Vjekoslav Miletić (1969.) pomoćnik je trenera Matjaža Keka od prvog dana klupi Rijeke. Životna priča i nogometni put prvog Kekova pomoćnika posebno su zanimljivi.
Rođen je u Zadru, a od sedme godine je u Rijeci.
– Do 14. igrao samo na ulici, a prvi koraci bili su u Rijeci s 14 godina. Igrao sam i u lokalnim klubovima, Pomorcu, Orijentu, Lučkom radniku, završio karijeru na Krku u trećoj ligi. Igrao sam i mali nogomet za Uspinjaču. Lomio sam se između ljubavi prema malom nogometu i nogometu, ispričao je za Večernji list.
Koja je vaša generacija u Rijeci?
– Brajković, Grubor, Skočić, Brkljača, Mravić, Tomljenović, pokojni Gerovac… Kad smo stasali u seniore, počeo je rat pa su mnogi otišli svojim putem.
Te godine Miletić je bio u Lučkom radniku na posudbi, trebao se vratiti u Rijeku, ali je otišao u rat.
– Imao sam u travnju 1991. težak prijelom noge, četiri mjeseca nosio sam gips. Istina, umjesto na teren, otišao sam u rat. Meni je znate samostalna Hrvatska oduvijek bila san. Iako je to u socijalizmu bilo poprilično opasno, »šahovnica« je uvijek bila kod mene. Kad sam se vratio iz vojske, otac me gledao u čudu, pomiješanih osjećaja. Tvrdio sam naime kako je rat neizbježan.
Znate bilo je to nekoliko godina prije nego što je uistinu počelo. Iako su ljudi percipirali da se ne događa ništa dobro, da će baš doći do rata nisu mislili. Ja sam, nakon odsluženja vojske u kojoj je sve već bilo posloženo kako bi se moglo kontrolirati i suzbiti rastuće težnje za samostalnošću pojedinih država, Slovenija i Hrvatska su u tome prednjačile, bio uvjerenja kako je rat – neizbježan, naglašava Miletić.
Znao je to i njegov otac, no nekako se bojao preciznosti sinovih stavova, bojao se kao roditelj da će strast koju je vidio u očima sina toliko jaka da će ga, dođe li do njega, odvesti u – rat.
S druge strane, ironično ali upravo je JNA, koja je Miletiću u iskristalizirala stav kako slijede godine sukoba, pomogla da se u cijelosti spremi za bitku protiv nje same.
Pozvao Vas je netko od prijatelja?
– Da, nisam bio tako hrabar da idem sam. Nas trojica, moji prijatelji Ivan Kovač i Damir Brkljača, također juniori Rijeke, i ja zajedno smo se prijavili u Zbor narodne garde. Bili smo uglavnom na ličkom ratištu, na kraju prije skidanja i u Posavini, uz Bosnu.
Nogomet moja najveća strast, ali došlo je ljeto 1991. godine. Moje su se slutnje obistinile. Hrvatska gorjela, na mnogim točkama. Slavonija, jug Hrvatske, Banovina, Karlovac. Podrijetlom sam iz Miletića, mjesta koje se nalazi nedaleko Zadra, uz sami Paški most. J
NA i njezine paravojne jedinice su nadirale i to vrlo uspješno sa svih strana. Hrvatska je bila na koračić do toga da ju se rascijepa na nekoliko dijelova nakon čega bi uslijedila kapitulacija, novo porobljavanje. Karlovac, Osijek, Daruvar, Pakrac, Otočac, Gospić, Zadar, Šibenik – pa stigli su do mosta, da o Dubrovniku ni ne govorim. – ističe Miletić.
Vratio sam se u listopadu 1992., kad je pala Posavina. U nekim mojim razmišljanjima nisu mi bili jasni neki ciljevi kroz sve to, a mogao sam se vratiti nogometu. Tada o njemu nisam mogao razmišljati. Kad sam se vratio, potpisao sam profesionalni ugovor. Nogomet me odvukao od tih razmišljanja.
Rušenje agresorskog zrakoplova jedna je od uspomena iz dana obrane Domovine?
– Da, srušio sam ga. U JNA sam bio obučen rukovati Strijelom 2. S ramena gađate, to je prenosivi dio protuavionca. Na ličkom ratištu 11. studenoga 1991. dogodila se situacija da sam imao kod sebe tu Strijelu 2. Opalio i, što bi rekli nogometaši, pogodio! Na opće zadovoljstvo svih. Branio sam Domovinu, to je veće i važnije od trofeja.
MP/Foto: Grega Valančič/Sportida
