kroz ružičaste naočale. Tako je lagodnije.
Nemamo ništa protiv da nekima samo Krstičević bude na pameti, ali zašto se u tako nježnim godinama staviti u službi stalne promocije jednog prolaznog političara (kao što su i svi drugi po naravi stvari) do te mjere da su takvi postali neprikosnoveni šampioni nečega što se u doba Jugoslavije zvalo agitprop. Takvi novinari rad bivšeg ministra obrane predstavljaju kao vrhunski domet ljudske pameti i trijumf blještave svjetlosti znanja, a ne bi trebali. Stvarnost im ne pruža previše povoda za to.
Debakl kupnje F-16 Barak jedan je od vrhunaca trapavog vođenja vojske.
Olaki komentari kako je „statistika“ kriva za rušenje letjelica zvuče u najmanju ruku zastrašujuće. S nevjerojatnim osjećajem mesijanskog poslanja, pojedinci prognoziraju i educiraju javnost o Oružanim snagama i borbenim sustavima. Uživljeni u ulogu neformalnog prvog mikrofona MORH-a, neki su se dotakli posljednje nesreće aviona Zlin 242L i, kako to već biva kod ovakvih „sveznalaca“, razlog tragedije vide u „crnoj statistici“ uz verbalne bravure kako su nam „brojke okrenule leđa“.
Međutim, čini se da su im (dez)informatori prešutjeli ono najvažnije. Nikakvu ozbiljniju statistiku s predviđanjem kvarova i otkaza na pojedinom zrakoplovu, u HRZ-u nikada nisu napravili. Zašto? Razlog je vrlo jednostavan. U HRZ-u nema kadrovskih kapaciteta koji bi na taj način razmišljali. Možemo li uopće zamisliti nekog „plavca“ HRZ-a koji barata temeljnim izrazima statistike kao što su slučajna varijabla, rasipanje, raspodjela, relativna i kumulativna frekvencija, medijan, tendencija, varijacija, kvantil, kvintili, i tako dalje….
Da ne govorimo o metodama deskriptivne i inferencijalne statistike i njezinim primjenama u očuvanju resursa i predviđanju ponašanja svakog sustava te zrakoplova u cjelini. Po sličnim modelima mogu se procijeniti i piloti. Nešto nemoguće u HRZ-u. Tamo vrijedi ona, po kojoj se između ostalih proslavio i aktualni predsjednik uprave ZTC-a, „kol’ko para, tol’ko i muz’ke“, bez ikakvog osjećaja i odgovornosti za materijalnu imovinu koja im je povjerena.
Naravno, i u najuređenijim sustavima događaju se zrakoplovne nesreće i statistika nikada nije 100-postotna u svojim predviđanjima, ali s njezinom primjenom jako brzo se dolazi do objektivnijeg zaključka nesreće ili nezgode te se isti zaključci automatizmom ugrađuju u sustav naučenih lekcija. Sve je to za HRZ daleka i duboka galaksija.
Ne kažemo da je u HRZ-a i u MORH-u sve loše. Ima tamo još ponešto kompetentnih ljudi, kadrova od znanja i struke koji zaslužuju puno poštovanje. Ali to nije slučaj. Takvi do izražaja ne mogu doći pa gledaju kako što prije zbrisati. Novinarima koji prate našu vojsku profesionalna je i moralna dužnost da ogole pravu narav kakistokratije, odnosno vladavinu najgorih u našim Oružanim snagama koji bi i čekić pokvarili. Sve ono dobro ili loše što se u MORH-u i vojsci zbiva obavlja se preko kičme nedužnih građana i o državnom i javnom trošku.
Uvredljivo je za zdravu pamet građana ove zemlje jedno ministrovanje koje su u najvećoj mjeri obilježili afere sa skrivanjem nekretnina, poginuli piloti i nezapamćeni debakl kupnje borbenih aviona nazivati neviđeno uspješnim. Ne postoji novinarski uradak takvih, a da se ne spomene lik i djelo ministra vojnog kao vrhovno i jedino dobro. Je li to profesionalno i objektivno novinarstvo?
Nije takva vrsta poimanja novinarstva najveći problem današnjeg novinarstva, jer je prolazno i posve besmisleno. Takvi su novinari samo vidljiv simptom dubinskog, strukturnog poremećaja u našem društvu, u medijskom prostoru i naopake arhitektonike vojnog sustava gdje u takvima vide svoje držače mikrofona.
Što je lijek protiv toga? Lijepo, uzmeš pa stvari postavljene naglavačke vratiš na noge, i sav talog se lagano i posve prirodno povuče u svoje prirodno stanište. Ne izgleda blesavo, a još i djeluje.
A i ministar vojni, kao Suljo u vicu, davno je trebao reći: “Mujo, molim te prestani me braniti!”
M. Marković/Foto:pxll
