Imala je jednu od najneobičnijih i najmunjevitijih policijskih karijera. Za svega par godina, dospjela je u sam vrh MUP-a gdje su joj povjeravani najpovjerljiviji zadaci. Isto tako munjevito je završila na naslovnicama tabloida pod baražnom vatrom istih onih, koji su joj i dali neograničenu moć, piše BIRN.
Nakon godina podrške, pohvala i priznanja, moćna Dijana Hrkalović ostala je usamljena, odbačena i označena kao vrhovni krivac za sva (van)institucionalna nezakonita i kriminalna djelovanja u samom vrhu države Srbije, podsjeća BIRN.
U njeno „zlatno doba“, ime joj se sa službenih mjesta i preko provladinih medija spominjalo s poštovanjem. Posljednjih mjesec dana se ti isti trbuhozborci vlasti natječu u broju kriminalnih radnji koje joj stavljaju na teret, najčešće je povezujući s jučer uhićenim vođom navijačke bande ”Principi”, Veljkom Belivukom.
Mlada, bez policijskog iskustva, dovedena je 2014. u MUP, a već sljedeće godine počele su da se šire glasine o dvadeset sedmogodišnjakinji koja postrojava čak i sijede glave, naređuje, prijeti, postavlja i smjenjuje, kontrolira sve najosjetljivije policijske istrage…
Glasine su se širile po društvenim mrežama, raznim portalima, a o tome su pisali i pojedini nezavisni mediji. Vlast ništa nije demantirala, već je za dobar rad nagrađivana prelazeći s nižih na više pozicije tajfunskom brzinom. Njena navodna moć bila je tolika da se po policiji pričalo da je praktički ministar ona, a ne Nebojša Stefanović, koji je to samo formalno.
Iako je izgledalo da odjeci glasina i afera, koje su se nizale godinama, ne utječu na vlast, potresi su stvarali pukotine. Akteri političko-policijske scene oprezno su se po njoj kretali, pazeći da u te pukotine ne propadnu. A onda su se dogodili Krušik i Jovanjica i „režiesr“ je, na kraju, morao da promjeni mizanscenu. I potpiše epizodu „Prisluškivanje“.
Kao u nekoj „sapunici“, uloge su se toliko izmiješale, pa su dojučerašnji prijatelji postali neprijatelji, a neprijatelji – prijatelji i suradnici. U toj podjeli, Hrkalovićevoj je „redatelj“, kako izgleda, sada dodijelilo ulogu glavnog negativca.
Počeci
Dijana Hrkalović rođena je 1987. godine. Po obrazovanju je psiholog, a ljetos je doktorirala.
Još kao student se politički angažirala. Već na izborima 2008. godine bila je kandidat za zastupnike u Skupštini Srbije na listi Pokret snaga Srbije – Bogoljub Karić. Tada je imala 21 godinu, a na listi za zastupnike bila je na 80. mjestu. Na 69. mjestu bio je i njen otac, Dane Hrkalović. On je kandidat za zastupnike bio i na izborima, koji su organizirani godinu dana ranije, 2007. također na listi Bogoljuba Karića.
U to vrijeme bio je i predsjednik Upravnog odbora Agrarnog fonda općine Požarevac. Do srpnja prošle godine bio je suvlasnik stočarske zadruge “Stočar DH” iz Požarevca. U ovoj obiteljskoj firmi, Dijana je bila suvlasnica i to sve do siječnja 2016. godine.
Nakon “odskočne daske” u Pokretu snaga Srbije Bogoljuba Karića, Dijana Hrkalović učlanila se u SNS.
Prije sigurnosno-policijske karijere, bila je odbornik u Skupštini grada Beograda u koju je dospjela nakon izbora 2012. kada je SNS došla na vlast. Odbornik SNS-a je bila od 12. lipnja 2012. do 14. prosinca iste godine.
Nema podataka o tome kada je počela da radi u Sigurnosno-informativnoj agenciji (BIA), ali zna se da su 29. travnja 2014. godine MUP i BIA potpisali Sporazum o preuzimanju državnog službenika, prema kojem se BIA suglasila da Hrkalovićeva pređe u MUP. Do ovog preuzimanja došlo je nakon izvanrednih parlamentarnih izbora 2014, kada je Nebojša Stefanović imenovan za ministra policije, odnosno kada je SNS to ministarstvo preuzelo od SPS i dotadašnjeg ministra Ivice Dačića.
MUP je sutradan, 30. travnja, sačinio rješenje kojim je Hrkalovićeva raspoređena na mjesto zamjenika šefa kabineta ministra unutrašnjih poslova. U istom rješenju je navedeno i da je raspoređivanjem u MUP-u stekla zvanje policijskog inspektora.
Nije poznato da li je Hrkalovićeva ispunila uvjete za zvanje policijskog inspektora i što ju je preporučilo za poziciju zamjenika šefa kabineta ministra, budući da u policiji nije imala nikakvo iskustvo. Kao pravna osnova za odluku u rješenju se navode pravilnici o sistematizaciji radnih mjesta u policiji, koji nose oznaku „strogo povjerljivo“.
Ime koje se izgovara šapatom
Za veoma kratko vrijeme, ova mlada žena prešla je put od potpune anonimnosti, do pozicije jedne od najutjecajnijih i najmoćnijih ličnosti u samom vrhu srpske policije.
Na poziciji zamjenika šefa Stefanovićevog kabineta ostaje 14 mjeseci, nakon čega 10. srpnja 2015. postaje tajnica Uprave kriminalističke policije (UKP). Točno dvije godine kasnije, postat će državna tajnica MUP-a.
Povodom izbora na funkciju državnog sekretara Politika je prenijela da je „Dijana Hrkalović u prethodne dvije godine postigla zapažene rezultate na poziciji sekretara Uprave kriminalističke policije, kojim je koordinirala pošto je dotadašnji načelnik Srđan Paskvali otišao u penziju”. Politika dalje navodi da je Dijana “sudjelovala i u mnogim istragama, koje su zadale udarac organiziranom kriminalu i korupciji, a mnoge od tih akcija je i sama koordinirala“.
Gotovo od samog početka njene policijske karijere, za nju se vezuju brojne kontroverze.
Prve informacije o Dijani Hrkalović počele su da stižu do javnosti nakon saslušanja Danila Redžepovića, vlasnika kontroverznog portala Teleprompter u listopadu 2015. godine u novosadskoj policiji.
Do saslušanja je došlo pošto je Redžepović objavio navodni transkript prisluškivanog razgovora između bivšeg lidera DS Bojana Pajtića i Lidije Udovički, sestre tadašnje ministarke za lokalnu upravu Kori Udovički. Iz tih transkripta se, naime, moglo zaključiti da je Nikola Petrović, kum Aleksandra Vučića, reketartio američku firmu Continental wind zbog posla koji je ta kompanija trebalo da započne u Srbiji.
Dijana Hrkalović /Foto: Beta Miloš Miškov
Redžepović je tim povodom dva puta saslušavan, a nakon prvog iskaza objavio je da je u prostoriji u kojoj je saslušavan bilo “točno pet osoba – četiri muškarca i jedna djevojka”, ne znajući tada još da je ta djevojka – Dijana Hrkalović.
“Jedan od policajaca donio je kavu, vodu, ledeni čaj, Coca-colu i Schweppes. Djevojka je donijela svoj zlatni `Davidoff` i ponudila me… Vidio sam da posjeduju neko osrednje znanje iz psihologije. Muškarci manje-više, ali djevojka koja je vodila 95% razgovora, koristila je psihološko-lingvističke tehnike, koje su zastarjele još u 19. vijeku”, pisao je tada Redžepović.
“Pokušala je na hiljadu i jedan način da iz mene izvuče ime i prezime osobe koja mi je dostavila transkript…. Nakon tri sata psihičkog maltretiranja da izvuku iz mene ime i prezime izvora, razgovor je završen”, prenio je tada svoje utiske Redžepović, otkrivši nekoliko dana kasnije da je ustvari razgovarao sa “moćnom” Dijanom Hrkalović.
U policiji je istovremeno bivalo sve više nezadovoljnih, koji su medijima došaptavali informacije o Hrkalovićevoj, opisujući je kao osobu pred kojom šute i najveći policijski eksperti, koji u policiji rade desetčljećima.
Glasno su se pobunili predstavnici pojedinih policijskih sindikata nezadovoljni partijskim i rođačkim zapošljavanjima u MUP-u, ali i zbog otpuštanja nesposobnih.
“Ona s dva dana službe vodi glavnu riječ. Njen odnos prema nama je skandalozan, očekuje da samo klimamo glavom. Imao sam sukob s Hrkalovićevom i među nama su pale teške riječi”, prenijeli su 2015. godine pojedini mediji riječi Momčila Vidojevića iz Nezavisnog policijskog sindikata Srbije (NPSS), jednog od brojnih policijskih sindikata.
Dijana Hrkalović/ foto: MUP
O Hrkalovićevoj su počeli da govore i oporbeni političari. Na zasjedanju Skupštine Srbije u siječnju 2016. godine, govoreći o pojedinim rješenjima novog Zakona o policiji, Zoran Živković je konstatirao da ne vjeruje da će zakon popraviti trenutno stanje zbog politizacije te institucije.
“Tu imamo jedan primjer kako se to inače sada radi, očigledno je da će tako i da se nastavi, a to je primjer tajnice UKP-a. Zove se Dijana Hrkalović, ima 29 godina, došla je niotkuda u policiju i postala je najvažnija osoba, nadam se poslije ministra, u cijelom Ministarstvu. Ona hapsi, privodi, prisluškuje, pokreće istrage, zatvara istrage i to sve sa svojih 29 godina i zvanjem magistra psihologije, što, priznat ćete, nije baš mnogo vezano direktno za poslove policije”, rekao je tada Živković.
Njemu je replicirao ministar Stefanović, stajući u obranu svoje kolegice.
„Moram da kažem da je ružno što se jedna mlada djevojka, koja ima 29-30 godina, koja je radnik MUP-a, prije toga je bila radnik BIA, provlači kroz blato i iznose se neke kvalifikacije o njenom životu i radu bez mogućnosti da ona ovdje odgovori, jer ona nije narodni zastupnik i ne može da govori pred vama”.
Stefanović je rekao da se “radi o izuzetnoj osobi, izuzetnom radniku”. On se zapitao “otkud toliki strah od jedne djevojke od 29 godina”.
“Očigledno mnogo smeta zato što se nije nakrala, nije bila u bilo kakvoj korupcijskoj aferi, nije uzimala subvencije za vinograde, nije pljačkala novac građana Srbije na različite načine, i to, očigledno, smeta. A ja mogu da vam kažem da se radi o osobi koja zavređuje poštovanje i povjerenje zato što se bori za ovu zemlju“, završio je ministar, a njegov odgovor popraćen je aplauzom poslaničke većine.
Incident u Guči
Šira javnost prvi put je Dijanu Hrkalović vidjela, a i čula, krajem 2018. godine kada je došla u policijsku stanicu u Guči, dan nakon lokalnih izbora u Lučanima, gdje je došlo do žestokog verbalnog obračuna s pojedinim opozicijskim političarima i liderom Dveri Boškom Obradovićem.
Teret ovog incidenta na sebe je preuzeo ministar Stefanović rekavši da je Hrkalovićeva u tu stanicu policije došla po njegovom nalogu. Zbog ovog događaja ponudio je i svoju ostavku predsjedniku Vučiću (ne predsjednici Vlade, čiji je ministar), ali ju je on odbio.
Od borca za svoju zemlju do optužbi za prevrat
Kako se dogodilo da, kako je tada govorio Nebojša Stefanović, jedna osoba vrijedna poštovanja i bez mrlje u biografiji, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, iznenada napusti policiju 30. svibnja 2019. godine, da bi danas bila proglašena za centar korupcije i vođu kriminalnih klanova, dok prorežimski mediji stvaraju atmosferu koja liči na one koje su prethodile nekim likvidacijama?
Odgovor na ovo pitanje mogao bi se potražiti u kronologiji brojnih događaja, tokom kojih su se „karte“ promiješale. U ovom dijeljenju, Hrkalovićeva je, izgleda, dobila najlošije.
Dijana Hrkalović/ foto: MUP
U početku, Hrkalovićeva nije davala izjave za javnost, a građani su mogli povremeno da je vide na konferencijama za novinare ministra policije Nebojše Stefanovića, gdje bi uz nekolicinu ličnosti iz vrha policije, stajala iza njega, sa strogim izrazom lica, što je vjerojatno trebalo da prenese poruku o važnosti onoga što se saopćava. U takvom društvu bila je usprkos tome što su, kako je to rekao i sam ministar, u nadležnosti sekretara UKP-a, prije svega, administrativni poslovi koordinacije rada te policijske uprave.
Međutim, po prirodi posla, tajnik je mogao biti upoznat i s mnogim operativnim podacima iz istraga, a Hrkalovićevoj je omogućeno da to, sudeći po brojnim informacijama koje su tada stizale do medija, koristi i postupa izvan svojih nadležnosti, pa su zaposleni tvrdili da je moćnija od ministra.
Prema informacijama iz tog vremena, najvažnija zaduženja koja je Hrkalovićeva dobivala iz samog vrha vlasti, bilo je sve ono što joj se danas pripisuje kao njeno samostalno djelovanje – provođenje mjera praćenja i prisluškivanja tijekom istraga, ali i čuvanje takvih informacija u tajnosti do trenutka kad dođe vrijeme za njihovu upotrebu.
Sudjelovala je i u poligrafskim saslušavanjima. Poznat je slučaj bivšeg načelnika UKP-a Rodoljuba Milovića, koji je smijenjen u lipnju 2014, nakon što je vođa kokainskog klana Darko Šarić rekao na suđenju da je Miloviću navodno dao mito od sedam milijuna eura da ne bi vodio istragu protiv njega. Iako je poligrafsko ispitivanje Milovića pokazalo da to nije točno, on je smijenjen.
U radnoj grupi za ispitivanje, kako je to u intervjuu za KRIK i NIN potvrdio Milović, bila je Hrkalovićeva, iako je tada bila na poziciji zamjenika šefa ministrovog kabineta, kojem ovakvi zadaci nisu u opisu posla.
„Na svako njeno pitanje ili opasku osjećao sam se malo nadmoćnije. Jer pored svih tih iskusnih policajaca, jedna neiskusna djevojka postavlja amaterska pitanja. Mislim da se dokazivala pred nekim drugim, preda mnom nije. Očito joj je neko naložio da me saslušava. Neko je polagao velike nade u nju. Čini mi se da se to nekako izjalovilo. Izlazila je na svaka dva minuta iz kancelarije, gdje su me saslušavali i referirala nekom ’autoritetu’“, rekao je u tom intervjuu Milović.
Poslije Milovićeve smjene, dugo nije imenovan njegov nasljednik, pa je Hrkalovićeva faktički preuzela upravljanje kriminalističkom policijom.
Hrkalovićeva je, kako se moglo čuti 2015, sudjelovala i u organiziranju poligrafskog testiranja Nikole Petrovića, Vučićevog kuma. Kako bi se javnost u Srbiji razuvjerila da je Petrović sudjelovao u već spomenutom reketiranju američke kompanije Continental Wind, trebalo je organizirati poligraf, koji bi to i pokazao.
Pričalo se još 2016. godine da su joj, navodno, podređeni svi kadrovi koji rade u UKP-u kao i u odjeljenjima koja sudjeluju u tajnom, nezakonitom praćenju političara, ali i novinara.
O navodnom praćenju novinara govorio je pripadnik policije Dejan Tripković u krivičnoj prijavi, koju je u siječnju 2016. godine podnio protiv ministra policije Stefanovića, optužujući ga da je po njegovom nalogu u prosincu 2014. nezakonito praćena novinarka dnevnog lista “Alo”, Svetlana Vojnović.
Tripković je, između ostalog, napisao da je Stefanović po dolasku u ministarstvo, zadržao nekoliko postojećih pripadnika odjeljenja za praćenje, koji su obavljali poslove prisluškivanja krijući od ostalih zaposlenih, a dokumenta se nisu zavodila u postojeće evidencije odjeljenja. Umjesto zvaničnog evidentiranja, oni svoje izvještaje i bilješke nose osobno Dijani Hrkalović, pisao je taj policajac u krivičnoj prijavi. Tužiteljstvo je prijavu odbacilo.
Iste godine podnesena je još jedna krivična prijava iz koje se mogla vidjeti uloga vrha policije u izdavanju naređenja za praćenja i prisluškivanja. Nju su 4. kolovoza 2016. godine podnijela dvojica bivših operativaca službe za tajno praćenje, Mladen Trbović i Milan Dumanović. Prijavu su podnijeli protiv tajnice UKP-a Dijane Hrkalović i drugih funkcionera te uprave zbog toga što su više neobučenih operativaca MUP-a tajno poslali u špijunsku misiju u Potočare, na memorijalni skup srebreničkim žrtvama, bez službene legitimacije i službenog oružja.
Oni, između ostalog, opisuju da je na čelu radne grupe koja je organizirala tu akciju u Srebrenici, bila Dijana Hrkalović i da se sve radilo po usmenom naređenju, bez odluke suda i bilo kakvih osobnih dokumenata. Opisujući koliko je moćna tajnica UKP-a, u krivičnoj prijavi ovi operativci navode i da se video snimci operativnih obrada, mimo procedure, nose lično Dijani Hrkalović.
Оvaj slučaj završio se ne samo odbacivanjem krivične prijave Dumanovića i Trbovića, već i podizanjem optužnice protiv te dvojice operativaca za odavanje službene tajne. Ovaj sudski postupak još nije okončan.
Nalaze tužilaštva, koje je 2016. godine zaključilo da nezakonitog prisluškivanja u policiji nema, četiri godine kasnije praktički je demantirao predsjednik Srbije. Posljednjeg dana 2020. objavio je da se u policiji nezakonito prisluškuje i da je na meti takvog prisluškivanja upravo on, te da je riječ o pokušaju državnog udara. Utvrdio je da ima i dokaze, odnosno da posjeduje dio svojih prisluškivanih razgovora, ali da ih ne da, jer „ne želi da ruši svoju državu“.
To je bio signal prorežimskim tabloidima iz čijih se napisa, koji su uslijedili, moglo zaključiti gdje bi trebalo tražiti krivca, a oni su vodili i ka doskorašnjem ministru policije Nebojši Stefanoviću, jer je po svojoj funkciji za to morao znati. I dok su Vučićevi tabloidi upirali prstom na Stefanovića, Vučić je u intervjuima televizijama, koje drži pod gvozdenom kontrolom, po tom pitanju bio neodređen, vješto izbjegavajući da ga direktno optuži. Nije optužio ni Dijanu Hrkalović, protiv koje su žestoku kampanju poveli tabloidi, sve otkrivajući informacije kojima su već godinama zatrpani neslužbeni kanali.
Zbog čega su one svoju upotrebnu vrijednost dobile u ovom trenutku? Zašto je ova priča upotrijebljena u momentu kada Hrkalovićeve već godinu i po nema ni u policiji ni u javnosti?
Sale Mutavi, Velja Nevolja i Vučko
U godinama tokom kojih su mediji, koji nisu pod kontrolom vlasti, pisali o navodnoj povezanosti policije s Kavačkim klanom, čiji je „oficir za vezu“ s državom navodno bila Dijana Hrkalović, država je na to odgovarala njenim unapređenjima i nagrađivanjima.
Država joj se za „izuzetan doprinos izgradnji i jačanju kapaciteta sektora sigurnosti i civilne kontrole službi sigurnosti“, zahvalila i nepuna dva mjeseca prije nego što će ona naprasno otići iz policije. U ime parlamentarnog Odbora za kontrolu službi sigurnosti, plaketu joj je uručio predsjednik tog odbora Igor Bečić, visoki funkcioner SNS-a.
Kada je 30. svibnja 2019. godine razriješena dužnosti, nije bilo pouzdanih informacija o razlozima njenog odlaska iz policije. Iz nešto malo službenih, nije moglo mnogo toga da se zaključi.
U jednom intervjuu koji je dala jesenas, rekla je da je nitko nije otjerao i da je otišla sama, zbog borbe s opakom bolešću.
Te 2019. godine, međutim, bile su dvije šture službene informacije i dosta nagađanja.
Njen odlazak iz policije dan ranije je objavio MUP. Tada je rečeno da Hrkalovićeva od sutra više neće obavljati tu funkciju „zbog drugih obaveza, koje će preuzeti u narednom periodu“.
Pet dana kasnije ministar Nebojša Stefanović je, obraćajući se novinarima, rekao da ne zna koji će posao u budućnosti obavljati i da je to njena privatna stvar i dodao da je podnijela ostavku na funkciju državnog tajnika i potpisala sporazumni raskid radnog odnosa.
U kratkoj odluci Vlade Srbije od 30. svibnja 2019, međutim, piše samo da se Dijana Hrkalović razrješava funkcije, bez navođenja da je to učinjeno na njen osobni zahtjev.
Neslužbeni izvori nagađali su o razlozima njenog odlaska. Prema jednoj verziji, okidač je bila akcija uhićenja, koju je kosovska policija sprovela 28. svibnja 2019. godine (samo dan prije MUP-ove najave o njenom razrješenju) u pojedinim srpskim općinama na Kosovu, kada je privedeno 19 policajaca i 9 civila.
Naime, Hrkalović je, navodno, bila u kontaktu s KFOR-om, koji ju je obavijestio da kosovska policija priprema akciju uhićenja u okviru suzbijanja kriminala i da će biti uhićene i pojedine osobe srpske nacionalnosti, ali ona o tome, navodno, nije obavijestila Aleksandra Vučića.
Ipak, kao najvjerojatniji razlog za smjenu izvori su navodili Stefanovićev boravak u Washingtonu, gdje se sastao s direktorom Federalnog istražnog biroa Christopherom Wray-om. Tom prilikom je, navodno, ministru poručeno da mora da se riješi ljudi koji kriminaliziraju srpsku policiju, i da se to, navodno, odnosilo i na Hrkalovićevu.
Bilo je onih koji su govorili da je Stefanoviću “naredba” iz Amerike stigla kao poručena, jer je zbog navodno narušenih odnosa s Hrkalovićevom, tražio njenu smjenu od Vučića osobno još 2018. godine. Drugi su opet tvrdili da su Stefanović i Hrkalovićeva bili u odličnim odnosima i da je ministar bio primoran da otpusti svoju blisku suradnicu.
Koja god da je od ove dvije verzije priče točna, tek informacije da je Dijana Hrkalović glavna spona podzemlja s policijom, odnosno državom, stizale su godinama iz policijskih izvora.
Pričalo se o njenoj navodnoj emotivnoj vezi s Nenadom Vučkovićem zvanim Vučko, pripadnikom beogradskog odreda Žandarmerije, koji je navodno imao bliske veze s navijačima Partizana, koji imaju kriminalna dosjea. Policijski sindikat Srbije je tražio od Hrkalovićeve još u ljeto 2018. godine da provjeri informacije o Vučkovićevoj vezi s navijačkim grupama.
Značaj južne tribine
U javnosti se otvorilo pitanje zašto je likvidacija Aleksandra Stankovića bila prekretnica za najavu borbe protiv mafije.
Kao odgovor neslužbeni izvori su nudili podatak po kom je ubijeni Stanković navodno bio „suradnik“ države preko koga je pod kontrolu stavljena uprava “Partizana” i poslovi navijačkih bandi južne tribine.
Nakon ubojstva Saleta Mutavog, komandu nad navijačima južne tribine preuzeo je Veljko Belivuk – Velja Nevolja. Ta navijačka banda je u posljednje vrijeme djelovala pod nazivom “Principi”. U društvu navijača s južne tribine često se nalazio i sin srpskog predsjednika Danilo Vučić. Nekoliko fotografija koje o tome svjedoče, objavili su novinari KRIK-a. Jedna je načinjena na stadionu tijekom utakmice, a druge dvije u restoranima u kojima je sjedio s Aleksandrom Vidojevićem, koji je blizak Kavačkom klanu.
Imena Saleta Mutavog i Velje Nevolje vezivala su se i za rušenje u Sava mali.
Kao potvrdu da Belivuk uživa zaštitu države, izvori su nudili i oslobađajuću presudu, koju mu je izrekao Viši sud u Beogradu 11. svibnja 2018. godine, kojom je oslobođen optužbi za pomaganje u ubojstvu Vlastimira Miloševića, karatiste i direktora firme za osiguranje “BGD SECURITY TEAM”.
Bio je to slučaj u kome su se dogodili neočekivani obrti. Ubrzo nakon likvidacije poznate kao “ubojstvo na šinama”, Belivuk je uhićen zbog optužbi da je usmrtio Miloševića, ali su dokazi prikupljeni na licu mjesta (DNK), tijekom postupka izuzeti iz predmeta. Potom je optužen za lakše krivično djelo – pomaganje u ubojstvu – ali je na kraju, pravosnažno oslobođen svih optužbi.
Za Belivuka javnost je čula u proljeće 2016. godine nakon brutalnog prebijanja pripadnika osiguranja direktora „Partizana“ Miloša Vazure, zbog čega je osuđen na kućni zatvor bez elektronskog nadzora.
Za spomenute događaje, tabloidi koji su u to vrijeme šutjeli, danas za glavnog krivca označavaju isključivo Dijanu Hrkalović, pozivajući se na njene bliske veze sa Stankovićem i Belivukom, što nije isključeno. Međutim, da li je svu tu zaštitu kriminalcima mogla da pruža sama ili je bila samo „batina“ u rukama nekog moćnijeg od nje?
U ratu svatko sa svakim
Sve ove događaje, tijekom prethodnih godina stalno su pratile informacije o sukobima u policiji između različitih ličnosti i struja. U početku se govorilo da Stefanović, Hrkalovićeva i ljudi koje su oni doveli čine jednu struju, da bi kasnije ministar i državna tajnica bili svrstani u dvije suprotstavljene struje. Povremeno se isticao utisak da tamo bukti „rat“ svakoga sa svakim.
A onda su počele da stižu i informacije o sukobu na relaciji Stefanović – Vučić. Od najbližih suradnika i priča o velikoj Stefanovićevoj lojalnosti, iz policijskih i partijskih izvora krenule su priče o njihovom navodnom sukobu.
Prve glasine o tom navodnom sukobu poklopile su se s periodom izbijanja afere Krušik 2019. godine o poslovanju s oružjem Branka Stefanovića, oca tadašnjeg ministra policije.
Hrkalovićeva u tom trenutku već više od četiri mjeseca nije bila u policiji. Stišale su se priče o sukobima unutar Ministarstva unutrašnjih poslova, ali su se pojavile one iz stranačkih izvora prema kojima Stefanović, navodno, nije bio sasvim zadovoljan načinom na koji ga predsjednik Vučić brani u slučaju Krušik u svojim javnim nastupima, koji su povremeno bili neuvjerljivi i kontradiktorni.
Samo dva mjeseca nakon kulminacije Krušika, dogodila se Jovanjica, a s njom i informacije o pooštravanju sukoba Stefanović-Vučić postaju učestalije. Tumačilo se da je Jovanjica (u čije su zasade navodno umiješani prsti predsjednikovog brata) Stefanovićeva osveta Vučiću za Krušik. Tako je to, navodno, razumio predsjednik koji je bio veoma ljut što Stefanović nije učinio ništa da spriječi načelnika za narkotike beogradske policije Slobodana Milenkovića da 13. studenog 2019. godine upadne na Jovanjicu.
Da nekakvih šumova u komunikaciji između Vučića i Stefanovića zaista ima, pokazao je i niz tekstova, koje je magazin Ekspres objavio početkom 2020. godine, ubrzo nakon Jovanjice. Onima koji poznaju odnose unutar vladajućeg bloka, bilo je jasno da su tekstovi o malo poznatom Aleksandru Papiću, bliskom prijatelju i suradniku tadašnjeg ministra policije, ustvari opomena Stefanoviću.
Nezadovoljstvo Stefanovićem, Vučić je pokazao i novim kadrovskim rješenjem na čelu MUP-a nakon ljetošnjih izbora, iako ni jednog trenutka nije javno rekao da je nezadovoljan njegovim radom u policiji.
Osim sa Stefanovićem, Vučić je u posljednje vrijeme otvorio i nove frontove, uključujući i sukob s Aleksandrom Stepanovićem, predsjednikom Višeg suda u Beogradu. Sukob je postao javan kada je u nedavnom intervjuu KRIK-u Stepanović iznio veliki broj primjedbi na rad tužilaštva i BIA. Bilo je to veliko iznenađenje za javnost, jer je do tada sudac Stepanović važio za najjaču kariku vlasti u pravosuđu.
Sukob sa Stepanovićem bi mogao Vučiću nanijeti veliku štetu, jer su kroz njegove ruke prolazili svi nalozi za prisluškivanje, koje je slala BIA. Ova nadležnost je svojevremeno zakonskim izmjenama data Višem sudu u Beogradu upravo jer se na njegovom čelu nalazio tada povjerljivi suradnik vlasti – Stepanović. Stepanovićev mandat traje do 2023. i to je trenutno veliki teret na Vučićevim plećima.
Paralelno, zahuktava se i “afera Jovanjica” nakon što je stigla i nova optužnica, kojom su obuhvaćeni policajci, sigunjarci – vojni i civilni.
Mnogo je onih koji smatraju da je upravo “Jovanjica”, s “Krušikom”, ključ sukoba i afere „prisluškivanje“.
Ali kako objasniti iznenadno interesiranje prodržavnih tabloida za Dijanu Hrkalović, koje mjesecima nije bilo u javnosti?
Da je nešto počelo da se događa još prije afere “prisluškivanje” moglo se naslutiti iz teksta u tabloidu Srpski telegraf objavljenog 30. rujna prošle godine, kada je naizgled neočekivano, uslijedio napad na Hrkalovićevu. To je mogao biti nagovještaj da se nešto sprema, pošto tabloidi ništa ne rade slučajno. Jer, koga još zanima to što je Dijana Hrkalović, koja više nema poziciju i moć, sjedeći u nekom kafiću, oplela po direktoru BIA-e?
Ipak, nekog zanima. I to predsjednika osobno, jer je tijekom obilaska izgradnje covid bolnice u Batajnici 1. listopada prošle godine odgovarao na pitanja novinara tog tabloida o „ekskluzivnom saznanju“, koje „trese srpsku političku scenu“.
Predsjednik je odgovorio da Gašić ima njegovo najveće povjerenje, ali i da ga „sitne i lične uvrede“ ne zanimaju.
Dva dana kasnije, Hrkalovićevoj je prostor dao i tabloid Alo, ali ovaj tekst je bio pozitivno intoniran. U formi „ekskluzivnog intervjua“, prvog poslije godinu i pol dana, dana joj je prilika da ovoga puta oplete po Đilasu i opoziciji i izrazi divljenje prema ličnosti predsjednika Srbije.
„Aleksandar Vučić je čovjek koji je toliko briljantan, toliko neumorno vrijedan i toliko snažan lider, da osjećam strahopoštovanje prema njemu, iako ljudi koji me poznaju za mene tvrde da imam petlju i da se ne plašim nikoga. Izaziva divljenje u svakom smislu… Vučić je čovjek s vizijom, i toliko iznad svih nas u svojoj genijalnosti, da je nekad teško ispratiti više koraka unaprijed što je tu plan“.
Nije sva ova nadahnutost mnogo pomogla Hrkalovićevoj, jer je dva mjeseca kasnije ponovo postala udarna vijest tabloida, nakon što je predsjednik Vučić obavijestio da ga prisluškuju dijelovi policije.
Nije nam otkrio tko je to točno radio, niti s kim je vodio te prisluškivane razgovore – da li s nekim akademicima ili s ljudima s druge strane zakona – ali su zato tabloidi sve saznali iz svojih poslovično dobro obaviještenih policijskih izvora.
Od tada do danas gotovo da nije bilo dana bez naslovnih strana s kojih nas gleda Dijana Hrkalović, gotovo već osuđena za sva nedjela srpske policije.
Tako su, između ostalog, saznali da je u policiji saslušano 50 osoba u vezi s prisluškivanjem predsjednika, a da je saslušana i Hrkalovićeva, koja je na pitanja odgovarala sa „ne znam“ i „ne sjećam se“. Tabloidi i drugi provladini mediji su saznali i da je svu krivicu za nezakonita prisluškivanja na nju svalio nekadašnji načelnik Službe za specijalne istražne metode Dejan Milenković, kome su kolege dale nadimak Bagzi. On je navodno priznao da je prisluškivao Vučića i njegovu obitelj po izravnom nalogu Hrkalovićeve.
Nakon dvadesetodnevne medijske kampanje, oglasila se policija i saopćila da je po nalogu Specijalnog tužiteljstva za organizirani kriminal (TOK) saslušala veliki broj osoba i prikupila dokaze da su predsjednik Vučić i članovi njegove obitelji nelegalno prisluškivani.
Dva dana kasnije oglasio se i TOK s informacijama da od 15. prosinca 2019. godine vodi predistražni postupak povodom navoda o neovlaštenom prisluškivanju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Iz svih napisa i objava tijekom proteklih mjesec dana čuli smo mnogo toga, samo nije jasno kako je moguće da je sve to radila pet godina, da je o mnogo čemu što tabloidi sada spominju brujala cijela policija, a da je nitko, ni ministar, ali ni koordinator službi sigurnosti, Aleksandar Vučić, u tome nisu zaustavljali.
Poznavatelji prilika s kojima je BIRN razgovarao navode da bi se nemilosrdna kampanja tabloida mogla shvatiti kao prijetnja Hrkalovićevoj da šuti o svemu što zna.
Oni kažu da bi kampanja mogla biti i najava sudskog procesa protiv nje. Na pitanje gdje je u svemu tome pravda i kazna za učinjeno i neučinjeno, kažu da toga nema.
“Sve je ovo jedan veliki sukob u obitelji“, zaključuju.
Izvor: BIRN
