Svake godine na dan 22. Lipnja, brojni „antifašisti“ se okupljaju u šumi Brezovica kod Siska i „evociraju uspomene“ na događaje čiji svjedoci nisu bili. Oni o tim događajima slušaju „iz treće ruke“, a ta ruka nudi samo hrpu nesuvislih gluposti u kojima nema ni zrnce istine.
Pa ipak, ta hrpa izmišljotina je temelj na kojemu „antifašisti“ temelje svoje slavlje i časte ljude koji nikad nisu učinili ono što se za njih priča u partizanskim legendama. Najkraće rečeno, „antifašisti“ misle da je tamo na taj dan formiran prvi partizanski odred i da je odmah započeo s akcijama.
Iako postoje vjerodostojna svjedočanstva ljudi o tim događajima, te se prava istina već dugo zna, za širu javnost „antifašisti“, uz gromoglasnu podršku „velikih“ medija, već godinama pričaju „Ivica i Marica“ pričicu koja nema nkakve veze sa stvarnošću. O tome kako je zaista bilo pričao je i sam Vlado Janić-Capo, navodni zapovjednik tog partizanskog odreda. Jedan od svjedoka koji su ga slušali i zapisali njegovo kazivanje svjedoče o njemu i danas. Ime mu je Lojzo Buturac iz Siska koji je Capu dobro poznavao. Pogledajte što je napisao Lojzo Buturac:
„Sisački novinari Miroslav Matovina, Dragan Božić i još neki napisali su knjige o tom navodnom odredu na temelju razgovora koje su vodili sa sisačkim komunistima, prvoborcima. Knjige se nalaze u sisačkoj Gradskoj knjižnici i u njima je napisana puna istina o ondašnjim zbivanjima, ali kao da istina nikoga ne zanima. I ja sam imao čast daleke 1955. godine razgovarati s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre, pa mi je i on govorio istinu, a ne laž o ondašnjim događanjima.
VEZANI SADRŽAJ:
LOJZO BUTORAC: Devedest mi je godina i moram reći istinu o 22. lipnju i tzv. partizanskom ustanku
Drago Žuk, radnik u sisačkoj rafineriji,radio je u noćnoj smjeni pa je pred zoru 22. lipnja 1941. čuo na radiju vijest da je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Odmah je jurio u Sisak do Marijana Cvetkovića, tada člana Okružnog komiteta KPH za Sisak, da mu prenese tu važnu vijest. Marijan je odmah pošao do Vlade Janića, sekretara Mjesnog komiteta KPH da se dogovore o daljnjem djelovanju. Dogovoreno je da se svi viđeniji komunisti povuku u ilegalnost. Odmah su krenuli, Vlado biciklom u Petrinju, a Marijan vlakom u Sunju i Kostajnicu da tamo o tome obavijeste svoje partijske drugove. Isti dan navečer obojica su se, i Vlado i Marijan, našli u selu Žabno kod Siska kod partijskog druga Jose Tuškanca. Tu su i prenoćili. To je događaj od 22. lipnja. Nema nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.
Sljedećih dana su si u Žabenskoj šumi tražili i našli skloništa ili baze kako se izražavao Janić. U sklonište “Šikara” smjestili su se Janić i Cvetković, a nakon nekoliko dana i Nada Dimić. U skloništu, 500 metara dalje, “Mali Količevac”, smjestio se Mika Špiljak s nekoliko drugova. Dana 18. srpnja uspio je iz Zagreba doći “španski borac” Ivan Rukavina, pa se i on pridružio Janiću u skloništu “Šikara”.
Nakon mjesec dana boravka u Žabenskoj šumi, 22. srpnja, hrvatska je vojska iz Siska krenula u akciju na Žabensku šumu. Nije otkrila “Šikaru”, ali je otkrila Špiljkovu skupinu od 8 ustanika, koja je prihvatila borbu u kojoj su dvojica ustanika poginuli: Ivan Lasić i Ivan Ogulinac. Ostali su se razbježali u Gornju Posavinu i nisu se više vraćali k Janiću.
Sljedeći dan, 23. srpnja, razišla se i skupina iz skloništa “Šikara”. Rukavina se vratio u Zagreb, Marijan je otišao na Banovinu istražiti mogućnost da se tamo presele, jer tu blizu grada nisu sigurni, a Nada Dimić otišla je provjeriti zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu i da vidi kakvo je stanje u gradu Sisku. Nada je u Sisku uhićena, te je, glumeći tešku bolesnicu, uspjela pobjeći na karlovačko područje i ni ona se nije više vraćala Janiću.
Na kraju Janić je ostao sam u Žabenskoj šumi bez hrane i bilo kakve veze s mještanima iz sela Žabno. Nakon nekoliko dana napustio je i on šumu. Vratio se u Sisak i skrivao se u gradu i u savskim vrbacima.
Sredinom kolovoza doznao je da se neki okupljaju u šumi Brezovica, da imaju i oružje. Uspio je i on doći do njih. Bilo ih je tada dvadesetak. Provodili su razne diverzije. U željezari i rafineriji oštetili su neke uređaje. Minirali su prugu 14. rujna kod Blinjskog Kuta. Išli su ubiti općinske stražare, obične pandure, ljude iz sela zaposlene u općini, u nebranjenim selima Topolovcu i Palanjku. U Palanjku su zapalili i školu.
Dana 20. rujna poslana je hrvatska vojska iz Siska u akciju i na šumu Brezovica. Ustanici su saznali za tu akciju, pa su dan prije, 19. rujna, čamcima u Crncu prešli Savu i njih tada četrdesetak, prešli na područje Banovine. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša i jasno im rekao da u njih nema povjerenja jer su u većini Hrvati. Odmah je smijenio s te sisačke skupine Vladu Janića u kojega je imao najmanje povjerenja. Janić, teško razočaran, napušta Banovinu i svoje ustanike, vraća se natrag u Sisak i priključuje moslavačkim i žumberačkim ustanicima, odnosno partizanima.
Tu istinu mi je ispričao Vlado Janić, pa nema razloga da mu ne vjerujemo. Možda u pojedinom detalju ove priče nisam bio najprecizniji, ali u osnovi to je puna isti¬na o razvikanom prvom partizanskom odredu, o kojem su mnogi pisali, ali netočno i lažno. Već je vrijeme da ova istina prodre u javnost i da je naši priznati povjesničari objave u povijesnim knjigama. Da nam sljedeće naše generacije ne žive u laži, već u istini.
Ako dakle rezimiramo prisjećanja samog Janića, 22. lipnja su svi komunisti prešli u ilegalu zbog straha da bi mogli biti uhićeni jer je Hitler napao Rusiju. Zatim su otišli u Žabensku šumu (ne šumu Brezovica), gdje su drhtali od straha nekoliko tjedana, a onda pobjegli.
Ono što bi se moglo koliko-toliko nazvati partizanskim odredom od dvadesetak ljudi, formirano je doista u šumi Brezovici, ali sredinom kolovoza i Capo im nije bio zapovjednik. Mjesec dana su izvodili neke sabotaže, pa i ubojstva neizvježbanih i slabo naoružanih ljudi, a onda su se u drugoj polovici rujna, bježeći od Hrvatske vojske, pokušali pridružiti – četnicima koji su ih, međutim, otjerali. Capo je zatim otišao u Moslavinu, pa zatim u Žumberak gdje je napokon doista postao – partizan.
Zato bi „antifašistima“ bilo bolje da ne baljezgaju gluposti u šumi Brezovica u kojoj se u lipnju 1941. godine nije događalo baš ništa. Da su koliko-toliko ljudi s barem malo poštenja posjetili bi staru tvrđavu u Sisku ispod koje su upravo na taj datum, 22. lipnja, ali 1593. godine, Hrvati katastrofalno porazili Turke. Time su napravili prekretnicu.
Turci nakon tog poraza nikada više u Hrvatskoj nisu nastupali kao ofanzivna sila kakva su bili do tog dana. Od tog događaja Hrvati polako oslobađaju okupirani teritorij Banovine i Like. Na žalost, zbog visoke politike nikada nisu oslobodili tkzv. „Tursku Hrvatsku“, a to je područje Bihaća, Kladuše i Cazina koji su ostali Otomanskom carstvu, a kasnije su dospjeli u sastav Bosne gdje su i danas.
Kada bi „antifašisti“ doista bili antifašisti, poštovali bi prije svega istinu, a također i ranije antifašiste koji su u teškim prilikama i uz goleme žrtve suzbijali „fašiste“ svog doba, a to su bili – Turci.
Mario Filipi /Foto: iz arhive Janka Bobetka
