“Dvaput je dvaput, rekla bi Fata, vrijedi to i kad laže Zlata samo treba zamucati i dobiješ dva-tri puta po dvaput i velikosrpska laž može u obradu pod istinu? Malo morgen! No malo po malo, guz, guz i uđe to u svijest i dušu naroda”, piše akademski kipar Ivan Kujundžić u osvrtu na srbijanski Zakon o kulturnom naslijeđu kojim svojataju hrvatske pisce Dubrovnika Marina Držića, Ivana Gundulića, Ruđera Boškovića i druge.
“Tako je prije osam godina, plodna beogradska akademkinja i njihova expertkinja renesansne i barokne književnosti, Zlatica Bojović koja je između ostalih, napisala montipàjtonovsku knjigu, Istorija dubrovačke književnosti, naravno u kontekstu srpskog Dubrovnika, što je objavljeno i katalogizirano ISBN-om te put pod noge, u ceo Srpski svet.
Naravno, akademici samo provode politiku SANU jer, kakti, ovim žele poštovati pravilo – kako pojedinih književnosti, tako i pojedinih pisaca iz vremena slovinskog jezika po čemu, “zaključuju”, promatrana kao povijesna kategorija, dubrovačka književnost jest srpska i hrvatska. Ma najte dajte!
No tada je Zoka Milanče kamiličarski s katedre SDP-ova premijerluka reagirao nimalo državnički, ko fol, dosta je bilo prozvati akademkinju šibicarkom, a neka oni dalje kroz svoje forume i znanstvene projekte rade što žele. E’, pa nije to baš tako jer je ovaj apetit nezasitan tuđega i treba ga ozbiljno sagledati na najvišoj akademskoj i političkoj razini. Ono što se kroz struku i znanost proučava, protekom vremena postaje novo utemeljenje i spoznaja i, na koncu, znanstvena činjenica.
Mislim kako će tako dvaput, triput ili peti put izgovorene ili napisane srpske laži postati “znanstvenim” činjenicama i istinom, što moram hitno i snažno politički braniti, baš kao i hrvatski nacionalni teritorij!
Ovo je drugi put u zadnjih pola godine da se samo iščuđujem kao i sav civiliziran svijet, pa i srbijanski intelektualci, barem oni koji nisu mentalno dio Srpskog sveta. No to nije dovoljno i državna politika mora snažnije odgovoriti na ova posezanja temeljena na laži.
Svjedoci smo kulturocida nad Hrvatima u Vojvodini, gdje naši sunarodnjaci žive stoljećima stvarajući kulturu i svoj identitet u kojem je hrvatski jezik temelj opstojnosti, što se danas pokušava zatrti na tlu Vojvodine.
Od Subotice, u kojoj je početkom prošlog stoljeća živjelo više Hrvata nego u Zagrebu, pa tako i diljem Vojvodine, Hrvati Bunjevci govore štokavsku ikavicu i pišu latinično pismo koje odnedavno “zvanična” Srbija cepa u panan parčad i utemeljuju neku instant inačicu bunjevačkog jezika, proglašavajući ga zasebnim jezikom, što je i lingvistički sprdafon sa zdravom pameću, a uvreda i daljnje rovarenje tenzije između Srbije i Hrvatske.
Kako to da je ovo kao vijest došlo sa zakašnjelim otkrićem crvene zvjezdarnice hrvatske diplomatije u Beogradu, kako je ovo zapravo promaklo radarima sa Zrinjevca iz epicentra izvida diplomatske špijunaže koji bi, naravno, trebao biti u korist Hrvatske, baš kako to čine sve ambasade. No nije tako i kod ambasador obavještajca Hidajeta. E’, ‘ko li ga posla u Beograd, crna li nam majka?! Opijen kao golemi broj naših Budistinih diplomata, Titovoim likom i djelom i mirisima truleži komunizma, Hidajet šutke promatra nepodopštine srbijanske otimačine hrvatskog kulturnog blaga i nasljeđa. Najočitije od prošle jeseni kad je osvanula u srbijanskim udžbenicima kao nova raščlamba slavenskih jezika, u kojoj je hrvatski tek jedan puki od južnoslavenskih jezika, a zapravo samo jedan od naziva za srpski jezik.
Kako to da ambasador, drug Hidajet Biščević nije obavijestio naciju o pripremi srbijanskog zakona, kojim bi se trebalo pokrasti hrvatsko kulturno blago i svojatati kultura, baš onako kako su željeli teritorij o kojem neke glave još maštaju. Za koga drug ambasador radi, je li tuđi igrač u našim redovima?!
Komu služi i tko mu je gazda, isti kao on ili gori?! Kako je moguće da nitko nije pitao SOA-u, kojoj ova javna stvar i nije tema ni posao, pa nisu Srbi to krili da rade novi zakon.
Tako se bunjevačka jezikova juha nije lipo ni ohladila stiže nam prije par dana hladni tuš, ko sol na još svježe rane bombardiranja srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik i Konavle.
Nova otimačina, kojim je u Skupštini Srbije, 23. prosinca 2021. godine, izglasan Zakon o kulturnom nasljeđu kojim su u staru i “retku” bibliotečnu građu svrstana i »izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno s 1867. godinom«. Kako to da Vlada, ministarstva i naše institucije nisu prije informirale naciju jer ovo se dogodilo prije Božića, a pripremalo najmanje pola godine?
A od Hidajeta ni mukajeta?! Čudno!
Možda su znali, a nisu željeli kvariti ozračje Božića, ma ne našeg, pravoslavnog, jer tamo se ide pokloniti ne Novorođenom, nego malom Pupiju! Da su ovu gadariju objavili, ne bi bilo proslave tako velike jer ne bi došao nacionalni vrh i eto ti štete. Ne bi im se ni Hristos rodio?! A tek kako bi Pupi otišao Dodiku u akademov vrt na slavu Srpske?!
Nije bilo mudro naciju ovim opterećivati, znali su oni, ali eto tako? I što sad uznemirena sva i jadna, javila se gosparka ministrica Obuljen i urbi et orbi uskliknula, Srbija nam otima teritorij i dubrovačku književnost, bla, bla… Opali kćeri šakom po stolu i reci, STOP, to je Hrvatska književnost!
Nježnim izjavama kojima očekujemo da se od takvog zakonskog rješenja odustane i prestanu posezati za našim teritorijem i za našom kulturnom baštinom nije dovoljno.
Odustati se moglo (moš mislit?) prije donošenja zakona za čiju pripremu su znali u Ministarstvu vanjskih poslova i kulture. Netko je znao, ali nije ništa učinio i to nečinjenje nanijelo je štetu Hrvatskoj. Kasno Marko na Kosovo stiže! No, ako pak nisu znali, nisu sposobni i neka napuste politiku jer nisu kadri braniti naše nacionalne interese. Od ovakve nježnosti da nam se nije “prihvatljivo” stresla Srbija do Rusije! Snažnija rekcija od ove bila je Plenkovićeva, nakon državničke, kojom je Ruse upozorio kako će on snažno odgovoriti na mogući napad na Ukrajinu! U tom geopolitičkom i vojnom srazu Supersila, branit ćemo ih do posljednjeg Ukrajinca.
Naravno to Europa čini već 30-ak godina u slanju njezinih čestitara kroz razne emisare, čija je moć jača od ministranta za oltarom.
I tako na Istoku stare priče, na Zapadu ništa novo!
Kreće, dakle, nova ofenziva bibliotečnog “intelidžensa”, kulturne revolucije na gusjeničnim bibliobusima u šarenim, maskirnim slovima ljubavi, posuti cvijećem s beogradskih mostova s porukom novog zajedništva u istosti, u jedinstvu kulturnog naslijeđa. Bibliobusnim oklopnjacima poziv i dobrodošlicu prošli tjedan uputio je nacionalni bard, akademik Prosperov-Novak i najbolji živući poznavatelj povijesti hrvatske dubrovačke književnosti. Poručio im je: Samo dođite, čekamo vas!
Znat ćemo ponovno s njima upraviti baš kao i nedavno!
Briga o kulturnom nasljeđu, u što spada i borba za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika i kulture, konstanta je koja je u prošlosti bila sudbinski vezana uz prilike naše nesretne i turbulentne političke povijesti obilježene podčinjenim i podređenim položajem u kontekstu našega slabog međunarodnog (ne)subjektiviteta.
U tom pogledu, borba za kodifikaciju hrvatskog jezika kao temeljne označnice hrvatskog nacionalnoga identiteta dovršena je tek 2008. pod vodstvom NSB-ova tima; izborili su je tadašnji ravnatelj T. Maštrović, Katičić, Ježić i drugi. Ovo je bila prekretnica na međunarodnom planu jer treba imati na umu kako su hrvatski jezik osporavale austrofilske, ugarskofilske, talijanofilske, yugo-srbofilske kuhinje i njihovi politički interesi.
“Izostanak slobodne i suverene hrvatske države bio je favorizirajući faktor upravo tih i takvih nastojanja” (T. Maštrović 2012).
Utemeljenjem Republike Hrvatske i njezinim priznanjem 1991., ostvarile su se i pretpostavke za međunarodnim priznanjem prava na vlastiti jezik i njegovu kodifikaciju.
Ustavom iz 1991., hrvatski je jezik u Hrvatskoj utvrđen kao službeni jezik, te je bilo potrebno uložiti dodatni napor za
međunarodno priznanje, što smo uspjeli 2008. kada nam je dodijeljen samostalni jezični kod u međunarodnome sustavu kodificiranih jezika.
Stoga čuvajmo svoj materinjski hrvatski jezik i svoju pisanu riječ – to je naša kultura i naš identitet!
Ivan Kujundžić, akademski kipar/ Foto: Facebook
