Kad odrasteš u Livnu, gdje se izravno i neizravno, s manjim i većim intenzitetom, miješaju bar tri mentaliteta, (bosanski, hercegovački i dalmatinski), a pola rodbine živi i radi po čitavom svijetu, i još kad ti ćaća radi u „Nemačkoj“ pa na mala vrata uvodi „švapske metode“ u svakodnevnicu, brzo naučiš da je princip života svugdje isti, ali su različite nijanse.
Kad ideš u školu s djecom različitih imena, navika i običaja, brzo detektiraš vlastiti identitet, ali poštuješ druge u njihovoj različitosti, pa bili bolji ili gori od tebe. Naučiš biti tolerantan.
Kad odrasteš u vremenu, kad vjera nije bila izričito zabranjena, ali još manje poželjna, naučiš da je vjera intimna stvar i da traži hrabrost za svjedočenje vlastitim životom.
Kad živiš u prostoru i vremenu gdje narodnjaci ispunjaju javni eter, a ti si zakleti roker u duši, ostaje ti mogućnost da odeš u sobu i naučiš neke akorde i sviraš si za svoju dušu ili nađeš neke istomišljenike i sklepaš školski bend i sviruckaš u garaži pa i održiš poneki koncert.
Tako ponukaš još neke klince na tu vrstu ritma.
Kad si kao student, na račun svoga govora detektiran kao mali dotepenac, shvatiš da je tvoj naglasak književno ispravniji, ali da ti fali poneka riječ u vokabularu i melodičnosti u govoru pa učiš dikciju ili pak se baviš drugim sredstvima izražavanja i komuniciranja.
Budeš prihvaćen po domaću.
Kad sa svojim pajdašima u Zagorju ili Podravini piješ gemišt, a možda bi leglo bolje pivo, shvatiš da je bitnija ekipa i dobra atmosfera od vrste napitka.
Kad razgovaraš s neistomišljenikom, ma koliko se ne slagao s njim, braniš svoje ili njegovo pravo na drugačije mišljenje. Percepcija nekoga ili nečega nije samo podražaj nego podrazumijeva i doživljaj, a za doživljaj nije dovoljan vanjski podražaj, nego stečeno iskustvo koje nosimo u sebi.
Malo tolerancije čuda čini. Čovjek se uči dok je živ.
Mario Periša/Foto: M. Periša
