Kako je Kemal Monteno ubio Radovana Karadžića

Piše: Predrag Popović

Monteno se istaknuo kao zapovjednik tzv. Umjetničke čete Armije BiH. U opkoljenom i bombardiranom gradu organizirao je glazbene koncerte, kazališne predstave i nastupe za šehide. Kad više nije mogao izdržati u Sarajevu, preko jedne humanitarne organizacije uspio se prebaciti u Zagreb. I s tog fronta nastavio je borbu protiv srpskog okupatora.

Svaki javni nastup koristio je za širenje parola o “primitivnim srpskom razbojnicima” i “hrabroj raji koja samo brani svoj grad”. Kao vrhunski stručnjak za propagandu plastično je opisivao ljude i događaje, sve dijeleći na “zle” i “dobre”. Među “zle” trpao je sve Srbe, posebno one koji nisu ostali s njim i ostalim šehidima da se bore protiv “barbara s planine”. Da bi bio medijski atraktivan, nije izbjegavao navodi konkretna imena, posebno Zdravka Čolića i Gorana Bregovića.

– Bregović se hvalio prijateljstvom s Radovanom Karadžićem. Jednom je Goran pričao kako je bilo divno u Sarajevu dok su se viđali on, Rajko Nogo i Karadžić. “Dok smo se družili mi, pjesnici” – tako je govorio. Mislio sam da je Bregović poludio – pričao je 1996. Monteno u intervjuu zagrebačkom tjedniku “Globus”.

Za razliku od Bregovića, koji je pobjegao iz Sarajeva, Monteno nije izdao svoju raju, s kojom je dijelio sve muke. Izdržati, pomogla mu je mržnja prema srpskom agresorima, posebno prema njihovom vođi.

– Mjesecima sam maštao kako ubijam Radovana Karadžića. Navečer bih se umotao u deku, drhteći od hladnoće, bez struje, televizije, gladan i, osluškujući granate, zamišljao da sam nevidljiv čovjek. Došao bih na Pale, tako nevidljiv, prišuljao se Radovanu Karadžiću i ubio ga. I bio bih sretan! – Opisivao je svoje ubilačke snove Monteno.

Kao što je bio zgrožen nad Nazifom Gljivom, koji je napustio Umjetničku četu i pobjegao iz Sarajeva, dobroćudni Kemal Monteno je sve najgore mislio i govorio o kolegama koje su pokazale spremnost da poslije rata surađuju sa Srbima. Poziv Rake Marića da nastupi na koncertu pomirenja u Beogradu, odlučno je odbio.

– Menadžer Zdravka Čolića bi htio okupiti u Beogradu sve pjevače iz bivše Jugoslavije – Indekse, Arsena Dedića, mene … Da vam pamet stane! Sačuvaj me, Bože! To je da ti mozak stane, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da mi možemo tako jednostavno prijeći preko svega i eto nas u Beogradu na njihovom spektaklu. Što je najgore, ima Sarajlija koje bi to prihvatili – sablažnjavao se veliki Sarajlija Kemo.

Zbog takvih stavova Tomislav Nikolić, trenutni predsjednik Srbije, nazivao ga je “muslimanskim smećem”. Kao i obično, Nikolić je bio u zabludi.

Kemal Monteno je svojim ponašanjem u ratu pokazao kako se brani svoj grad, svoj narod. On nije kriv što se među vaskolikim Srbima nije našao niti jedan pjevač tog kalibra koji bi tako čvrsto i odlučno stao u obranu svog naroda, koji bi otvoreno pričao kako mašta o tome da ubije Franju Tuđmana ili Aliju Izetbegovića.

Nažalost, Monteno je poslije rata izdao sebe i “okupirao” srpski medije, u kojima je bio neusporedivo zastupljeniji od, recimo, Bore Čorbe. Transformiran u “našeg Kemu”, “dušu od čovjeka”, zaboravio je na snove u kojima je iz noći u noć ubijao Karadžića. Naprosto, o Srbima je, i takav, imao bolje mišljenje nego što zaslužuju. Bez problema je mogao ponavljati svoje ratne parole, Srbi mu ne bi zamjerili. Takvi su.