JOSIP JOVIĆ: Ovo je devet velikih laži o Istanbulskoj konvenciji

Susreće me poznanik i pita jesam li za ili protiv. I bez objašnjenja znam na što smjera, kao što i on zna da ću pitanje razumjeti bez objašnjenja. Ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji izazvala je veliko zanimanje javnosti, iako, objektivno, u društvu ima i važnijih problema.

Očito, dira se u temeljni svjetonazor, emocije i identitete ljudi. Pri tome vlada potpuna isključivost i nespremnost slušanja argumenata onih drugih. Moglo bi se reći kako je, ne slučajno, otvorena nova ideološka fronta s ciljem podjela u društvu.

Iritira u ovim raspravama mehanizam obmanjivanja naroda od strane agresivnih zagovornika ratifikacije, uključujući, naravno, i Vladu, piše Josip Jović za Hrvatski tjednik.

Prva laž:

Jedini cilj IK je zaštita žena od nasilja u obitelji. Zaštita žena je, naprotiv, samo izgovor, samo ispraznica iza koje se kriju posve drugi ciljevi i motivi.

Tko zagovara Konvenciju? U prvom redu ideolozi novoga svjetskog poretka kojima su obitelj, nacija i crkva glavne smetnje, financijski zainteresirane brojne “nevladine udruge“, frustrirane i dekadentne skupine koje bi svoju nastranost rado socijalizirale. Što ide dalje, rasprava o famoznoj Istanbulskoj konvenciji poprima razmjere širega ideološkog obračuna i sudara svjetova i svjetonazora.

Ona je usmjerena protiv obitelji, odnosno njezina antropološkoga temelja, protiv obitelji kao zajednice muškarca i žene i njihovih potomaka pa je i to razlog da se u nazivu spominje „nasilje u obitelji“, čime se zapravo obitelj obilježava i apostrofira kao okvir nasilja i kao carstvo zla.

Konvencija se, nadalje, služi tek metaforom ili instrumentom sukoba te kao tek jednim elementom širega i konzistentnoga ideološkog sklopa stavova. Na primjer, ona je u našim prilikama alatka u rukama skupina, pojedinaca i stranaka koje dulje vrijeme vode klevetničku kampanju o „ustašizaciji“ i „fašizaciji“ zemlje. Te skupine imaju dosljedno negativan stav prema hrvatskoj samostalnosti, prema Katoličkoj crkvi, iseljenicima i prema braniteljima, ne priznaju zločine nakon Drugog svjetskog rata, zagovaraju „region“ itd.

Demonstranti na zagrebačkom trgu koji su tražili ratifikaciju isticali su petokraku i parole poput “Smrt fašizmu”. Konvencija i ne može zaštititi žene od nasilja, ona treba poslužiti samo kao instrument protiv “konzervativnih“ shvaćanja i prirodnih zakona za račun ne znam čega. Za račun kreatora moralne revolucije, ideološke kolonizacije svijeta, perverznih moćnika, zainteresiranih i dobro plaćenih udruga i za račun slijepih putnika revolucije. U svakom je slučaju nepotrebna.

Žene od nasilja kao i sve ljude štite postojeći zakoni, a ako oni nisu dobri i dovoljni, može ih se poboljšavati i bez Istanbulske konvencije, koja se i ne može primjenjivati izravno nego tek putem implementacije u nacionalna zakonodavstva. U zemljama koje su ratificirale Konvenciju nije zapažen nikakav pozitivan pomak.

Druga laž:

U tekstu Konvencije nema govora o rodnoj ideologiji. Ta je ideologija sama bit i razlog nastanka Konvencije. Već sama činjenica da se u nadzornom tijelu (GREVIO) nalazi deset žena iz raznih zemalja koje su prošle, kako piše u njihovim biografijama, razne “ženske“ i “rodne“ studije, dovoljno govori. Pojmom roda protkan je cijeli tekst i kontekst. Apsurdno je da neznanstveni i moralno problematični pojmovi postaju dijelom zakona. Ako pak nije riječ o nametanju rodne ideologije, zašto se pored biološki jasnog pojma spol uvodi i nejasni pojam roda, koji se definira kao društveni konstrukt, predrasuda i osobni izbor, što se doživljava i kao nasilje nad prirodom žene i čovjeka uopće.

U Konvenciji doslovce piše: “Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce.“ Tko to može razumjeti?

Još se nabraja niz rodova i transrodova pored ženskoga i muškoga. Primjerenije je govoriti o ideologiji koja je uvijek povezana s određenim interesima, nego tek o teoriji.

Kao argument često se čuje kako i postojeće zakonodavstvo u nas poznaje pojam roda. No razlika je bitna.

U tome zakonodavstvu rod je sinonim za spol, ovdje je on odvojen od spola. Inače, u biološkoj sistematizaciji i u hrvatskome jeziku čovjek ili homo kao takav jest rod. Rod je u Konvenciji očito u funkciji relativizacije i neutralizacije spola.

Kamo sve ovo vodi, pokazuje najsvježiji primjer Kanade. Čija je Vlada usvojila odluku da se iz odgovarajućih službenih obrazaca brišu pojmovi otac i majka, muško i žensko, gospodin i gospođa, uvodi se, kao ranije u još nekim zemljama, neutralni rod.

U SAD-u već postoji registrirano tridesetak rodova. ‘Moja dugina obitelj’, slikovnica namijenjena djeci naših škola i vrtića drsko propagira homoseksualnost. Biološku činjenicu da dijete može imati samo jednog tatu i samo jednu mamu naša pravobraniteljica djece, koja bi trebala prvenstveno braniti djecu od ovakvih manipulacija, proglašava predrasudom, a slikovnicu kvalitetnim sadržajem.

Dirati u homoseksualnost, koja je dio rodne ideologije, koju treba, eto, promovirati u dječjim vrtićima kao normalnost ili čak poželjnost znači upasti u opasnu, zabranjenu zonu mržnje, netolerancije i isključivosti, u zonu političke nekorektnosti. Ona nije više pitanje prava pojedinaca, ona je već prerasla u globalnu ideologiju koja se putem odgoja, konvencija, povorki, filmova i kadroviranja nameće svima kao progresivan pogled na svijet.

Treća laž:

Vladajuća stranka većinom prihvaća Konvenciju u transparentnoj i demokratskoj proceduri. Jednostavno je zadivljujuće s kojom upornošću vodstvo ove stranke želi isforsirati jedan zakon iako je, po slobodnoj procjeni, osamdeset do devedeset posto njezinih članova i birača protiv njega. Isto vrijedi čak i za najuža stranačka tijela. Politički tajnik Gordan Jandroković obilazi županijske organizacije i uvjerava javnost kako Zakon o ratifikaciji ima potporu većine članova i organizacija.

Ako je to točno, zašto onda ne raspišu referendum i otklone sve dvojbe, nego od njega bježe kao vrag od tamjana. Izabran je i obrnuti red poteza. Najprije je odlučeno da će Vlada provesti postupak ratifikacije da bi se tek onda otvorila rasprava u stranci. Netočnom se pokazala tvrdnja kako je ratifikacija Konvencije dio predizbornoga programa vladajuće stranke. Iva Maletić, koja je radila na izradi programa, odlučno je to demantirala kazavši da o tome nije bilo ni riječi.

Metode uvjeravanja i utjerivanja mišljenja različite su. Čuli smo podcjenjivačku premijerovu izjavu kako protivnici Konvencije nisu njezin tekst pročitali, a ako su ga pročitali, nisu ga razumjeli. Onda su uslijedile neskrivene prijetnje zastupnicima i ministrima u stilu: vi znate kako ste došli tu gdje jeste mojom milošću, pa vodite računa da vas sljedeći put ne će biti na listama ne budete li poslušni.

Mediji pod kontrolom vladara svijeta pušu u prilog Konvencije koja spašava žene od nasilja, donoseći primjere nasilja, kojih, dakako, ne bi bilo da smo imali Konvenciju. Javno je i bez srama čak rečeno kako je disciplina važnija od savjesti. Organizacije utemeljitelja HDZ-a koje su se usprotivile Konvenciji raspuštene su preko noći.

U propagandni stroj ubačene su organizacije HDZ-ovih žena i mladeži, a evo i istraživanja glasovite agencije Ipsos puls po narudžbi same Vlade, u kojemu prepoznajemo rukopis premijerova savjetnika Krešimira Macana, koje donosi kako čak 60 posto od 600 telefonskih ispitanika podupire, ili „uglavnom podupire“ (!?) Konvenciju.

Četvrta laž:

Moguće se ograditi od dijelova Konvencije. Vlada je usvojila jednu “interpretativnu izjavu“ kojom se tobože ograđuje od primjene rodne ideologije u pravosuđu i u obrazovanju, priznajući time njezino postojanje. U biti, ta je izjava, koja je tek tumačenje Konvencije, a ne njezino ograničavanje, sračunata samo na ublažavanje nezadovoljstva njezinom ratifikacijom te na pridobivanje potpore. Ona i nema nikakav pravni učinak.

Peta laž:

Usvajanje Konvencije civilizacijski je iskorak. Protivnici su etiketirani standardnim etiketama kao konzervativci, desničari, zatucani, zaostali, neobrazovani, itd. To je zapravo snobovska, pomodarska logika po kojoj je sve novo i sve što dolazi iz tamo “velikog svijeta“ automatski napredno.

U moralnim pitanjima, na žalost, nema linearne uzlazne crte kao u tehnici. Takav moralni pad čovječanstva kao u dvadesetom i u dosadašnjem tijeku dvadeset prvog stoljeća, koji je baš iniciran iz toga velikog svijeta, nije zabilježen ni u svim prethodnim stoljećima. Među protivnicima Konvencije su i biskupi, znanstvenici, ugledni intelektualci.

Šesta laž:

Protivnike Konvencije inspirirala je i instrumentalizirala Katolička crkva. Katolička crkva jest protiv Konvencije, ali su protiv nje mnogi nezavisno od stavova Crkve, jednostavno zato što ona vrijeđa temeljne i univerzalne (ne globalne) moralne zasade i zdrav razum.

Ona je nasilje nad prirodom i pokušaj mijenjanja prirodnih zakona. I nije samo Katolička crkva protiv nego Konvenciju smatraju neprihvatljivom i druge vjerske zajednice.

Sedma laž:

Mi to sve radimo radi sebe. Vlada je popustila pod pritiscima i ucjenama koalicijskih partnera, koji se time i sami hvale, nevladinih udruga, Vijeća Europe i Europske unije. Hrvatska djeluje kao ekonomska, politička, a sada evo i moralna kolonija koja bez otpora provodi sve što se od nje traži. Zanimljivo, ratifikacija je krenula nakon negativnih ocjena Europske komisije o gospodarskome stanju pa se njezino naglo pokretanje može shvatiti i kao pokušaj ublažavanja kritika na drugome terenu.

Instrument nadzora nad provođenjem Konvencije (GREVIO-Group experts on action violence against women, odnosno Stručna skupina za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji) kojim bi se kontroliralo pravosuđe, policija i druga državna tijela, s mogućnosti prijava međunarodnim sudovima i političkim tijelima, predstavlja još jedan element izravnoga ograničavanja suverenitet države.

Osma laž:

To rade svi drugi. Ni to nije točno. Konvenciju je ratificirala samo polovica članova Europske unije i 24 članice Vijeća Europe od njih 47. Europski je parlament podržao Konvenciju vrlo tijesnom većinom, a protiv nje je bio predsjednik Parlamenta, pučanin Antonijo Tajani, kao i Manfred Weber predsjednik Kluba zastupnika Europske pučke stranke, u čijoj je obitelji i HDZ.

Deveta laž:

Mi govorimo u ime svih žena. Kad feminističke udruge organiziraju Noćni marš, tobože za prava žena u koja one u prvom redu ubrajaju spolni odgoj bez ograničenja i apsolutno pravo na pobačaj, one manipuliraju govoreći u ime svih žena koje ih na to nisu ovlastile, govore protiv djece i zapravo protiv dostojanstva i prava žena na njihovu prirodnu ulogu. Te “ženske mreže“ predstavljaju samo jednu frustriranu manjinu koja osobne, društvene, obiteljske, seksualne, itd. probleme žele pretvoriti u frontalni sukob između žena i muškaraca.

I nekoliko zaključaka

Nije nevažno da će, prema nekim procjenama, provedba Konvencije stajati porezne obveznike blizu milijardu kuna. Za usporedbu, za znanstvene se projekte godišnje izdvaja tek desetina tog iznosa.

Konvencija će na kraju biti usvojena voljom oporbe i većine HDZ-ovih zastupnika, koji će podići ruke protiv svojih uvjerenja.Bit će to Pirova pobjeda Andreja Plenkovića i svite oko njega koja će im se osvetiti na prvoj krivini.

Pravu lekciju stranačkim kolegama očitao je Roko Antić, mladi predsjednik HDZ-a u Kistanju, napisavši uz svoju ostavku: “pristajati uz politiku koja je u suprotnosti s mojim kršćanskim idealima bilo bi za mene porazno i poništio bih se kao čovjek. Razumljivi su oni koji preko leđa naroda prave svoje velike karijere, ali su manje razumljivi oni koji radi sitnih interesa sami sebe poništavaju i ponižavaju, dopuštajući da se te karijere prave i preko njihovih leđa. Postoji sumnja kako je cijeli postupak pokrenut kako bi se u HDZ izvršila diferencijacija i odbacili ostatci desnice čime bi se utro put koaliciji HDZ-a i SDP-a.“

Josip Jović/Foto: