U spomen-parku Brezovica nedaleko od Siska danas će, kao i prethodnih godina još od 1990-ih, tradicionalno biti obilježen Dan antifašističke borbe. Na isti dan održava je i Pohod na Jazovku, jamu koju su partizani nakon rata napunili nedužnim žrtvama.
Taj se dan od 2002. godine obilježava kao državni praznik, uza sve popratne svečanosti i protokolarne događaje, a pokrovitelj je Vlada RH. A sve to u sjećanje na osnutak Prvog sisačkog partizanskog odreda 1941. godine, koji se smatra prvom antifašističkom postrojbom u Hrvatskoj, ali i u ovom dijelu Europe.
Dojam je da se, za razliku od ostalih državnih praznika, ovaj slavi nevoljko, s najmanje entuzijazma i bez raskošnih svečanosti, iako je u antifašističkom pokretu i narodnoosolobodilačkoj borbi sudjelovalo oko pola milijuna ljudi s područja tadašnje Hrvatske.
Antifašizam je ugrađen u hrvatski Ustav na inicijativu prvog predsjednika Franje Tuđmana, koji je i sam bio pripadnik partizanskog pokreta. Usprkos svemu tome, Dan antifašističke borbe doima se državnim praznikom drugog reda, koji mnogi u kalendaru najradije ne bi vidjeli označenog crvenom bojom.
Na isti dan održava je i Pohod na Jazovku, jamu koju su partizani nakon rata napunili nedužnim žrtvama.
“Priča je od početka postavljena krivo”
“Kako vrijeme prolazi, sve više mi se čini da je uvođenje antifašizma u Ustav te inzistiranje na antifašizmu i kroz Dan antifašističke borbe, u stvari bila Tuđmanova kalkulacija s početka 1990-ih”, kazao je za N1 povjesničar Hrvoje Klasić.
On smatra da se od samog početka radilo o “figi u džepu” te objašnjava zašto tako misli.
“Franjo Tuđman je inzistirao na antifašizmu kako bi neutralizirao u javnosti, posebno međunarodnoj, činjenicu da će ljudi iz emigracije, dijelom i one ustaške emigracije igrati sve važniju ulogu u Hrvatskoj i sa sobom donijeti svoj narativ o Jugoslaviji, antifašizmu, a nažalost i o ustaštvu.
Priča je od početka postavljena sasvim krivo. Svela se na to da su partizani zločinci, a da su ustaše bili nekakvi patrioti. Govorilo se da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, ulicama su davana imena Mile Budaka, a rušeni su antifašistički spomenici…”, kaže Klasić.
“Veće mjesto ima u kalendaru nego u stvarnosti”
O uvođenju dana antifašističke borbe slično govori i Žarko Puhovski, politički analitičar i profesor političke filozofije u mirovini.
“Za većinu političke elite to je bio praznik nametnut Tuđmanovom voljom. Znalo se da on ima vezu s antifašizmom iz biografskih razloga pa, eto, nek’ mu bude. Tako se to uglavnom i tretiralo. Sjećam se da su prvih godina mnogi u dućanima dan uoči praznika ponosno isticali “radimo i sutra”. Taj praznik ima veće mjesto u kalendaru nego u stvarnosti”, smatra Puhovski.
Paradoksalno je, kaže, što su jedini s punom sviješću o važnosti antifašizma nastupali oni koji su na ustaškoj strani.
“Oni to vide kao summum malum, najgore zlo i, kako vole reći, najveću nesreću hrvatskog naroda”, dodaje.
Traljav odnos i prema fašizmu
S druge strane, napominje Puhovski, s antifašizmom se postupalo traljavo.
“Od toga da dio antifašista gorljivo odbija prihvatiti da je antifašizam odgovoran i za brojne nevine žrtve – što je po mom sudu moralni skandal bez presedana – do toga da je u svjetskim razmjerima, od Umberta Eca pa nadalje, fašizam postao neka vrst svakidašnje psovke koja se koristi za svakoga tko vam se ne sviđa. Tu je relativizaciju dobrim dijelom započela šezdesetosmaška generacija koja je na uličnim demonstracijama svakom policajcu s pendrekom uredno vikala da je fašist”, kaže.
Zahvaljujući tom traljavom odnosu fašizam je, kaže Puhovski, postao nešto ne baš ozbiljno.
“Nazivati nekoga tko vas pretuče na ulici fašistom cinizam je spram milijunskih žrtava fašizma. Zapravo je fašizam najmanje koljački totalitarizam 20. stoljeća. Bio je najstariji, ali je donio daleko najmanje žrtava za razliku od nacizma i staljinizma. U tom smislu puno je bolja bila kominternovska formulacija iz 1930-ih koja je glasila: nacifašizam”, govori Puhovski o samoj pojmovnoj zbrci oko fašizma i antifašizma.
Antifašizam nema veze s demokracijom
U raspravama se, kaže, pomiješaju pojmovi pa na koncu ljudi iz antifašističke lige govore o “demokratskoj tradiciji antifašizma” koja na ovim prostorima nije postojala.
“Antifašizam nije ništa drugo nego odlučnost borbe protiv nacifašizma. Za to nikakva demokracija nije bla uvjet i zato je Churchill bio puno pametniji shvativši da mora prihvatiti kao saveznika jedan drugi totaltarni sustav, Staljinov naime, jer bez toga pobjeda u ratu nije bila moguća. Antifašizam nema u sebi demokratske sadržaje, nego samo pretpolitički, elementarno moralni stav da se najgore zlo suzbije. Izvlačiti iz antifašizma značajke poput demokracije ili prava potpuno je pogrešno. Ovi nesretnici koji nose jugoslavensku zastavu na gay prideu nemaju pojma da je jugoslavenski sustav zakonski proganjao alternativne životne stilove”, kaže Puhovski.
“Zašto ne napravimo diplomatski skandal?”
Što se tiče samog Dana antifašističke borbe, povjesničar Klasić kaže kako mu se čini da većina političara iz HDZ-a i desnijih stranaka, rado odlaze u Bleiburg, dok u Brezovicu idu samo zato što moraju. Ovdašnji odnos prema antifašizmu drži potpuno pogrešnim.
“Onog trenutka kad netko iz HDZ i pohvali partizanski pokret, odmah pokušava navesti priču na zločine dvaju totalitarizama. Uvijek je to u istoj rečenici”, kaže.
Velika većina europskih naroda i država, dodaje, dali bi sve da su imali upola tako snažan, organiziran i efikasan pokret otpora kakav je bio na ovim prostorima, a u kojem su sudjelovali i Hrvati.
“Nije mi jasno zašto svake godine ne napravimo diplomatski skandal jer se hrvatskog predsjednika i premijera ne poziva na obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom i druga okupljanja predstavnika pobjedničke koalicije. Ovdje se rukama i nogama bore da ih se tamo ne pozove. Evo za primjer, 6. lipnja se u Splitu obilježavao spomen na Dan D, iskrcavanje saveznika u Normandiji, i tamo je došlo pet veleposlanika, uključujući veleposlanicu SAD-a, a nije došao nitko od hrvatskih vlasti. Izgleda da svi cijene antfašistički pokret osim nas. A u vlasti sjede ljudi čiji su djedovi i pradjedovi sudjelovali u tom pokretu. To je apsolutno shizofrena situacija”, smatra Klasić.
Antifašizam u Ustav, a “ustaška” kuna u džepove
Puhovski drži da je Dan antifašističke borbe “praznik koji se otaljava”, koji je nametnut i mora ga se obaviti. A nametnut je, kaže, zato što je Tuđman htio da antifašizam uđe u izvorišne osnove Ustava kako bi balansirao između jednih i drugih.
“Po mom sudu, ključna forumlacija o antifašizmu u Ustavu je da stoji “nasuprot postojanju NDH”. No, to samog Tuđmana nije omelo da nam podvali za desetljeća ustašku valutu kunu koja do 1941. godine nikad nije postojala kao hrvatski novac. To mi se činilo većim problemom od pozdrava Za dom spremni”, ističe.
“Da Hitler nije napao Sovjetski savez…”
U cijelom tom kolopletu nejasnoća, u subotu ćemo, kaže Puhovski, opet imati okupljanje u jednoj šumi.
“Tamo će opet biti rasprave o tome koliko je njih zapravo bilo tamo, tko je od njih otišao u partizane, a tko nije, kad su se počeli boriti… Uopće nema dvojbe da se oni tamo u Brezovici ne bi sastali da Hitler nije napao Sovjetski savez. Tko to ne može priznati, slijep je za činjenice.
S druge strane, oni su se jedini suprotstavili NDH. I to je nešto što je nedvojbena vrijednost, jer je NDH bila najveće zlo u hrvatskoj povijesti. Ali, to je dovelo i do koljačkog oslobođenja.
Oslobodili su od najgoreg zla, omogućili da se razvije Hrvatska u Jugoslaviji, ali su prvih nekoliko godina te Hrvatske u Jugoslaviji bile usporedive s NDH po razini terora. Od Bleiburga nadalje ubijalo se neštedimce, bez obzira na to tko je bio kriv, a tko nije. To se nije ustanovljavalo, nego se naprosto masovno ubijalo, e da bi novi poredak sebi osigurao vlast. Ne mogu shvatiti zašto se to ne priznaje.
Konačno, to je nešto što se ne može skinuti i sa slike Josipa Broza Tita – da je odgovoran za te masovne zločine”, kazao je Puhovski.
Na koncu se vratio na smisao današnjeg antifašizma.
“Na razini formule: antifašizam danas nema smisla jer više ne postoji fašizam u punom smislu tog pojma, kao jedinstvo ideologije, pokreta i poretka. Ima, međutim, smisla biti antifašist jer fašista uokolo ima podosta”, zaključio je.
D.M. /Foto: Grad Koprivnica
