Ovih dana došao nam je u ruke udžbenik iz povijesti za 1. razred srednjih trogodišnjih strukovnih škola. Autor udžbenika je dr. Hrvoje Petrić, glavni i odgovorni urednik akademik dr. Dragutin Feletar, recenzenti prof. Miroslav Šašić, prof. dr. sc.. Mira Kolar i mr. sc. Jakša Raguž, a nakladnik „Meridijani“ iz Samobora.
Što u tom udžbeniku piše na temu „kako je počeo rat na mom otoku“, odnosno o agresiji na Hrvatsku.
“Pobunjeni su Srbi početkom 1991. nastojali proširiti svoju vlast nad dijelovima Hrvatske koji nisu bili zahvaćeni pobunom 1990. godine. U proljeće 1991. došlo je do više sukoba između srpskih pobunjenika i policije Republike Hrvatske – u ožujku u Pakracu kada je ranjeno nekoliko policajaca, a u travnju (sic!) 1991. na Plitvičkim jezerima gdje je ubijen hrvatski branitelj Josip Jović,” piše o početku agresije na Hrvatsku. 
Napad srpskih terorista na Plitvice započeo je 29. ožujka, a svi znamo da je Krvavi Uskrs (KRV NA USKRS), kad je poginuo Josip Jović, bio 31, ožujka 1991. Ne treba biti stručnjak, kititi se titulama doktora povijesnih znanosti, da bi se to znalo. Ako je autor napravio tu kardinalnu grešku, kako je promakla pored toliko recenzenata, samo Bog zna.
U nastavku slijedi:
“Pobuna se proširila u istočnu Slavoniju i zapadni Srijem. U Borovu Selu 2. svibnja 1991. ubijeno je 12 hrvatskih policajaca. Tada se JNA nastojala prikazati kao neutralna iako je svojim djelovanjem stalno ometala hrvatske policijske snage u uvođenju reda i mira. Polovicom srpnja JNA je izvršila prve izravne napade na policijske postaje na Banovini.
Krajem kolovoza 1991. JNA je počela napad na Vukovar, a time je pokazala da je otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika. Uz Vukovar teške borbe vođene su i za Borovo naselje gdje je obranom rukovodio legendarni zapovjednik Blago Zadro koji je poginuo u borbi.
Otvoreno uključivanje JNA u agresiju na Republiku Hrvatsku dovelo je do rasplamsavanja rata. Smjerovi srpskih napada te prostori koji su bili okupirani govore o ozbiljnim namjerama za ovladavanjem prostora istočno od crte Karlobag-Karlovac-Virovitica. Iako su napadači imali dovoljno vojnika i oružja, u tome nisu uspjeli zahvaljujući odlučnoj i visokomotiviranoj obrani Hrvatske vojske. Nakon tri mjeseca teških borbi i razaranja, agresori (pobunjeni Srbi i JNA) su uspjeli okupirati gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske.”
Dakle, ako je to bilo baš tako kako opisuje ovaj povjesničar, onda je očito da Srbija i Crna Gora nisu bili agresori na Republiku Hrvatsku, već – pobunjeni Srbi i JNA!? Kad govori o pobunjenim Srbima, on vjerojatno misli na pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, a da smo protiv njih ratovali taj bi sukob, bez obzira na JNA, trajao možda koji dan više nego onaj (lipanj, 1991.) koji se dogodio u Sloveniji.
U ovom ratu pobunjeni Srbi nisu bili ništa drugo nego izmišljeni povod za agresiju, izmišljali su priče o „ povratku ustaškog režimau koji progoni Srbe i prijeti im klanjem“. No, nakon ovakvog opisa Domovinskog rata Srbija i Crna Gora mogu i dalje mirno spavati, nisu dužni platiti ratnu odštetu, a kamoli što drugo.
Za agresiju a Hrvatsku krivi su pobunjeni Srbi i JNA!
Gdje se u svemu tome izgubila stara ideja o „velikoj Srbiji“ i ona da raseljeni Srbi „svi i svuda“ moraju živjeti u jednoj državi?
Autor slično uči djecu i o ratu u Bosni i Hercegovini. I ondje su ratovali ‘pobunjeni Srbi i JNA’!
A što je to drugo nego “građanski rat“, kako godinama tvrde Srbija i Crna Gora O tom “građanskom ratu” na žalost uče i djeca u školi!
I još nešto. U svakoj vojnoj enciklopediji, pa i onoj beogradskoj (Redakcija Vojne enciklopedije, Beograd, 1970.) piše da je “uniformirana naoružana osoba vojnik”, a “naouružana civilna osoba je terorist”.
“Pobunjeni” Srbi u Pakracu ili na na Plitvicama u ožujku 1991. godine bili su “naouružane civilne osobe”.
Mladen Pavković/Foto:arhiv
