Prof. dr. Tvrtko Jakovina ili A.) svjesno izrekao prijesnu laž, odnosno izveo podvalu u cilju manipulacije rasprave računajući na neupitnost svojega znanstveničkog autoriteta (što je malo vjerojatno), ili je B.) nehoteći razotkrio jad i bijedu vlastite znanstvene metodologije.
“Svi mogu otići ovaj čas na stranice Počasnog bleiburškog voda i na naslovnoj stranici će vidjeti HOS-ovu zastavu i HOS-ova obilježja. I sve zastave koje su tamo su one koje su zabranjene na Bleiburškom polju od austrijske vlasti”- kazao je već u svojoj prvoj rečenici tobožnji ozbiljni povjesničarski autoritet prof. dr. Tvrtko Jakovina u HRT-ovoj emisiji Otvoreno 7. svibnja 2019., negdje oko 16.30 minute, nakon čega je svaka daljnja rasprava, čini mi se, izgubila ikakav ozbiljan smisao.
Naime, zašto?
Prvo, zato što web-stranica ili web-stranice PBV-a, ako je na takvo što Jakovina mislio, jednostavno ne postoje pa, slijedom logike, na njima nema ni “HOS-ove zastave”, ni “HOS-ovih obilježja”, ni drugih “zastava koje su austrijske vlasti zabranile na Bleiburškom polju”, budući da nema ni njih samih.
Međutim, postoji nešto drugo, a to je stranica koju Gogleov pretraživač izbacuje pod nazivom POČASNI BLEIBURŠKI VOD – Blieburg (sic!) na web-adresi https://bleiburg.jimdo.com/, na kojoj se doista koči PBV-ov grb, čak i njegove klagenfurtske i zagrebačke adrese s brojevima telefona i faksova te s brojem žiro-računa (ispravnost podataka valjalo bi provjeriti).
Na naslovnici te web-stranice doista stoji i (makar je jedna jedina na cijeloj opsežnoj mapi web-sajta!) fotografija trojice dječaka i četiri djevojčice, u dobi od otprilike osam do 16 godina, s HOS-ovim grbovima i zastavama, iznad naslova “71. obljetnica bleiburške tragedije ove subote pod obnovljenim pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora”, što ukazuje na to da je riječ o tekstu iz 2016. te o fotografiji nužno snimljenoj ranije od 2016., s obzirom da je tekst najavne naravi tj. govori o nečemu što će se tek dogoditi, dok fotografija (ponovimo: jedna jedina!) svjedoči o nečemu što se već – bilo kada ranije – dogodilo.
Ta je lažna PBV-ova stranica – čiji sadržaj zapravo vrvi, blago rečeno, negativističkim opisima bivših i sadašnjih članova PBV-a, uz mnoštvo inih spornih navoda i pristupa problematici kojom se bavi – oblikovana i registrirana na privatnom servisu za izradu besplatnih web-stranica JIMDO sa sjedištem u njemačkom Hamburgu koji se, jelda?, ne nalazi ni u Hrvatskoj, niti u Austriji gdje djeluju jedina dva “službena predstavništva” PBV-a.
Tko je pak tu, tamo i takvu web-stranicu osmislio, oblikovao, registrirao i tko ju održava, relativno je lako utvditi, no u ovomu trenutku to se čini irelevantnim: važnije je tko NIJE, odnosno važnije je da to nipošto nije službena web-stranica PBV-a!
Drugo, upravo s obzirom da PBV, dakle nasuprot lakonskim tvrdnjama prof. dr. Jakovine, bjelodano ne posjeduje web-stranicu ili web-stranice, već s javnošću komunicira putem glasnogovornika, priopćenja, press-konferencija i službenih dopisa, zagrebački “odjel” PBV-a je otvorio svoju Facebook-stranicu.
Ali, avaj!, tamo se – u mnoštvu foto i video-materijala ne može vidjeti doslovno niti jedna “HOS-ova zastava”, niti jedno “HOS-ovo obilježje”, niti jedna od “svih zastava koje su zabranjene na Bleiburškom polju od austrijske vlasti”, ergo, posve suprotivo onomu što tvrdi Jakovina.
Što se, dakle, dogodilo?
Pa, dogodilo se to da je prof. dr. Tvrtko Jakovina ili A.) svjesno izrekao prijesnu laž, odnosno izveo podvalu u cilju manipulacije rasprave računajući na neupitnost svojega znanstveničkog autoriteta (što je malo vjerojatno), ili je B.) nehoteći razotkrio jad i bijedu vlastite znanstvene metodologije: siroti on, pripremajući se za ozbiljnu raspravu o bleiburškoj Komemoraciji, konzultirao je čarobni Google, ukucao u tražilicu “kontroverzni” termin “Bleiburg” (ili “Blieburg”, sic!), nabasao na fotku curica i dječaka s HOS-ovim insignijama, i – otvorilo mu se treće oko! Stvar mu je postala savršeno jasna, svaka daljnja muka, istraživanje, kopanje, sve je postalo izlišno, aksiomatsku istinu trebalo je samo uobličiti u autoritetsku rečenicu.
Zapravo, kako je sve to tužno, čak i kad je riječ o ovakvim detaljima! A kakvi su tek oni koji mu to prešućuju (kako u ovomu, tako i u mnoštvu sličnih slučajeva, jer takva demonstracija mješavine zloće i neupućenosti, spada u njegov gotovo tipični modus operandi).
O Šeksu da ne govorimo?
Mate Bašić/Fot:hrt
