Povodom 80. obljetnica ubojstva 140 pripadnika Hrvatske vojske i civila krajem svibnja 1944. godine, u seli Podi kod Trilja održana komemoracija za žrtve Markovića jame. Komemoracija je upriličena u organizaciji Grada Trilja i Župe svetog Ivana Krstitelja Grab, a pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora.
Samoj komemoraciji nazočio je veliki broj žitelja iz Cetinskog kraja, Imotske krajine, Hercegovine. Prije misnog slavlja mr.sc. Ivan Kozlica, autor knjiga “Krvava Cetina” i “Markovića jama – partizanski zločin u Aržanu i Podima 1944.“, održao je prigodnu riječ u kojoj je podsjetio na strašan zločin koji se dogodio prije osam desetljeća.
U svom obraćanju Kozlica je podsjetio kako su nakon predaje i zarobljavanja kod Aržana hrvatski vojnici dovedeni do zaseoka Markovići na Podima, potom od strane pripadnika Desete dalmatinske partizanske brigade i Mosorskog partizanskog odreda živi bačeni u jamu. Žrtve su podrijetlom iz Cetinskog, Imotskog, Duvanjskog, Posuškog, Grudskog, Ljubuškog i Vrgoračkog kraja.
Kozlica je također podsjetio kako je jama prvi puta otvorena 1990, a sustavno istraživanje počelo je 1993. godine. Nakon toga kosti žrtava prebačene su u spomen kosturnicu u Dobranje gdje počivaju zajedno s ostalim žrtvama bitke za Aržano. Imena i podrijetlo od kuda su bile žrtve pročitao je fra Ivan Čikara, župni vikar u Brnazama.
Svetu misu uz koncelebraciju župnika iz Grab fra Bože Gulića, sinjskog gvardijana fra Marinka Vukmana i ostale svećenike predvodio je fra Ante Udovičić, župnik Župe Gospe van Grada u Šibeniku.
U svojoj nadahnutoj propovijedi fra Ante je podsjetio na žrtve koje su mučki i zvjerski bačene u jamu iz jedinog razloga što su štovali svoju vjeru, voljeli svoju Hrvatsku i borili se za njenu slobodu. Međutim, ni nakon 80 godina nitko od tih izvršitelja zločina ni njihovih potomaka, nije uputio ispriku ili tražio oprost, istaknuo je propovjednik.
U svojoj propovijedi fra Ante je govorio i o sadašnjem životu u kojoj mjeri živimo Božjim životom i ljudskim djelima. Naglasio je kako to nije niti izbliza onako kako bi svi trebali. Naši mučenici su voljeli i živjeli svoju Hrvatsku, s Kristom i vjerom otišli su s ovoga svijeta. Svoju propovijed završio je riječima:
“Tko nije spreman umrijeti za hrvatski dom, nije dostojan živjeti u Hrvatskoj, a kamoli se zvati Hrvatom, za križ časni.”
Nakon misnog slavlja prigodnu pjesmu za ovu obljetnicu naslova ‘Jama srama’ sastavio je i pročitao autor Ivan Lagator.
Vijence na jamu položili su i zapalili svijeće uz članove obitelji žrtava izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Ivan Budalić, saborski zastupnik i gradonačelnik Imotskog, načelnik Tomislavgrada Ivan Buntić, izaslanstvo SDŽ predvođeno županijskim pročelnikom Damirom Gabrićem, saborski zastupnik i gradonačelnik Trilja Ivan Bugarin i gradski vijećnik Tihomir Grubišić, čelnici Ciste Provo, Šestanovca, Zadvarja, Podbablja.
Počast ubijenima odao je saborski zastupnik i sinjski gradonačelnik Miro Bulj, vodstvo sinjskog HDZ-a na čelu s Igorom Vidalinom i Stipom Perićem, izaslanstvo Počasnog Blajburškog voda, članovi Zajednice branitelja HDZ-a Gojko Šušak SDŽ, članovi HSP Splitsko-dalmatinske županije i drugi.
Molitvu odrješenja predvodio je sinjski gvardijan fra Marinko Vukman. Tijekom misnog slavlja pjevao je Mješoviti župski zbor sv. Ivana Krstitelja Grab, a himnu Lijepa naša otpjevao je Jure Marković iz Turjaka.
Tko su žrtve Markovića jame
O samom događaju otprije 80 godina i komemoraciji povjesničar prof. dr. sc. don Josip Dukić je rekao: “Ovaj zločin osmislila je OZNA, formirana 15-ak dana ranije, najavljujući na najsvirepiji način sve ono što se događalo od jeseni 1944., a naročito poslije svibnja 1945. godine. Partizanska vojska koja je bila pod upravom Komunističke partije preko OZNA-e pobila je ovdje 102 zarobljene osobe samo zato što su bili pripadnici druge vojske.”
Nad samom jamom ubijene su 102 osobe, uglavnom domobrani, koji su zarobljeni poslije bitke s partizanima kod Aržana 27. i 28. svibnja 1944. godine. Ostali čija su tijela bačena u jamu već su prije bili mrtvi. Pogubljeni domobrani i ustaše bili su najvećim dijelom s područja Imotske krajine, iz Hercegovine te iz cetinskoga kraja.
Većina ubijenih bili su pripadnici hrvatskog domobranstva a nekoliko ih je bilo civila. Broj ubijenih prema područjima rođenja: Imotski 64, Tomislavgrad 27, Ljubuški 23, Grude 14, Trilj 6, Posušje 4, Vrogorac 2, Ravno 2, Nerežišća 1, Donji Vakuf 1.
Markovića jama jedno je od većih stratišta u cetinskom kraju, a prvi put je otvorena i o njoj je progovoreno 1990. godine, kada su se speleolozi spustili u jamu i snimili ostatke ljudskih kostiju. Sustavno istraživanje Markovića jame počelo je 1993. godine.
Prvi se u Markovića jamu, 23. rujna 1990., spustio Marko Kalajžić o čemu je snimio dokumentirani film.
M.Marković /Foto: ferata
