Prije 28 godine ubijeno je ovdje 67 civila, a stradale su kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić… Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač. I sve to u selu u kojem nije bilo rata.

U rano proljeće 2015. počelo je ispitivanje Branka Basare pred Haškim tribunalom; Taj je umirovljeni pukovnik VRS-a tijekom rata zapovijedao 6. krajiškom brigadom u Sanskom Mostu, općini gdje je prema optužnici progon nesrpskog stanovništva 1992. dosegnuo razmjere genocida.

A, evo, danas kada smo se kroz Ljubiju zaputili ka Briševu, jedinom hrvatskom selu koje je sravnjeno do temelja, vozimo se Ulicom 6. krajiške. Zloglasne i zločinačke, kako je pamte u ovome kraju, točnije uglavnom u izbjeglištvu gdje su se preživjeli Hrvati i Bošnjaci skrasili nakon etničkog čišćenja toga kraja.

U Srbiji na – sigurnom

Nije, međutim, naprasno, potkraj 92., umirovljeni – u činu generala! – Basara (još) odgovarao za najveći zločin nad Hrvatima u prošlome ratu, nego je video linkom iz Beograda svjedočio kao svjedok obrane u „slučaju Mladić“.

Zapravo, za Briševo (još) nije nitko odgovarao. Zaboravljeno je. Istina,  Tužiteljstvo BiH podignulo je2014.  optužnicu protiv rečenog Basare i člana Kriznog štaba Srpske općine Sanski Most i jednog od najodgovornijih za zločine i etničko čišćenje na ovim prostorima Nedjeljka Aničića. Oba su, međutim, ta zlikovca u Srbiji, nedostupni, dakle, bh pravosuđu.

I, doista, nakon što smo izašli iz Ljubije, nekadašnjeg rudarskog središta a danas gospodarski devastiranog kraja, vrlo smo brzo, penjući se šumskim jedva prohodnim putom, shvatili kako idemo ususret selu na kraju svijeta. U biti, i u ona sretnija predratna vremena kada je ovdje živjelo oko 500 stanovnika, selo je bilo izdvojeno. Pa iako je i tada, baš kao i sada pripadalo prijedorskoj općini, živjelo je neki svoj mirni život.

O tome svjedoči i mons. dr. Anto Orlovac koji nas brifira prije no što smo krenuli na mjesto monstruoznog zločina združenih (regularnih…) postrojni VRS i srpske paravojske.

„Briševo je bilo u sastavu župe Stara Rijeka i zbilja je bilo na stanovit način izdvojeno. Ali tamo su živjeli doista samozatajni, radišni, pitomi ljudi. Tako ih je i rat zatekao, vjerojatno dokraja i nesvjesne što im se sprema“, sjeća se mons. Orlovac koji je početkom rata bio banjolučki župnik i u svojoj je župi dočekao strašnu vijest iz Briševa, ali i informacije o stradanju braće svećenika.

Odmah na početku ratnih zbivanja uhićen je župnik iz Ljubije vlč. Stipo Šošić. I tu počinje njegova kalvarija tijekom koje prolazi kroz zloglasne logore: Keraterm, Omarsku i Manjaču. Tu doživljava nečuvenu torturu i mučenje, o čemu je pisao u svojim knjigama Do pakla i natrag u logorima strave i užasa – Keraterm, Omarska, Manjača i Banjolučkom Timoteju.

Počinje zločinački pir

Nakon 3 mjeseca provedenih u srpskim logorima biva pušten i odlazi na liječenje u Opatiju i Zagreb. Poslije čega njegovi ga poglavari šalju u Göteborg da preuzme brigu za Hrvate koji borave u zapadnoj Švedskoj. Blagoslivljajući domove prognanicima u Švedskoj, vlč. Stipo  doživio je srčani udar, a nakon kraćeg liječenja u tamošnjoj bolnici prevezen je u KBC Dubrava u Zagreb, gdje je nakon boravka na intenzivnoj njezi, smješten 4. ožujka 2010. u Svećenički dom sv. Josipa u Zagrebu. Preminuo je 14. srpnja 2011. 64. godini života i 37. godini svećeništva.

Njegov brat u svećenstvu, župnik u Staroj Rijeci vlč. Ilija Arlović uhićen je 23. srpnja 1992. kada su srpske snage već počele zločinački pir u Briševu. Mon. Orlovac je potresna sjećanja staroriječkog župnika zabilježio u knjizi Iljo Arlović – svećenik, prijatelj i tihi mučenik, koja je potresni hommage tome pastiru što se preselio iz vremena u vječnost 21. listopada 2013. u 66 godini.

A baš je u logoru u Sanskom Mostu vlč. Iljo, kako su ga zvali njegovi župljani, doznao kakve se strahote događaju u Briševu, i to samo dan nakon što je započela i njegova osobna kalvarija. „Sutradan, 24. srpnja ’92., doveli su u logor još 50-tak mojih župljana s Briševa, koji su usput bili jako pretučeni, razbijenih glava i krvavih usnica, neki od njih potpuno bez svijesti.

Oni su mi ispričali i o strahovitom genocidu koji je na Briševu počinila srpska vojska. Toga dana je na Briševu masakrirano i pobijeno 65 osoba (konačna je brojka, op. aut. 67) u dobi od 14 do 81 godine života. Rekli su mi da su neke od njih čak rezali motornom pilom za drva. Neki od tih mučenika ostali su po njivama, jer ih nisu dali pokopati. Drugi su pak sami sebi morali kopati raku, da bi onda bili pobijeni“, svjedočio je u pero mons. Orlovcu, vlč. Iljo.

A, evo, danas nekoliko dana prije tužne obljetnice, spomen ploče na mjestima zločina svjedoče o krvoločnosti srpskih egzekutora prije 28 godina. Ipak, iako je selo u srpnju ’92. potpuno uništeno, nekoliko je briševaćkih kuća obnovljeno. U jednoj od njih, što plijeni pozornost još iz daljine živi Ana Samardžić i njezin suprug Rasim. Ana je rođena u Briševu, a o stradanju najbližih doznala je u Njemačkoj, gdje je radila još tamo od ranih sedamdesetih.

Kamion pun leševa

„Zapravo i nije bilo pravih informacija. A i one koje smo mogli nekako dobiti na telefon  nisu smjeli govoriti. Toliki je strah bio… Zato, znajući da i njima možemo stvoriti probleme, nismo više ni zvali. Nikad neću zaboraviti televizijski snimak na kojem se u Prijedoru vidi kamion pun leševa… Strašno… jezivo… tada sam bila izgubila gotovo svaku nadu. Kasnije se pokazalo kako su se te slutnje nažalost pokazale točnim“, sjeća se Ana toga crnog srpnja kada je s zebnjom čekala glasove o sudbini njezine obitelji Dimać, ali i o ostalim njezinim susjedima.

No nije ni ona niti itko od Briševljana digao ruke od svoga rodnog sela. Bračni para Samardžić ovdje provodi osam mjeseci godišnje, od ožujka do studenog svake godine. Istina, ove su godine, zbog korone, na Briševo došli tek u svibnju. Jedva su čekali. I kako je živjeti praktički sam u selu, osjećaju li se sigurno, pitamo ih dok razgovaramo brižno i s ukosom uređenom dvorištu njihove obiteljske kuće.

„Da, mi smo se već navikli, godinama dolazimo. Naša je, kao što vidite, kuća uz sami put. Jedino tu imamo problema; Kamioni što izvlače drvo koji put ovuda voze neprimjereno brzo, motori su bučnije nego što je to uobičajeno, diže se prašina… A i lovci se znaju opustiti kada nailaze iz lova…“, priča nam Ana. Bliži se 25. srpnja kada će na Briševo doći brojni njezini zemljaci, pa su osjećaji podvojeni; Drago joj je što će uskoro vidjeti susjede, a, opet, srpanj je mjesec tuge. Tako će uvijek biti…

Prva poslijeratna misa u briševačkoj crkvi

A koliko Briševljanima, ali i njihovoj djeci znači rodna gruda, svjedoči baš priča o povratku gospođe Ane. Prigodom prvog dolaska u zavičaj nakon rata, vidjevši koliko majci to znači, sin joj je kazao: „Izgradit ćemo mi, majko, ovdje kuću“. To i jeste bilo presudno. A našoj je sugovornici u posebnom sjećanju ostala i 2002.

„Baš nekako u ovo doba, kada se pripremamo za obilježavanje tragedije, župnik nam je kazao kako će na obljetnicu doći i biskup Franjo Komarica i da treba pripremiti crkvu, koja je ’92. zapaljena iznutra i gotovo uništena.  A crkva je bila bez krova, bez vrata, samo goli spaljeni zidovi… netko je držao ovce u njoj… Ništa… Nas tridesetak se organiziralo, sve, koliko se moglo, doveli u red, donijeli križ. I biskup je služio prvu poslijeratnu misu u našoj crkvi“, sjeća se  gospođa Ana. Sedam godina kasnije, 25. lipnja 2009. mons. Komarica blagoslovio je novoizgrađenu spomen-crkvu sv. apostola Petra i Pavla.

Na Briševu i ove godine, informira nas Zdravko Marijan, prvi čovjek Udruga Dom Briševo – Dobri, očekuju biskupa Franju.“Pripreme idu po planu, mada je, dakako, i nas korona malo poremetila. Svi Briševljani, koji su prilici, sigurno će, kao, uostalom, svake godine doći na mjesto naše velike tragedije“, kaže nam gospodin Marijan, a na pitanje hoće li se Briševa sjetiti netko od hrvatskih dužnosnika, odgovara: “Nisam nikoga zvao, to bi bilo kao da nekoga zovete na sprovod.“

Samo Komšić?!

A hrvatski dužnosnici i njihov odnos prema mjestu najvećeg stradanja Hrvata, posebna su priča; Kroničar Briševa Frano Piplović izračunao je na 25. godišnjicu, kako su kroz institucije vlasti RS-a, nakon svirepog briševačkog masakra, prošla 62 politička dužnosnika, uz opasku kako su pojedini od njih birani u više mandata. I nitko nikad nije kročio na Briševo. Tako je ostalo upamćeno – a i to je posebna priča o Hrvatima u BiH –  da je Željko Komšić 25. srpnja 2009. pohodio mjesto tragedije, kao jedini hrvatski (…) dužnosnik iz BiH ikada.

Također, godinu potom, briševačkim se mučenicima poklonio i tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Ali nekako „u paketu“; 30. svibnja je, naime, pohodio tri stratišta tri konstitutivna naroda u BiH: Sijekovac, Kozarac i Briševo. Pratilo ga je i nekoliko saborskih zastupnika.

No tek kada dođete na Briševo, postaje razvidno kolika je zapravo uloga udruge na čijem je čelu gospodin Marijan. Upravo je njegova ideja da se obilježe mjesta na kojima su srpski zločinci ubili ovdašnje civile. Svako, dakle, pojedinačno mjesto zločina. Tako danas, odmah uz crkvu i putom prema njoj vidimo mramorne ploče s imenima žrtava. „

Najudaljenija je“, tumači nam Marijan,“ pet kilometara udaljena od crkve. Neke tijekom godine budu prekrivene rastinjem, ali do obljetnice ćemo sve dovesti u red. I neka nitko ne dvoji, dok je nas u Udruzi, Briševo neće biti ni zaboravljeno ni izbrisano. Ma koliko to neki željeli. Za poslije, što će biti za 15-20 godina ne znam, ali za ovo garantiram.“

A uz rečene ploče, o tragediji toga sela u kojemu je zvjerski ubijeno 67 ljudi, svjedoči i mjesno groblje u kojem je ukopano 22 žrtava i o kojemu tijekom godine brinu briševačke obitelji po točno utvrđenom redoslijedu, na što ih podsjeća popis s grobljanske kapelice.

Sveta dužnost

Mada, Briševljacima zapravo ni ne treba podsjetnik. Sveta je to dužnost. Baš kao što treba biti i 25. srpnja pomoliti se za briševačke mučenike, koji, baš kao i njihove obitelji rasute svukud po svijedu, još čekaju pravdu. Nikad se ne smije zaboraviti: Prije 28 godine ubijeno je ovdje 67 civila, a stradale su kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić… Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač.

I sve to u selu u kojem nije bilo rata…  Na žalost, neki, poglavito oni koji, inače, inzistiraju na hrvatskom legitimitetu, to su zaboravili. I, valjda, čekaju da ih se „pozove na sprovod“ – 28 godina kasnije.

AUTOR: Josip Vričko/Foto: Davor Krajinović, Katolički tjednik