“Rezolucija o stanju u Srbiji nakon izbora”, koju su nedavno usvojili zastupnici u Europskom parlamentu, primorala je predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da prihvati ponavljanje izbora u Beogradu. Novi izbori održat će se 2. lipnja 2024. godine.
“Parlamentarni i lokalni izbori u Srbiji od 17. prosinca 2023. godine nisu bili pošteni i potrebno je provesti neovisnu međunarodnu istragu o navodnim nepravilnostima, s posebnim osvrtom na izbore u Beogradu”, navodi se u Rezoluciji EP-a i dodaje da su “oni Zbog stalne i sustavne zlouporabe institucija i medija, izbori su bili ispod očekivanih standarda zemlje kandidata za članstvo u EU”.
Ima li Srbija Aleksandra Vučića uopće ambiciju ući u EU? Sudeći po podršci građana – nema. Nade da bi nova vlast to mogla promijeniti su minimalne.
Srbija bi do kraja ožujka mogla dobiti novu vladu. S mjesta premijerke Ana Brnabić prelazi na mjesto predsjednice Sabora jer je to, kako kaže Aleksandar Vučić, odluka najviših tijela Srpske napredne stranke (SNS). U javnosti se špekulira o sastavu nove vlade, a sva imena koja se spominju članovi su najužeg vodstva stranke.
“U tom smislu, ne vjerujem da će u novoj vladi biti velikih iznenađenja, niti da će promijeniti svoju politiku prema EU i regiji”, rekao je za crnogorsku Pobjedu umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu dr. Žarko Korać.
Kandidat za premijera je Miloš Vučević, sadašnji ministar obrane i predsjednik SNS-a. Što preporuča Vučević za mjesto premijera?
– To što je miran i poslušan partijski vojnik. Vučević je Vojvođanin, slijepo ide po stranačkoj liniji, nema svoje mišljenje i lojalan je Vučiću. Dovoljno!
S druge strane, buduća predsjednica Skupštine u posljednjih godinu-dvije pokazala se kao najagresivnija braniteljica Aleksandra Vučića. Vučić joj je na tome javno zahvalio, pohvalivši je za “političku zrelost”. Ana Brnabić žestoko napada oporbu, izravno vrijeđa europarlamentarce koji su pratili posljednje izbore u Srbiji, proziva i kritizira institucije Europske unije.
Tako duboko osobne uvrede na račun europskih dužnosnika nisam čuo još od vremena Slobodana Miloševića. Agresivna obrana Aleksandra Vučića i vrijeđanje svih njegovih kritičara preporučili su Anu Brnabić za predsjednicu Skupštine.
Kako vidite poziciju Socijalističke partije Srbije? Ivica Dačić je, po diktatu Moskve, dosad uspio biti dio vlade?
– Dačić sada ima novi “argument” u rukama: bez saveza s njim Vučić gubi vlast u Beogradu. Inače, SPS je doživio debakl na prosinačkim izborima, nakon čega je Dačić otvorio pitanje svog statusa predsjednika stranke. Ipak, vjerujem da će Dačić biti dio nove vlade u Srbiji, iako će utjecaj i značaj njegove stranke biti znatno slabiji.
Znači li to da će oslabiti i utjecaj Rusije na Vladu Srbije?
– Nema govora! Zaglavljena u Ukrajini, Rusiji je danas vrlo važno dobiti potporu bilo koje vlade u Europi. Mađarska, Srbija, Crna Gora i dio BiH jedine su zemlje u Europi koje otvoreno podržavaju politiku Vladimira Putina. Zahvaljujući njima, Putin pokazuje i Rusima i svijetu da Europa nije jedinstvena u osudi njegove agresije na Ukrajinu. Kada je riječ o ruskom utjecaju, mislim da je, zahvaljujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi, taj utjecaj danas najjači u Crnoj Gori. Prethodno je ruski pritisak na Crnu Goru bio brutalan, što je rezultiralo najprije pokušajem državnog udara 2016. godine, a potom i nemirima koji su doveli do promjene vlasti. Putin to sada radi diskretnije, lukavije.
Zašto je ruski utjecaj danas jači u Crnoj Gori nego u Srbiji?
– Nije jači, jednak je; samo Rusi u Crnoj Gori danas postižu više. Rusi su uz pomoć SPC 2020. godine srušili vlast u Crnoj Gori, što je jedinstven slučaj u poslijeratnoj Europi. U manastiru Ostrog izabrana Vlada Zdravka Krivokapića; iz tog je miljea došao sadašnji predsjednik Crne Gore, premijer i šef parlamenta.
Ipak, ključnu ulogu u destabilizaciji Crne Gore i regije ima predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji dosljedno ostvaruje ruske interese na Zapadnom Balkanu?
– Zajedničko djelovanje Srpske pravoslavne crkve i Vučića pokazalo se iznimno učinkovitim u Crnoj Gori. Kao uostalom i u Srbiji. Nema sumnje da je Vučić ojačao svoj politički utjecaj u Crnoj Gori. Crnogorske političare okuplja, korumpira i pritiska Vučić, što čini dijelom i za dobrobit Srbije, ali i za dobrobit Rusije.
Postoji realna opasnost da stvari izmaknu kontroli. Jer, ako politička struktura pod kontrolom Andrije Mandića i Milana Kneževića uđe u vladu Milojka Spajića, Crna Gora je definitivno u raljama Rusije, ujedno ispunjavajući određene ambicije Aleksandra Vučića. No, nije mi jasno kakav točno aranžman Vučić ima s Crnom Gorom.
Ako predsjednik Srbije koordinira svaki potez vlasti i dijela opozicije u Crnoj Gori, ako BIA uz pomoć Dritana Abazovića, sada demokrata, ruši crnogorski sigurnosni sustav, ako Vučićeva marioneta, šef parlamenta Andrija Mandić, je li neformalni lider vladajuće većine… Ako je Jakov Milatović, predsjednik Crner Gore, toliko servilan u odnosu na predsjednika Srbije da mu se javno divi, što tu nije jasno?
– Spajić patetično ponavlja da na njega nitko ne utječe. Dobro, ali zašto onda ne napravi vladu bez DF-a i Mandića koji u svom kabinetu drži srpsku zastavu. Pokažite mi parlament u Europi gdje njegov predsjednik u svom kabinetu drži zastavu susjedne države! Mandić kaže da to dokazuje da on predstavlja Srbe u Crnoj Gori. Nije istina! Ta zastava ne predstavlja Srbe u Crnoj Gori, već državu Srbiju. Srpska zastava u crnogorskoj skupštini dokaz je da Srbija djelomično obnaša vlast u Crnoj Gori.
Mandić je najduže u politici, ima najviše političkog iskustva. Iako je prvostupanjsko osuđen za pokušaj državnog udara, u kojem su nedvojbeno sudjelovale srpske i ruske službe, građani Crne Gore su glasali za njega i doveli ga na čelo crnogorskog parlamenta. Što očekujete od takvog čovjeka? Pritom Mandić ne samo da sluša Vučića, on ga imitira.
Kako?
– Mandić javno govori o nužnosti nastavka europskog puta Crne Gore, a radi suprotno. A Vučić kaže da Srbija ide u Europu, a onda… Iako su različite ličnosti, u političkom smislu Mandić imitira Vučića. Deklarativnom podrškom europskim integracijama Mandić daje alibi Spajiću koji time svojim biračima poručuje – čim netko uđe u moju vladu, odmah postaje Europljanin. Baš kao i Mandića, predsjednika Crne Gore, koji toliko voli Vučića, izabrali su građani vaše zemlje. Kao i premijer koji, unatoč realnosti, nastavlja govoriti o europskim uspjesima svoje vlade.
Zapadni diplomati tvrde isto.
– Čude me zapadni diplomati koji Spajićevu vladu nazivaju europskom, iako znamo da nije. Nažalost, Crna Gora je danas državni simulakrum (imitacija države, op.a.) i vrlo je opasno podsticati to propadanje.
Na isti način je Europa ohrabrila Vučića, pa vidite gdje smo… Nakon dvanaest godina Vučićeve vladavine, Zapad prvi put reagira na njegove izborne krađe, brutalnu kontrolu medija, ucjene i korupciju birača.. A svi znamo da je ono što je napravio u prosincu prošle godine Vučić radio konstantno, od dolaska na vlast 2012. godine.
Zašto EU sada reagira?
– Jer su stvari otišle predaleko. Prvo je Srbija stala s europskim integracijama. Drugo, Vučić je napravio mnoge političke pogreške, od kojih je najkobnija bila Banjska. Prije napada na Banjsku Albin Kurti je bio u diplomatskoj defanzivi. No, taj oružani napad na Kosovu osvijestio je Europu: shvatili su da imaju posla s političarem koji je spreman na puno. Umjesto da, kao prije, slušaju što govori, što im obećava, konačno su počeli gledati što radi. Znam što im Vučić govori.
Što?
– Ponavlja da se boji reakcije Rusa, da se boji SPC, kojoj, inače, daje milijune, plaćajući je da šuti. Crkva ćuti zahvaljujući izuzetno slabom patrijarhu Porfiriju, koji je veliko razočarenje za mnoge u Srbiji. Sve u svemu, mislim da je došao kraj zatvaranju očiju Zapada pred onim što Vučić radi. Drugi problem je što Europa smatra da u Srbiji ne postoji jasna politička alternativa Vučiću. Zapad ne pomaže srpskoj oporbi, iako je sada prvi put poziva na razgovore. Međutim, Vučićev medeni mjesec s EU je završio. Naravno, stvari bi se promijenile kada bi potpisao sporazum s Kosovom. Što ne vjerujem da će učiniti.
Neće?
– Neće. Ali izvršit će ono što im je obećao. Čim se izloži pritiscima, Vučić popušta. Zašto? Jer neopisivo voli moć. Riječ je o čovjeku koji sebe ne vidi izvan politike. Nema intrinzičnu vrijednost; za njega je ta vrijednost moć, osobito način na koji je koristi. Zato je neće lako pustiti. Pogledajte što je napravio u Beogradu: uvezao je birače iz bh. entiteta Republika Srpska, iako je jasno da birač ne može imati dva prebivališta. Kao Beograđanin mogao sam, recimo, glasati na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, ali ne i u Podgorici.
Mogli bi, kako ne. Moglo se u Nikšiću, Budvi, Herceg Novom, Srebrenici…
– U Beogradu je vrlo mala razlika u glasovima između vlasti i opozicije. Da Vučić ima uvjerljivu većinu, ne bi mu trebali birači iz Bosne i Hercegovine. Jer danas Vučić i Dačić zajedno nemaju dovoljno vijećnika u Beogradu da formiraju vlast. Naravno, Vučić može kupiti dva ili tri – i kupio ih je, koliko ja znam – ali ne boji se samo reakcije Beograđana – nedavno ste imali pedeset, šezdeset tisuća ljudi na ulicama – ali i odgovora EU. Na dan izbora novinari i oporbeni aktivisti otkrili su da se u novobeogradskoj dvorani okupljaju birači koje su Vučićevi aktivisti kombijima prevozili iz BiH i da ih se podučava kako i gdje glasovati. Na izborima za Skupštinu grada Beograda glasali su ljudi koji nikada u životu nisu bili u Beogradu.
Predsjednik Vučić je to, kažem, već pokušao u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, što je srpska oporba ili ignorirala ili prešutno odobravala.
– To je Vučić radio od prvog dana. Istina je da se srpska oporba nije previše bavila izborima u regiji i ne znam jesu li nešto naučili iz onoga što se dogodilo u Beogradu. Mislim da su oporbene stranke fokusirane na izbore u Srbiji i da nemaju jasne stavove o regionalnoj politici.
Srpska opozicija ne priznaje nezavisnost Kosova, ne priznaje genocid u Srebrenici, Crnu Goru smatra srpskom državom, ne priznaje crnogorski nacionalni i kulturni identitet, podržala litiju državne Crkve Srbije… Kako nema?
– Nisam završio rečenicu. Dakle, srpska oporba nema nikakav kritički stav prema regionalnoj politici, što će joj se obiti o glavu. Dio oporbe ignorira što se događa u okruženju, a dio se na isti način kao Vučić odnosi prema Kosovu, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U Srbiji su usamljeni glasovi onih koji su kritizirali sudjelovanje Srpske pravoslavne crkve u smjeni vlasti u Crnoj Gori. Zašto je većina šutjela? Jer je svjesna da im se isto može dogoditi u Srbiji.
Devedesetih ste bili dio političke opozicije Slobodanu Miloševiću, pa se sjećate da su sve stranke, osim Vojislava Koštunice, blisko surađivale s vlastima u Crnoj Gori. Predsjednik Milo Đukanović i njegova vlada bili su svojevrsni politički kišobran, aktivni pristaše srpske oporbe i Zorana Đinđića. U obje zemlje imate novu generaciju političara, zašto ne surađuju ako već imaju istog političkog protivnika?
– Dok sam bio predsjednik male Socijaldemokratske unije, ta stranka je imala kontakte sa svim socijaldemokratskim strankama u državama bivše Jugoslavije. Uključujući i Demokratsku partiju socijalista Crne Gore. Riječ je o ljudima koji dosta slično razmišljaju, pa se i kao mala stranka u tom društvu odmah osjećate sigurnije i jače. Ali svako vrijeme ima svoje političare. I dalje mi nije jasno kako srpska opozicija ne vidi notornu činjenicu: Europa će ih suditi po tome kako se odnose prema ratovima devedesetih, prema Srebrenici, prema onome što govori Milorad Dodik.
Jedan od načina na koji Zapad oblikuje sud je ono što vaši susjedi misle o vama. Baltičke zemlje i Poljska najburnije reagiraju na agresiju na Ukrajinu, jer je to njihovo neposredno okruženje. Srpska oporba ne vidi da će ih Europa pitati podržavaju li ono što Dodik govori; slažu li se sa stavom SPC i velikog dijela i vlasti i opozicije o Crnoj Gori, koji je zapravo identičan Putinovom stavu o Ukrajini. Ako se ne slažete, zašto to ne kažete javno? Nažalost, većina u Srbiji smatra da je greška što Crna Gora uopće postoji i da tu grešku, naravno, treba ispraviti. Žalosno je i to što anticrnogorsku kampanju u Srbiji vode Crnogorci. Kada je spaljena lutka s likom Andreja Nikolaidisa, najznačajnijeg i najprevođenijeg crnogorskog pisca, nitko u Srbiji nije osudio taj skandal. A to su slike naših društava.
Kažete da Bruxelles smatra da predsjednik Vučić nema ozbiljnu političku alternativu u Srbiji. Ima li ju?
– Bruxelles je, kažem, počeo pozivati oporbu na razgovore, što je dobra vijest. Problem je što je politička alternativa Vučiću nedovoljno proeuropska. A Vučićeva politika, jasno je, samo je nastavak Miloševićeve politike, prilagođene vremenu i prilikama. Kad je Vukovar “oslobođen”, Vuk Drašković, koji je imao velikih kolebanja u političkoj karijeri, kao vođa tadašnje oporbe, sravnjivanje tog hrvatskog grada sa zemljom nazvao je – Hirošimom. Drugim riječima, postoje trenuci kada morate reći istinu. Ako mislite da ćete uspjeti prevariti Vučića i javnost malom prevarom uma, a onda postupno, kad osvojite vlast, početi govoriti istinu, to, bojim se, nije osobito mudra politika.
Možemo li reći da je ponavljanje izbora u Beogradu mala pobjeda opozicije?
– To je velika pobjeda! I Vučićev veliki poraz – prvi ozbiljniji nakon jedanaest godina. Vučić je već krenuo u kampanju, pokušat će sve da dobije izbore u Beogradu koje je izgubio u prosincu.
Kakve su šanse oporbe na ponovljenim izborima?
– Još uvijek ne vidim kampanju oporbe, niti odluku u kojem će formatu izaći na izbore. Moraju biti aktivniji; moraju jasno osuditi Vučićev stav da je Srbija zarobljena u iluzijama, u obmanama, u uvjerenju da je najveći gubitnik raspada Jugoslavije, da je njena obveza redefinirati vlastite granice… Sve dok Srbija drži otvoreno pitanje granica – što se odnosi i na Crnu Goru – na Zapadnom Balkanu neće biti mira. Srbija je jedina zemlja koja stalno drži otvorenim pitanje vlastitih granica.
A Rusija nikada nije zatvorila pitanje svojih granica.
– Tako je.
Bruxelles je, kažete, zaoštrio stav prema režimu u Beogradu. Može li se taj stav ublažiti?
– Ne vjerujem da će Brukselles prijeći preko Banjske i krađe izbora u Srbiji. Europa ne želi rat na Balkanu.
Očekujete li da će Amerika podržati stav EU kada je u pitanju srpski predsjednik Vučić?
– Nadam se da će i Amerika učiniti isto. SAD svoju politiku na Balkanu vidi kao uspješnu. Podsjećam da je Amerika nedavno otvorila svoju bazu u Albaniji, što smatraju uspjehom. Zanimljivo, američka baza nije izgrađena u Crnoj Gori.
Možete li danas uopće zamisliti da se slična baza otvori u Crnoj Gori, u zemlji koja je, zahvaljujući pogrešnoj politici Zapada – posebno SAD-a, od obične članice NATO-a postala srpsko-ruski trojanski konj unutar taj zapadni vojni savez?
– Koliko ja znam, Crna Gora već duže vrijeme ne može odrediti prostor za vojne vježbe vlastite vojske. Također, zahtjev za otvaranje američke vojne baze ispred Crne Gore nikada nije izrečen. Politika SAD-a prema Aleksandru Vučiću pomalo me podsjeća na njihovu politiku prema Slobodanu Miloševiću nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Znamo što se kasnije dogodilo i gdje je Milošević završio.
Ako veleposlanici Ruske Federacije u Podgorici i Sarajevu gotovo isti dan kažu da “širenje EU na Zapadni Balkan znači uvlačenje tih zemalja u konfrontaciju s Rusijom”, tko bi se trebao više zabrinuti – Crna Gora ili Srbija
– Kada je u pitanju Srbija, Moskva ne mora brinuti. Srbija je svakim danom sve dalje od EU. Za razliku od Crne Gore koja načelno ima šanse, u što ne vjerujem puno. Srbija već gotovo tri godine nije otvorila nijedno poglavlje u pregovorima s EU i nema naznaka da će to učiniti u skorije vrijeme. Pogotovo nakon zaključka Europskog parlamenta da izbori u Srbiji nisu regularni, pošteni i demokratski. Ne očekujete da će Europa primiti zemlju koja ima takve izbore u svoju uniju. Rusija je u tom smislu mirna, zadovoljna: Srbija neće u EU i nema namjeru nastaviti proces integracije. Europa čak razmišlja o blokadi IPA fondova. Rusima je Crna Gora zanimljivija.
Zašto?
– Zato što im Andrija Mandić kao predsjednik Skupštine, koja sve više postaje ruska filijala, više nije dovoljan, oni po svaku cijenu pokušavaju zaustaviti europski put Crne Gore. Moskvi ide na ruku i činjenica da Crna Gora ima nestabilne vlade.
U koalicijskom sporazumu crnogorske vladajuće većine piše ne samo da prvostupanjska osoba koja je osuđena za pokušaj terorizma dobiva mjesto šefa parlamenta, nego i da koalicija predvođena Mandićem, u kojoj je i Milan Knežević, također prvostupanjsko osuđen za isto kazneno djelo, uskoro će biti dio vlade Milojka Spajića. Nažalost, takva vlada nema europsku perspektivu.
Potkopava li Amerika politiku EU na Zapadnom Balkanu i time dovodi u pitanje europsku perspektivu regije?
– Ako je riječ o američkoj podršci politici EU prema Aleksandru Vučiću, gledano iz pozicije Beograda, prvi put se može uočiti jasna razlika u stavovima Bruxellesa i Washingtona. Hoće li se prilično konfuzna američka politika prema regiji promijeniti, vidjet ćemo.
Zašto onda Washington tolerira opasne ratne igre predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na Balkanu?
– Amerika nije previše zainteresirana za našu regiju, čiju bi stabilnost, baš kao i stabilnost EU, eventualna pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u dodatno dovela u pitanje. Zašto Amerika podržava Vučića? Zbog stabilokracije. Da, možda situacija u Srbiji nije dobra, ali je barem stabilna. Drugo, greška je što Amerikanci vjeruju da je Vučić njihov. Nije, ali se čini kao netko na koga se može utjecati. Primjer je Vučićevo odbijanje da Rusija otvori humanitarni centar u Nišu, unatoč golemim pritiscima Moskve.
Kakvu stabilokraciju podržava SAD? Pa, upravo zahvaljujući politici srbijanskog predsjednika Vučića, Balkan je danas opet “bure baruta”.
– Amerika problem regije vidi prije svega kao problem Europe koji je prepustila da sama rješava. Iskustvo pokazuje da se na Balkanu problem rješava tek kada Amerika intervenira. Nažalost, pritisnut svojim prioritetima, svojim problemima, SAD u ovom trenutku ne vidi posebnu potrebu za intervencijom.
Pojedini američki dužnosnici, poput veleposlanika Christophera Hilla, iskazuju veliku naklonost Vučiću; istodobno ga James O’Brien neizravno kritizira. Naravno, ne radi se o osobnim stavovima dvojice diplomata: ono što govore koordinirano je sa State Departmentom.
Tamara Nikčević/Pobjeda/Foto: N1
