Književnik i scenarist Josip Mlakić, autor romana ‘Živi i mrtvi’ , ( inače diplomirani inženjer strojarstva) povukao je svoj potpis s Deklaracije o zajedničkom jeziku nakon što je u emisiji “Pošteno” Federalne televizije, pored inicijatora Deklaracije Vladimira Arsenijevića, kao jedan od potpisnika gostovao i Željko Komšić.
– Ne bih želio ulaziti u iskrenost motiva koji su naveli gospodina Komšića da potpiše Deklaraciju, ali nikada u životu nisam stavio svoj potpis na nešto što bi bilo koji od političara mogao na bilo koji način zloupotrijebiti. Pogotovo ne rigidni političari poput Željka Komšića, čije sudjelovanje u emisiji “Pošteno” već smatram jednim vidom zloupotrebe – napisao je Mlakić u otvorenom pismu koje su prenijeli bosanski mediji.
Prije nekoliko dana potpis s Deklaracije povukla je i autorica i prevoditeljica Alida Bremer, ustvrdivši da se procesi pomirenja i razumijevanja ne mogu nametati te da joj nije bila namjera izazvati lavinu negativnih reakcija koja je uslijedila nakon objave Deklaracije o zajedničkom jeziku.
Mlakićevo pismo:
„Prije svega Deklaraciju sam shvatio kao jedno područje slobode, zaštićeno od bilo kakvog upliva dnevne politike. Odluku sam donio nakon emisije “Pošteno” u kojoj si i ti sudjelovao, a u kojoj sam i ja bio pozvan, ali sam odbio kada sam vidio da je, primjerice, jedan od potpisnika Željko Komšić, simbol svega onoga što ova Deklaracija ne bi smjela predstavljati. Čekao sam s odlukom do kraja emisije, jer sam se htio uvjeriti, a što sam unaprijed pretpostavio, s obzirom na uređivačku politiku Federalne televizije, hoće li u emisiji kao jedan od sugovornika biti pozvan Željko Komšić.
Na žalost, to se i dogodilo. Ne bih želio ulaziti u iskrenost motiva koji su naveli gospodina Komšića da potpiše Deklaraciju, ali nikada u životu nisam stavio svoj potpis na nešto što bi bilo koji od političara mogao na bilo koji način zloupotrijebiti. Pogotovo ne rigidni političari poput Željka Komšića, čije sudjelovanje u emisiji “Pošteno” već smatram jednim vidom zloupotrebe.
Također, osvrnut ću se na jedan dio Deklaracije s kojim se u potpunosti ne slažem, bez obzira što sam stavio svoj potpis na nju. To je onaj dio o “segregaciji djece”. Smatram da se tu već godinama miješaju uzroci i posljedice i stavlja stigma na djecu koja su pohađala (ili pohađaju) slične škole. Jezik, koji se isključivo navodi kao “krivac” za takvo stanje, po mojemu mišljenju, samo je posljedica, odnosno “dvije škole pod jednim krovom” samo su jedna od posljedica jednog potpuno obesmišljenog društva. Ovaj dio izravno me se tiče, a Željko Komšić, kao paradigma, simbol je i jedan od uzroka takvog stanja. Ovo je, naravno, moj osobni stav proizišao iz vlastitog iskustva življenja u BiH, odnosno ono što književni kritičari često vole nazvati “tetoviranjem vlastite kože”.
Primjer kako se etični političari odnose prema Deklaraciji na najbolji način je pokazao Milorad Pupovac koji je izjavio kako se slaže s njenim tekstom, ali ipak nije želio staviti svoj potpis na nju, jer nije želio svojim političkim backgroundom na bilo koji način našteti dokumentu. Mi ovdje u BiH o takvim standardima političara možemo, na žalost, samo sanjati.
I nije samo ova Deklaracija jedini dokument koji će, iskreno se nadam da neću biti u pravu, završiti u političkom Sarajevu, kao na slijepom kolosijeku. To je onaj fenomen o kojem je prije desetak godina pisao Ivan Lovrenović u jednom od svojih antologijskih tekstova, fenomen “mlaćenja gloginja tuđim Feralom”.
To neko “pragmatično Sarajevo” sklono je biti poklopac svakom loncu koji dolazi iz Srbije, Hrvatske ili Crne Gore, dok o vlastitoj ustajaloj baruštini “mudro” šuti, naveo je Mlakić u pismu.
