Koča Popović: Srbi kliču svakome tko ih još više zaglupljuje, a protiv su onoga tko bi htio da ih opameti

Osamnaestog listopada 1972. Koča Popović, komandant Prve proleterske, intelektualac i diplomat sastao se s Titom u Belom dvoru da bi podnio ostavku na položaj člana Predsjedništva SFRJ. Bio je to njihov posljednji susret “sentimentalno prisan, kao da se ništa posebno ne događa”. A kraj je bio onakav kakav su obojica očekivali.

Tito: “Zar zbilja moraš otići?“

Koča: “Odlučio sam.“

Stegli su jedan drugom ruku poslije više od tri desetljeća bliske suradnje.

William Bill Deakin, zamjenik šefa britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu, sutor Churchillovih memoara, bio je impresioniran komandantom koji je izveo najveći podvig u toku Narodnooslobodilačkog rata, čak više nego Titom. Deakin je o Koči napisao:

“Popović je bio intelektualac, vojnik izvanredne darovitosti, što je možda bilo i tuđe njegovoj unutrašnjoj prirodi. Kao komandant Prve proleterske divizije, svojim sigurnim instinktom i munjevitim shvaćanjem situacije, Koča Popović je odjednom osjetio slabu točku u obruču njemačkog okruženja sjeverno od Sutjeske i neposredno je do našem spašavanju… Popović je bio usamljeni vuk, samotan čovjek, s rijetkim trenucima neopreznosti. Imao je primjese vojnog genija i mržnje prema ratu.”

Koča Popović je rođen u Beogradu 1908. kao sin bogatog bankara. Školovao se u dominikanskom internatu u Lozani, a studirao filozofiju u Parizu, na Sorboni, gdje se kretao u nadrealističkim krugovima, u ljevičarskom svijetu pjesnika, književnika i umjetnika.

U Španjolskom građanskom ratu stekao je čin artiljerijskog kapetana Republikanske vojske. Bio je najpopularniji partizanski komandant, drukčiji od svih ljudi iz Titovog najužeg okruženja. Stari partizan i pjesnik Vladimir Nazor rekao je za njega: “Koča je čudo među nama.” Poslije rata je bio načelnik Generalštaba, ministar vanjskih poslova, potpredsjednik Republike i član Predsjedništva SFRJ.

Koča Popović je, svakako, jedna od najmarkantnijih ličnosti Titovog doba. Umro je u Beogradu 20. listopada 1992., na dan oslobođenja glavnog grada nekadašnje države. Po vlastitoj želji, kremiran je i pokopan bez ikakvih počasti, govora, vijenaca i okupljanja.

Koča je s gnušanjem gledao na bujanje srpskog nacionalizma krajem 80-ih. U svom dnevniku je zapisao:

“Bašibozluk ( ološ, op.a.), bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga tko bi htio da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili prije sto godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna i zadrta Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj historiji.”

Velikosrpski nacionalisti nisu mu ostali dužni. Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju nacionalnih interesa. Njihov gnjev bio je sublimiran u naslovu jednog novinskog teksta, koji je glasio: “Sunovrat legende”.

Sedmog ožujka 1989., nešto iza 11 sati, pozvonio sam na vrata Kočinog dubrovačkog stana u Koločepskoj 9, na Pločama. Koča je sjedio u nevelikoj prostoriji, za malim stolom do zida, s dekom prebačenom preko nogu. Potom smo obojica sjeli za veći stol.

“Opet hoćete da me cijedite“, rekao je i ponudio me pićem. Zamolio sam kavu, a on je od domaćice, sredovječne žene iz Slavonije, zatražio čašicu lozovače. “Što ste me  htjeli pitati?“

Bili ste dvanaest godina na čelu jugoslovenske diplomacije. Kako ste podnosili „kreativnu neposlušnost“ nekih ambasadora?

Ne bih to nazvao vidom neposlušnosti, nego plodnom suradnjom. Morao sam da imam razumijevanja za tu stranu diplomatske aktivnosti. Kreativnost je preduvjet za svaki uspješan rad. Poštovao sam mišljenje svojih tada podčinjenih i bio sam spreman da im dam za pravo kad su bili u pravu.

Neki Vaši suradnici kažu da im je bilo teško s Vama. Vejvoda mi je jednom rekao: “Koča je znao biti opasan ako je neko bio glup.”

Ako je njima bilo teško sa mnom, znači da je meni bilo lako s njima. Da im nije bilo lako sa mnom, to mogu razumjeti, jer sam bio oštar i brz. Po prirodi sam i strog i srdačan. To sam pokupio u vojsci. Ali, mislim da je i tada i kasnije između nas postojalo obostrano poštovanje. Tada se ambasadori nisu birali po ključu. Zato smo u moje vrijeme imali kvalitetu.

Ja sam u resoru inozemnih poslova imao 70 posto Hrvata. Meni nije bilo važno što su oni Hrvati, niti njima što sam ja Srbin. Otišao sam s te funkcije kad je taj posao postao rutinski i kad više nisam mogao podnijeti Rankovićevu potrebu da kontrolira i taj resor. Osim toga, smatrao sam da trebaju doći mlađi ljudi, da im ustupim mjesto. I nakon mene došli su pametni ljudi, Marko Nikezić, a kasnije Mirko Tepavac, moj pomoćnik.

Tito ih je kasnije obojicu neopravdano smijenio, kao liberale. I mene je smatrao liberalom i prozapadnim čovjekom, ali mene nije stigao  smjeniti, jer sam otišao sam. Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam velikosrbin. Ja sam kozmopolit. Kad se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada dešava u Srbiji nije mi nimalo simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički program. Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do koljena.

Kko ste se kao “brz i oštar” ophodili sa stranim državnicima?

Početkom pedesetih godina išao sam u Washington radi nabavke američkog oružja. Dobili smo ga u ogromnim količinama. Na povratku sam svratio u London da Churchillu predam jednu Titovu poruku. Iznenadio sam se kad me je primio u pidžami. Ležao je s čašom viskija u ruci. U jednom trenutku me upitao na lošem francuskom:

“Gospodine Popoviću, Vi sve znate o Rusima. Koliko Rusi imaju atomskih bombi?” Odgovorio sam mu: Ne znam točan broj, ali znam da imaju jednu više od Zapada.

Nakon normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom, predvodio sam jednu našu delegaciju koja je išla u zvaničnu posjetu Moskvi. Rukovao sam se s Hruščovom i predstavio se: Znate, ja sam onaj zapadni čovjek. Lukavi Hruščov se nije dao zbuniti: “Znamo mi dobro tko si ti”, uzvratio je uz osmjeh.

Kad sam razgovarao s Kennedyjem, on me je, čim smo sjeli, upitao: “Gospodine ministre, imate li vi komunisti odgovore na sva pitanja?” Odgovorio sam mu: “A imate li vi katolici odgovore na sva pitanja?” Kennedy se na to dugo smijao. I razgovor je onda potekao normalno. Uvijek sam se ponašao onako kako su se drugi ponašali prema meni.

Rat u Španjolskoj i partizanima doživjeli ste kao najdublje ljudsko iskustvo. Takav se utisak stječe iz Vaše nedavno objavljene knjige “Bilješke uz ratovanje“?

Ja to nikada nisam tvrdio.

Napisali ste: ‘Glavno mi je u životu Prva proleterska…’ Kao da je period komandiranja tom brigadom bio najvažniji i najčistiji u Vašem životu?

Što mogu, tako je bilo. Ja sam gurnut u rat. Mrzio sam rat. Bill Deakin me je prilično točno opisao. Ima to u mojim “Bilješkama uz ratovanje”. Mi smo svi bili malo udareni. Bili smo avanturisti. Da nismo, zar bi udarili na Nijemce? Među partizanima sam važio za nepobjedivog komandanta. Ali, nisam samo pobjeđivao. Trpio sam i poraze, i to teške, kao 1942. na Gatu u Hercegovini.

Bilješke sam pisao da bih se oslobodio od neprekidnog zamora i napora ratovanja. Pisao sam ih više na francuskom nego na srpskom, ali i na njemačkom i španjolskom. Tada sam još bio mlad, zatucani komunist. Ima u njima grešaka, pretjerivanja, ocjena koje vrijeme nije potvrdilo. Ali ja sam zahtijevao da se tako sve objavi.

Vi ste stekli auru nepobjedivog partizanskog komandanta. Kakvo mišljenje imate o Titu kao vojskovođi?

Ne volim da se tako teška riječ kao što je “legenda” veže uz moje ime. Prvoj proleterskoj sam zabranio da pjeva pjesme o meni. Vjerujem da sam bio dobar komandant, ali Tito je bio bolji. On je bio izuzetno obdaren vojskovođa. Kao vrhovni komandant, jedinu ozbiljniju krizu imao je na Sutjesci, u Petoj ofenzivi, kada je postojala opasnost da Vrhovni štab bude uništen. Nema sumnje, Tito je u ratu i nakon rata bio nezamjenjiv. Sjetite se njegovog uspješnog razgovora s Churchillom. Ali, Tito je kasnije postao nešto drugo.

Je li u partizanima ljubav smatrana nepoželjnom?

U partizanima smo morali prihvatiti asketsku disciplinu. Tito je imao veliku ljubav Davorjanku Paunović. I neki moji komandanti i komesari imali su ljubavnice. Pravio sam se da to ne znam. Svi su mislili da i ja imam ljubavnicu. Nisam imao nikakvu ljubav u partizanima.

Je li revolucija u Jugoslaviji bila neizbježna?

Revolucija je bila neizbježna i neizbježno promašena. Smatrali smo da smo riješili nacionalno pitanje. Nismo ga riješili, nego smo primijenili sovjetski model. Mislim da nismo daleko od agonije. Kapitalizam se ne može preskočiti. Nema demokracije bez višepartijskog sistema.

Kako ste doživjeli Titov razlaz sa Staljinom?

Ja sam 1948. bezrezervno stao na stranu jugoslavenskog rukovodstva. Bio sam za dosljednu nesvrstanost. Jugoslavija je bila nesvrstana samo te 1948., a prije i nakon toga smo jednim okom uvijek gledali na Velikog brata. Naša historijska greška je bila što se nakon razlaza sa Staljinom nismo izdvojili i po društvenom uređenju, što nismo potpuno napustili sovjetski model.

Kavo ste mišljenje imali o Đilasu i Rankoviću?

Čitao sam Đilasove članke koje je objavio u Borbi, krajem 1953. godine. Njegove ocjene su bile točne. Ali, Đilas je bio fantasta, bio je literata i nije znao procjeniti da nije vrijeme da kaže takve stvari.

Rankovića nisam cijenio, zato što je bio policajac. Pokazao se kao sposoban kad je pohvatao one ustaše i Dražu Mihailovića, ali se poslije i sam pretvorio u policajca. Nije bio kulturan. Sve je kontrolirao. Ministarstvo vanjskih poslova je bilo pod njegovom kontrolom, imao je tu svoje ljude. Ranković je bio Titu desna ruka. Sjećam se mnogih sastanaka, kad bi došla na red neka važna pitanja, koja je trebalo raspraviti, Tito bi presjekao raspravu i rekao: “To će Marko da vidi.”

Ne štitim Rankovića, ali uvjeren sam da on Tita nikada nije prisluškivao, niti je pomišljao da ga zamjeni. Ako je neko pomišljao da zamjeni Tita nakon njegove smrti, onda je to bio Kardelj. Međutim, Kardelj tu priliku nije dočekao. S Titom sam se razišao kad sam zaključio da je on beznadežan zarobljenik marksističko-lenjinističke škole.

Vaš odnos s Titom prošao je put od bliskosti i međusobnog uvažavanja, do razlaza?

S Titom sam bio blizak u ratu i nakon rata. U ratu smo bili vrlo bliski. Ali već 1944. Tito više nije bio isti. S njim sam dugo bio na “ti”, a kasnije sam procijenio da je bolje da se u ophođenju s njim vratim na “vi”. To sam učinio kad sam osjetio da se međusobno udaljavamo.

S Titom sam se razišao kad sam zaključio da je on beznadežan zarobljenik marksističko-lenjinističke škole. Laknulo mu je kad se pomirio s Rusima.

Vidio sam da Tito nije više isti, onaj iz prvih godina rata, i da je postao žrtva vlastitog kulta i oreola. Godine i ideologija učinile su svoje. Video sam da Titu, kad je počeo da stari, više nisu bili potrebni ljudi poput mene. Bili su mu potrebni poslušni.

Kad je ostario, okružio se poltronima. Naravno da je ostao sam. Ja mu se nisam udvarao, nisam mu kadio. Zato me je i uvažavao, jer sam bio vrijedan po sebi, a ne po izljevima poltronstva. Pošto sam video kuda stvari idu, dao sam ostavku na sve funkcije, a nakon nekoliko godina prestao sam biti član Partije. Moja generacija je predugo bila na vlasti, s masom grešaka i promašaja, koji su uglavnom bili uvjetovani ideološkim opredjeljenjem. Bilo bi bolje da je i Tito ranije otišao s političke scene. To bi bilo bolje i za njega i za Jugoslaviju.

Kako objašnjavate Titovu ravnodušnost prema političkoj eliminaciji niza značajnih ljudi?

Vlast uništava svaku osjećajnost. A Tito je imao preveliku vlast. Starost i nezajažljiva želja za vlašću učinili su ga surovim i bezdušnim.

Da li ste uvijek vjerovali u svrsishodnost onog što ste radili?

Mnogi su me pitali zašto sam bio komunist. Bio sam ono što sam htio biti. Ne bih radio kad ne bih vjerovao u svrsishodnost onog što radim, ali nisam bio pretplaćen na ispravnost svega što sam činio. Griješio sam u ratu. Uskoro će izaći knjiga Aleksandra Nenadovića „Razgovori sa Kočom“. Ona je moj politički testament, moj oproštaj sa svijetom. Smatram da sam častan i pošten čovjek i zato sam mogao kazati što sam rekao.

Gojko Berić/ Intervju objavljen u sarajevskom “Oslobođenju” 1989. godine