INTERVJU Katerina Prokopenko: Zadnji put sam ga vidjela na Valentinovo

Katerina Prokopenko, supruga zapovjednika Mariupollskog puka “Azov” Denisa Prokopenka, u mirnom životu je talentirana ilustratorica. Početkom invazije na Ukrajinu njezin se život potpuno promijenio.

Proteklih nekoliko tjedana ona i ostali rođaci članova vojnog garnizona u Mariupolju činili su sve što je bilo moguće i nemoguće, prvo da ih spase iz potunog okruženju uAzovstalu, a danas da ih oslobode iz ruskog zarobljeništva.

U intervjuu za Ukrajinsku pravdu Prokopenko je govorila o tome kada je posljednji put razgovarala sa suprugom i što su vlasti poduzele da oslobode vojnike.

– Što je sada s dečkima iz “Azovstala”, gdje su i kada si zadnji put  razgovarala  s Denisom?

-Javio prije samo tjedan dana. Bio je ponedjeljak navečer. Zove nepoznat broj, podižem slušalicu – glas mog muža. Kaže: “Katya, imam samo 30 sekundi razgovora, reci mi, kako si?”. Reklao sam da je sve u redu “Kako si?” – i odmah je došlo do prekida veze.

Zapravo, čula sam samo njegov glas. Kasnije su neki upjeli  stupiti u kontakt s ljudima oko  njega i rekli su da su uvjeti zadovoljavajući i da svi čekaju razmjenu.

Sada pokušavam komunicirati sa svojim timom, s Udrugom obitelji “Azovstal” s Crvenim križem, s drugim organizacijama kako bi oni tamo poboljšali uvjete.

– Kako reagira Crveni križ i tko je od strane nadležnih uključen u taj proces oslobađanja mariupoljskog garnizona?

– Od nadležnih su već stigle informacije da će razmjenom voditi Središnja obavještajna agencija. Konkretno, tko se još od nadležnih bavi ovom problematikom – nemam taj podatak, jer je ponekad tajan.

Ali znam da su treća strana međunarodne organizacije koje se bave pravima ratnih zarobljenika i pokušavaju pratiti poštivanje Ženevske konvencije. I sada želimo da ova treća strana radi više. Jer sada vidimo da ti napori nisu dovoljni.

– Zar ne znate ima li predstavnika Crvenog križa u Olenivki?

– Postoje informacije da su oni, treći, bili tek na početku evakuacije. U ovom trenutku pokušavam saznati to pitanje, nemam odgovor, ne razumijem ima li tamo predstavnika.

Od njih nemamo izvješće, nema foto snimanja, video snimanja, da vidimo kakvi su tamo pravi uvjeti. Imamo samo fotografije i video snimke ruske strane.

S obzirom na ove video zapise, možemo razumjeti da je tamo prisutna samo ruska strana. A treba nam samo treća neovisna strana koja će pokazati stvarne uvjete.

– Objašnjavaju li te međunarodne organizacije zašto ne mogu biti tamo?

– Ne objašnjavaju. Samo želimo, da tako kažem, surađivati ​​s njima na ovim povratnim informacijama.

Sada imamo sastanke s nekim predstavnicima i nastavit ćemo raditi u tom smjeru. Jer razumijemo da ruska strana, ona zabranjuje neke trenutke, negdje trguje, negdje, da tako kažem, ne dopušta da neki predstavnici budu.

– Već ste spomenuli Udrugu obitelji “Azovstal”. Možete li nam reći tko pomaže vašoj Udruzi i reći nam nešto o tome što radite unutar ove Udruge?

– Udruga je na nekim mjestima nastala na moju inicijativu, ali i na inicijativu ljudi-članova obitelji branitelja Mariupola , “Azovstal”.

Ovi borci su sada u zarobljeništvu, a mi smo donijeli takvu zajedničku odluku da stvorimo ujedinjeno tijelo koje će umiriti obitelji s mnogim problemima. Opet, želimo službeno komunicirati s trećom stranom, s međunarodnim organizacijama, a naša Udruga to može.

Želimo stalno podsjećati da na teritoriju koji privremeno kontrolira Rusija, gdje se sada nalaze naši muževi i braća, treba postojati nadzorna misija.

Tko pomaže? Pomažu razne volonterske organizacije, zaklade, neki drugi poduzetni ljudi, grupe s više iskustva, pomažu nam da prilagodimo procese.

Sve je to sada u procesu, želimo to ojačati, da tako kažem, privući što više poduzetnih ljudi koji žele pomoći. Planiramo i mnoge događaje podrške borcima, kako ne bi zaboravili njihovu hrabrost.

– Cijelo to vrijeme bilo je poziva međunarodnoj zajednici, apeli Erdoganu, čelniku Kine. Osobno ste bili u Vatikanu, susreli se s Papom. Je li svijet učinio dovoljno da spasi ove ljude da sada ne prođu kroz zarobljeništvo?

– Zaista smo učinili sve što je bilo moguće, a i drugi ljudi. Znam da su žene vojnika išle u Tursku, moj tim i ja smo otišli u Italiju, sastali smo se s Papom.

Bila je to tako vrlo spontana ideja. Prije toga smo bili volonteri u Kijevu i već smo shvatili da se nešto mora poduzeti, jer su svakim danom gubici postajali sve veći, situacija se komplicirala.

Zaista smo imali takvu nadu i borci su imali takvu nadu da je postupak izvlačenja moguć, da ništa nije nemoguće na svijetu, da se još može vjerovati u čudo, da će ih netko poput hrabrog trećeg uspjeti evakuirati u sigurnoj zoni, recimo, u trećoj zemlji.

Ali svi razumijemo s kakvim neprijateljem imamo posla. Naravno, ovo ne može biti samo inicijativa treće zemlje. A znamo da je Erdogan dao mnogo prijedloga Putinu o ovoj proceduri, činili su i predstavnici drugih država, također razgovarali s Putinom. Ali je sve odbio.

– Što vam je Papa obećao u Vatikanu? Je li istina da je navodno bio spreman poslati ljude koji bi mogli spasiti  borce Azovstal u blizini okupiranog Mariupolja?

– S obzirom na njegov odgovor, na naše pitanje je li moguće da dođe u Ukrajinu, Zaporožje ili Mariupolj kako bi spasio živote vojnika, rekao je da je s kardinalom razgovarao da to nije problem. To nam je dalo tako novi dašak nade.

Ali svi razumijemo da su čak i takve pozitivne, dobre inicijative trećih strana još uvijek blokirane ruskom odlukom. Odnosno, Rusija je ipak odlučila je li to potrebno ili ne.

I ne znam kakve je konkretne napore Vatikan poduzeo na diplomatskoj razini, ali ruska strana je sve te procese prekinula. Zadnje na što je pristala je ovaj postupak, gdje će naši borci biti de jure u zarobljeništvu, i gdje će moći, da tako kažem, izvući neke podatke od njih.

Svi razumijemo da je zarobljeništvo isključivo ispitivanje. A Rusija od svega toga ima koristi.

– Sigurna sam da su borci i moj suprug znali da će biti tu do posljednjeg. Poslušali su naredbu da se brane, da zaštite malo mjesto na kojem su se nalazili.

Ali, naravno, da postoji zapovijed Glavnog stožera, postoji naredba najvišeg rukovodstva. I, naravno, kao vojnik, ne može odbiti tu naredbu.

Uvjeren sam da je vodstvo obećalo mom suprugu da će životi biti spašeni i da će vodstvo učiniti sve da kontrolira proces zatočeništva, da kontrolira sve ove točke Međunarodne ženevske konvencije.

Naravno, ovo je moralno teško. Ali razumijemo da je to bio jedini izlaz, izvlačenje je moglo dugo trajati i mnogi su borci poginuli. A za Dana, za mog muža, bilo je važno zadržati kadrove, važno je spasiti živote. Mislim da je sve napravio kako treba i svi su pristali na evakuaciju.

– Je li Denis pričao o posljednjim tjednima u Azovstalu? Znam da su bili jako teški?

– Da, posljednjih tjedana osjetio sam da je došlo do nekih promjena u retorici, dopisivanju, komunikaciji. Naravno, nije mi rekao ništa tajno, jer on je zapovjednik, nikada ne dijeli neke trenutke, uvijek je vrlo suho sa mnom razgovarao o temama koje su se ticale situacije u Azovstalu.

Saznala sam iz drugih izvora o trenutnoj situaciji, a već sam znala da su svaki dan imali velike gubite. Rusi su već imali sve karte u rukama, znali su tko je gdje. I radili su na istrebljivanju.

– Katia, rat traje više od 100 dana, a Mariupol je od samog početka jedno od najvatrenijih. Što vama osobno pomaže da se održite? 

– Zapravo, jako me inspirira moj suprug. Vidim u kakvim je uvjetima bio sva ova tri mjeseca, kako se ponašao i to me nevjerojatno inspirira.

Zabranjujem sebi da plačem, zabranjujem razmišljati o lošem. Vidim kako je držao do posljednjeg, kako se drži, a i ja želim biti primjer i slijediti njegov primjer.

– Kada je dobio heroja Ukrajine, kako je doživio tu vijest?

– Uvijek sam znala da je on za mene heroj. To mi nije bila vijest.

Za njega mislim da to nije bio neki veliki emotivni događaj. Znao je da su svi njegovi ljudi,  da su momci pored njega heroji i cijeli puk “Azov” – svi su heroji. Svi koji su tu ostali, koji nisu iznevjerili zakletvu, koji nisu pobjegli, koji su tu ostali do posljednjeg, koji su se borili, koji su položili život – svi su oni heroji, apsolutno svi branitelji Mariupolja.

– Koliko sam shvatila, upoznali ste se kad je Denis bio u “Azovu”. 

– Bila je 2015. godina, upoznali smo se na društvenim mrežama. Uvijek sam željela uz sebe imati muškarca koji je hrabar, koji je ratnik. I tako se dogodilo da sam u njemu vidio neki dio sebe i izvana i iznutra. I to nas je ujedinilo.

Prvi put kad sam ga vidjela, osjetila sam da je moj muškarac. I kaže da je i on to osjetio. A ovo je takva simbioza osjećaja.

– Jeste li često bili u Mariupolju?  Denis je bio gotovo stalno.

– Da, uvijek je bio tu. Nismo imali normalnu priliku za zajednički život. Shvatio sam da je on tamo radio cijelo vrijeme, imao je ozbiljne obaveze, ozbiljan posao, nikada nije bio pod pritiskom da odustane od svega i dođe u Kijev, odustane od karijere.

On je bio jako ponosan što je odabrao ovu vojnu karijeru, a ja sam ga  podržavala u odabiru. Često smo išli u planine, to nam je hobi, planinarenje.

– Kad ste se zadnji put vidjeli? 

– Bilo je to samo 10 dana prije rata, 14. veljače, Valentinovo. Sjećam se kada smo sjedili u Mariupolju, to je bila Veterano Pizza. Pričao je o ratu. Otvorio je telefon, kartu i rekao gdje su ruski vojni poožaji te ispričao o mogućim planovima za ofenzivu.

– Jeste li upoznali rat u Kijevu?

– Dakle.  Sjećam se da je bilo toliko čudno da 24. veljače nisam htjela spavati, intuitivno sam osjećala da bi se nešto moglo dogoditi. Upravo sam pregledavala vijesti i vidim da je Putin započeo govor. Uskoro su odjeknule  dvije eksplozije u Kijevu.

Nazovem Dana, kažem: “Rat je počeo”, i probudim ga. Već sam čuo da ga uprava zove na radni telefon.

A moje prve akcije su otići negdje, stati u obranu. Ali Dan mi je zabranio, rekao mi je da sjedim uspravno, da se ne trgam, jer bi me to moglo povrijediti. Rekao mi je da ostanem u Kijevu i da budem siguran.

– Što ćete nakon pobjede prvog dana? 

– Prije svega ću ga nahraniti. I, naravno, psihološka rehabilitacija. Ovo je definitivno prirodno mjesto s mnogo životinje. Jako volimo koze, krave, kućne ljubimce, životinje koje žive u planinama. Mislim da će ih morati vidjeti kako bi imao nekakvu psihološku rehabilitaciju i vratit će se u to stanje prije rata.

Znamo da je sva tri mjeseca bio totalni pakao za borce. Jako je teško realizirati tolike gubitke. Ali mučili su se, vidite, kakve su rezultate pokazali, unatoč uvjetima koje su imali.

I dat ćemo sve od sebe da ih što prije vratimo jer je važno, zaslužuju biti ovdje, raditi na razvoju zemlje. Zaslužuju biti sa svojim ženama, djecom, sestrama.

Jer ako nešto krene po zlu (a nadam se da neće), bit će to vrlo zastrašujući dio povijesti naše zemlje. Ali mislim da će sve biti u redu, da će svi ispuniti dogovore, a nadležni će učiniti sve da ih ne odustanu i vratit će se kući što prije.

Zato što su sve učinili – poslušali naredbu, branili Ukrajinu do posljednjeg. Sada vlada mora održati svoje obećanje da će spasiti živote.

M.M. /Foto:pravda.com.ua