“Akademiju likovnih umjetnosti je psihijatrija, lječilište djece slabog psihičkog stanja s iluzijom da nešto rade, a nakon pet godina situacija je još gora.”
Poznati filmski redatelj, scenarist, animator, crtač i karikaturist Joško Marušić, dao je veliki intervju za Ka portal. Na šaljivu opasku novinara kako je diktafon uključen pa moraju paziti što pričaju, Marušić je rekao: ‘Ja ne moram!‘
Odmah na početku razgovora bilo je jasno da se Marušić neće ustezati od izražavanja svojeg mišljenja, pa makar bilo i nepopularno. Marušić u Karlovcu živi sa suprugom i ondje provode pola godine, dok su drugu polovicu u Dalmaciji.
‘U životu sam uvijek donosio vrlo hrabre i pravovremene odluke, a preseljenje u Karlovac je jedna od takvih. U Dalmaciji smo sagradili prekrasnu kuću i tamo smo počeli sve više boraviti, pa smo zaključili da nam nije racionalno imati još jednu u Zagrebu jer nemamo djece, samo nas je dvoje, uz to što imamo psića.
Svi moji poslovi vezani za Zagreb više ne postoje jer sam napustio Akademiju likovnih umjetnosti, sve odbore, povjerenstva i tako dalje te radim isključivo posredstvom interneta pa mogu živjeti bilo gdje. Stoga sam iskoristio konjunkturu i prodao zagrebačku kuću za velik novac i tako smo se riješili nepotrebne nekretnine.
“Otišao sam s ALU jer nisam htio živjeti u toj atmosferi u kojoj profesori ne rade ništa”
Nakon toga smo u karlovačkom Drežniku uredili njezinu obiteljsku kuću koja nam je optimalna kao drugo mjesto boravišta – pola godine živimo u Dalmaciji, a pola u Karlovcu, gdje mi je registrirano prebivalište, pa sam građanin ovog grada. Karlovac je prekrasan gradić, bez obzira na to što je u prašini – svaki grad ima svoje probleme.
Karlovac mi je idealan jer mi je blizu Zagreba do kojega mogu ‘skočiti‘ po potrebi, a kuća u Dalmaciji mi je sada sat bliža no što je bila. Imam mir na Drežniku, prekrasno je tamo, a i supruga je zadovoljna što se vratila‘, kaže Marušić
Osvrnuo se i na vrlo raširenu naviku u Hrvata kukanje, jamranje ili prigovaranje.
‘Svi to čine. Uočio sam milijardere na inauguraciji američkog predsjednika Donalda Trumpa pa sam se prisjetio da sam upoznao jako bogate pojedince u toj zemlji i svi oni kukaju. Imao sam prijatelja u Zagrebu koji je otvorio najskuplji restoran u Hrvatskoj. Godinu dana po otvorenju sam ga pitao kako mu ide posao, a odgovorio mi je da mu je grozno jer ne može odvesti ženu na večeru. Bogataši više kukaju od siromaha. Kuknjava je opće mjesto i više to uopće ne slušam. Seljaci kukaju da ne valja za krumpir, ako puše, a opet ne valja za pršute, ako ne puše.‘
‘Svi kukaju, kukaju na vlast, kuka oporba, kuka narod kakva je Vlada, kuka Vlada kakav je narod… To su opća mjesta. Ljudi su dosta nedostojni što se toga tiče. Život bi nam svima bio bolji kada bismo živjeli s više dostojanstva i skromnosti. Malo nam nedostaje da bi nam bilo bolje i sami smo krivi, ako nam nije dobro. Ljudi su postali vrlo raskalašeni. Danas svatko hoće sve, da bude bogat, besmrtan, lijep, da ide na skijanje zimi, na ljetovanje ljeti, da mu je sve dostupno…
Dolazim s dna društvene ljestvice. Moj je otac bio dostojanstven čovjek i postoji samo jedna fotografija na kojoj smo nas dvojica jer nismo imali novca za fotografiranja i na toj fotografiji je on u vrlo urednom odijelu s kravatom i šeširom, a bio je siromah.‘
Marušić se prisjetio svojih prvih godina provedenih u Zagrebu te opisao svoj razlaz s Akademijom likovnih umjetnosti.
‘Kada sam stigao u Zagreb na studij moj je život u studentskom domu bio očajan – nisam imao novac ni za što. No, ne tužim se – to je normalno. Već sam nakon pet godina kupio stan. Nisam licemjeran kad pričam o novcu, a često mi zamjeraju zašto o njemu uopće pričam. Mojim studentima je ispod časti da im na umjetničkoj akademiji govorim kako da zarade.
Jedan od razloga zašto sam napustio ALU je bio upravo to što nisam htio živjeti u toj lezilebovićkoj atmosferi u kojoj profesori imaju više od tri tisuće eura plaće, a ne rade ništa te puštaju studentima kao alibi da rade što ih volja. ALU je psihijatrija, lječilište djece slabog psihičkog stanja s iluzijom da nešto rade, a nakon pet godina je situacija još gora.‘
Nisu valjda svi studenti ALU psihički nestabilni? Marušić smatra da jesu to zbog načina na koji ih se odgaja.
‘Uglavnom jesu zbog načina na koji ih se odgaja, a odgaja ih se da je umjetnost nešto božansko, bijeg od života i igra, pa su potpuno nesposobni živjeti nakon što završe studij. Kome će prodati svoj proizvod? Oni su naučili da je to nešto izvanzemaljsko, a fućka se drugima za njihovu umjetnost, posebice stoga što je to sada ‘konceptualna umjetnost‘ u kojoj više nema kriterija, osim toga da se prijatelji međusobno dive jedni drugima, a kada im nitko ne dođe ne izložbu ne mogu doći k sebi od čuđenja.
U međuvremenu vrijeme prolazi. Na Odsjeku za animirani film i nove medije kojega sam osnovao takav pristup nisam htio dopustiti. To da su umjetnici se podrazumijeva, ali imaju socijalni zadatak, u prvom redu da budu bogati. Umjetnik može biti siromašan i bogat. Nije li bolje biti bogat? Dajem im gotove formule jer znam gdje novac leži i kako svjetska produkcija izgleda‘, kaže Marušić.
Kaže kako su na akademijama prije nastavu držali vrhunski umjetnici koji su bili uzori studentima.
‘Ti profesori su imali klase i student je bio sretan što je uz svog uzora, uspješnog umjetnika koji ga uči vještini, umjetnosti, životu i tako dalje. Međutim, to se raspalo. Više veliki umjetnici nisu na akademiji, nego se tamo napreduje kao na bilo kojem drugom fakultetu, pa imate danas profesore u trajnom zvanju na akademiji koji su nikakvi umjetnici, nego su jednostavno napredovali kroz hijerarhiju, a ničime drugim se nisu dokazali i sretni su što tamo žive, primaju fenomenalne plaće i ništa ne rade.‘
Smatra da je titula doktora umjetnosti ‘smijurija‘.
‘Ne želim govoriti protiv obrazovanja jer je ono vrlo važno, no nije ključno za umjetnika. Ne može se na akademiji učiti talent ili slikanje. Ono što ćete pokazati na prijemnom ispitu imat ćete i na diplomi. Cijeli taj studij služi tome da svoj talent i svoju umjetnost oplemeniš, da ih kontekstualiziraš u svijet u kojemu živiš, a ne da budeš izvan njega i da neprestano imamo nedokazane ili siromašne umjetnike koji umiru mladi, a toga je hrvatska umjetnost prepuna. Odbio sam biti siromašan umjetnik, ne samo zato što imam taj socijalni kompleks, čak i po cijenu vlastite umjetnosti, što Vam neću reći – neću to reći nikome. (…)
Napravio sam neke loše stvari, ali su se tražile. Procijenio sam ugrožava li to moj status. Zaključio sam da ga ne ugrožava, odnosno da ga ugrožava malo ili u nekom krugu do kojega ionako nisam držao. To sam prevladao. Nisam bio umjetnik koji bi ustrajao u stavu da je najpametniji na svijetu, a da nema za pivo.‘
Marušić je 2000. godine osnovao cijeli studij animacije i u to doba bio jedini Hrvat koji je predavao u Londonu na Royal College of Art.
‘Moj ugled kao znalca animacije je neupitan. I dalje u Hrvatskoj nitko ne zna o animaciji više od mene. To navodim ne zato da bih se hvalio, nego da ukažem na tu žalosnu činjenicu. Kada sam osnivao taj studij, imao sam ambiciju da bude među najboljima u Europi, a mogao je biti s obzirom na tradiciju Zagrebačke škole crtanog filma, ali sam napravio strašnu grešku.
Koncept studija je bio izvanredan u to doba, no nisam imao iskustva u upravljanju takvim sustavima i vrlo brzo sam zaposlio dvanaest ljudi koji su postali profesori, a barem ih osmero nema pojma o animaciji.‘
Jednom je rekao kako bi kao ministar kulture mučio odgovorne iz Hrvatskog audiovizualnog centra gledanjem filmova koje su financirali.
‘To je posebna priča – u HAVC-u me ne mogu vidjeti štampanog. Bio sam prvi povjerenik za film u Ministarstvu kulture i znam o čemu govorim. Hrvatski igrani film je sramota. Oni se hvale time što je neki film na nekom festivalu u Prilepu bio u konkurenciji. Pa znadete li koja su postignuća Zagrebačke škole crtanog filma? Autor sam djela koje je bilo u konkurenciji za nagradu Oskar, među šest filmova u užem izboru. Moja djela ‘Riblje oko‘ i ‘Neboder‘ su bila uvrštena na Londonskom filmskom festivalu među deset najboljih filmova na svijetu.‘
O današnjem hrvatskom filmu Marušić baš nema neko dobro mišljenje.
‘Hrvatska je 1980-ih proizvodila deset igranih filmova godišnje od kojih je svaki bio produkcijski jači od cjelokupne današnje hrvatske kinematografije. Danas u hrvatskom filmu uopće nema trećeg plana – nemaju novca snimiti ulicu. Hrvatska i Srbija rade koprodukcije, ali to je kao da slijepac vodi slijepca, siromasi sa siromasima. To je jako tužno. To je bijeda do bijede.‘
Marušić i dalje stvara i napravi 400 karikatura godišnje.
‘Imam svakoga dana kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji, a imam i u književnom listu Vijenac. Radim i slikovnice. Sve to me beskrajno veseli. Prije mi je bilo užasno važno da sve što radim gromoglasno odjekne. Bio sam televizijska zvijezda, što niti ne znate – 1988. godine sam s pjevačicom Lepom Brenom, proglašen za TV ličnost Jugoslavije.
Znao sam da je to varljivo i prolazno. Nisam bio poput mog prijatelja Saše Zelepugina koji je živio od toga da uđe u restoran i da ga svi primijete. Jebalo se meni za to. Pišem knjige koje ne objavljujem jer u Hrvatskoj nema niti izdavača niti tržišta, pa bih doživio frustraciju, a znam da je odlično to što radim. Što se tiče filma, naučio sam cijeli sustav, no ne i kad je riječ o izdavaštvu.‘
Svojim je životom, kaže, vrlo zadovoljan.
‘Zadovoljio sam se s nekolicinom prijatelja. Uživamo svakoga dana u predivnom hedonizmu. Moj obiteljski život je senzacionalan. Moja supruga nikad nije radila. To znači da smo cijeloga života vodili dvostruki život – moj javni i naš privatni koji je fenomenalan. Svakoga dana raspravljamo o jelima. Uživamo u zajedničkom životu. Svakoga dana spavamo poslije ručka. U mom životu nema nikakvog stresa, a stres je najveća čovjekova boljka‘, kaže Joško Marušić.
Marušić je sa suprugom Blaženkom za Božić proslavio 40 godina braka. Supruga je kći arhitekta i slikara Blaža Ćuka iz Karlovca kojemu je ove godine 110. obljetnica rođenja i 50. obljetnica smrti, povodom čega je na Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu do kraja siječnja otvorena izložba.
Ispričao je i kako je došao u obitelj Ćuk:
‘Prohodao sam s Blaženkom 1977. godine, a on je već bio pokojni. Njegova kći je također bila studentica arhitekture, a ja sam tada bio demonstrator, ali je se ne sjećam sa studija, dok se ona mene sjeća.
Nakon što sam diplomirao sam služio vojni rok u Karlovcu. Upoznali smo se tek nakon odsluženja vojnog roka u Zagrebu i, eto, za Božić smo proslavili 40 godina braka. S pravom se bori za to da se po njenom ocu nazove neka od ulica. Znamo da je jedan od važnijih slikara u povijesti Karlovca, a kojekakvi su dobili ulice.
Ulice su dobili razni ćuknuti, a ne i Ćuk:
‘Točno tako. Nadam se da neće meni dati ulicu u Karlovcu prije nego njemu s obzirom na to da kao rođeni Splićanin koji je 40 godina živio u Zagrebu i dobio Nagradu Grada Zagreba, zajedno s tenisačicom Ivom Majoli, s Karlovcem nemam veze’, kazao je KA portal Marušić.
Crtice iz života Joška Marušića
Joško Marušić rođen je u Splitu 1952. godine gdje je završio klasičnu gimnaziju, a 1975. godine je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Bavi se stripom, karikaturom, ilustracijom, teorijom animacije no u fokusu zanimanja mu je autorski animirani film. Smatra se jednim od najznačajnijih stvaratelja iz Zagrebačke škole crtanog filma, a za svoje filmove dobio je brojne, često i prve ili značajne nagrade na najvažnijim svjetskim festivalima animacije (Annecy, Oberhausen, Ottawa, Zagreb, London Film Festival, Miami, Chicago, Tampere, Lille, Bruxelles, Melbourne, Madrid, Rotterdam, Beograd).
Od 1992. do 1998. godine bio je umjetnički direktor Svjetskog festivala animiranog filma (Animafest) u Zagrebu. Autor je koncepta i programa te nakon toga i osnivač studija animacije kao samostalnog Odsjeka za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Bio je članom mnogih filmskih žirija, osnivač nekih crtanofilmskih škola, kao i gostujući profesor na nekoliko europskih sveučilišta.
Autor je stalnog postava “Zagrebačka škola animacije” u Muzeju grada Zagreba, kao i dokumentarnog filma “40 godina u 40 minuta” o Zagrebačkoj školi animacije, koji se prikazuje posjetiteljima. Muzeju grada Karlovca je donirao kolekciju originalnih crteža iz filmova autora Zagrebačke škole animiranog filma
Marušićevi animirani filmovi Iznutra i izvana, Perpetuo, Riblje oko, Tamo, Neboder, Kod kuće je najbolje, Zašto su došli vlakom... osvojili su vrijedne nagrade na prestižnim svjetskim filmskim festivalima.
Dobitnik je više državnih nagrada za umjetnički rad, a dobio je i najviše državno odlikovanje za kulturu Red Danice s likom Marka Marulića, Nagradu za životno djelo na području hrvatskog stripa Andrija Maurović te nagradue za životno djelo “Joško Kulušić” za novinarstvo. Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba za 1996. godinu.
Poznati kritičar i teoretičar animacije Giannalberto Bendazzi uvrstio je njegov film “I Love You too…” u izbor 84 najbolja filma u povijesti animacije (Annecy 2000.)
M.M. /Foto: hrt
