Umirovljeni pilot i brigadir HV-a Ivan Selak u objavi na društvenim mrežama opisao je kako se osjećao na današnji dan prije 28 godina, uoči veličanstvene akcije “Oluja“. Objavu prenosimo u cijelosti:
Danas je 4. kolovoz 2023. godine. Petak je. I prije 28.godina taj dan bio je petak. I vrijeme je bilo slično.
U ranim jutarnjim satima započela je operacija oslobađanja gotovo petine hrvatskog teritorija. Dvadeset posto teritorija moje zemlje trebalo je osloboditi u najkraćem mogućem roku. Bez ičije pomoći, svojom snagom, htijenjem, voljom i hrabrošću. Linija dodira preko 630 km. Teren od ravnice, preko brdskog, do izrazito planinskog. Na svakom pobijedismo. Tako je to odradila hrvatska vojska.
U ranu zoru 4. kolovoza krenusmo. U sumrak 7. kolovoza završismo.
Dana 4. kolovoza 1995.godine mi nismo osvajali, mi smo oslobađali. Hrvatski ratnici tog dana, tog petka i tih dana nisu bili branitelji. Bili su hrvatski osloboditelji. Branili se nismo, oslobađali smo svoje. Nakon duge 4 godine u ranim jutarnjim satima toga 4. kolovoza strijela je odapeta, povratka više bilo nije. Ili će se viti ili nas više neće biti. Toga jutra kocka je bačena. Počela je Oluja. Imao sam privilegiju biti s takvima, biti dio toga.
Dan 4. kolovoza za mene je dan ponosa, hrabrosti, spremnosti, odlučnosti i slave hrvatskog ratnika. I ostat će to i zauvijek. I tako treba
A kako je protekao prvi dan Oluje očima pilota? Pokušat ću opisati. U ovo vrijeme tog petka prije 28 godina već sam odradio dvije ili tri borbene zadaće. Prva se urezala u sjećanje.
Dolazi moj dragi prijatelj general Jozo Čuletić. Među nama je uvijek bio nekakav fight, ali volio sam ga jer je bio hrabar kada je trebalo, jer je imao hrabrosti i preuzeti na sebe odgovornost, staviti glavu na panj ispod sjekire ako ti vjeruje, a meni je taj dan vjerovao…i stavio je glavu na panj jer da sam promašio njegova bi bila prva, Hvala ti na toj vjeri pokojni moj generale, a što se fighta među nama tiče tako je uvijek bilo kad razgovaraju “migovac” i helikopteraš. Folklor je to, nema tu pomoći.
Dolazi Jozo, onako visok i krakat, a znam da kad on dolazi nešto je poprilično “vruće”.Donosi on neke karte, skice, aero foto snimke, nema vidim ja tu nikakve pomoći ni od Amera, ni od f-15 ili f-16. Gledam ja to, a gledam prastaru kartu specijalku iz JNA dali 1:50 ili 1:25 tisuća nisam sad siguran, pa gledam aerofoto snimak terena koji je isto iskopan iz arhiva bivše JNA na kojem se cilj naravno ne vidi, jer tad kad je snimljeno nije ni postojao, ali zato ima skica cilja na papiru kemijskom olovkom, da’l plavom ili crnom danas to ne znam.
“Ovdje ti je cilj, ‘oćeš to pogodit”??
Gledam, nemam što vidjeti, jer na snimku ne postoji, ali u stvari postoji, a Jozo nešto objašnjava i da ne duljim kažem:
“Hoću…ak je tu”
“A jesi siguran, tu do cilja je UNPROFOR, tu ti je… a tu ti je…”
“Jesam ako si ti siguran da je to zaista cilj, da nije zamjena, da ne bi bilo…”
Vidim gomilu upitnika u Jozinim očima. Friendly fire je najgora moguća stvar rata.
“Idem još jednom provjeriti. Javit ću ti na zvrkavac, budi spreman”
“Javi i …”
Nije prošlo ni 20 min, zvrkavac zvoni (ona zelena direktna linija)
“ To je to, jesi li siguran da ćeš pogoditi”
“Jesam, ako i ti jesi da je to zaista tu”
“Sigurno je, ali ako promašiš…najebali smo svi”
“Najebo si ti… ja sam poštar(danas bi se reklo glovo ili wolt), ja isporučujem, al’ pogodit ću tu gdje si ti rekao, pa ti vidi je’l to tu”
“Sigurno je, 100%, idite odmah, s čim ćeš…” ??
Mislim da me zajebava, pa nismo ameri da imamo izbor pa da biramo, skoro mu odgovorih “ s k….. ću”, oduvijek smo na ti, ali odgovaram u tom tonu:
“S laserski vođenim, ak baš nekog to tu među vama zanima…”
“Ti si lud… sretno… i čim prije”
Dvadeset minuta nakon spuštanja slušalice cilja više nije bilo….a UNPROFORcima ni dlaka s glave, osim što su vidjeli dva f -16i bili vidno bljedunjavi kad su do njih došle naše postrojbe, naime bio je to kontigent iz Afrike.
Dan 4. kolovoza za mene je i dan najveće tuge.
Tog dana, tog petka, tog 4. kolovoza 1995. godine, u samo jednom danu više od 120 hrvatskih sokolova dalo je svoj život. Dali su svoj život da bismo mi danas živjeli. Oni su pali za nas i našu slobodu, a ja sada živim i njihov život jer su mi ga oni dali. Znam da ne shvaćate ali tako je kod mene i to me u životu vodi dalje. I točka.
Dan 4. kolovoza. Dan kada je u Domovinskom ratu otišlo najveće jato hrvatskih sokolova.
Stijeg ove zemlje jučer sam s ponosom, s dubokom sjetom i u mislima sa svim poginulim junacima ponio sa sobom na vrh Biokova, ili kako je moja pok mater govorila Bijakova. Društvo mi je pravio moj sin koji inače nije fun planinarenja i takvih egzibicija u kojima se jako umoriš. Bio je protiv dok mu nisam rekao da su njegovi vršnjaci prije 28 godina iz 7. i 4. gardijske kao i spec. policija “ šetali” Velebitom i Dinarom u punoj ratnoj opremi i da je ovo danas p…..n dim za nas dvojicu. Nakon tih mojih riječi imao sam osjećaj da bi Bijakovu pregazio dvaput. Sine hvala na društvu.
Cijelo vrijeme ovog puta moje misli su bile s onima koji su na današnji dan otišli. U mislima i s onima koji su poginuli u Domovinskom ratu ili umrli nakon rata. Neka vam je vječna slava i beskrajno hvala.
Dragi moji Fb frendov izguglajte malo: Velebit kota 825, Suhovare, Glibodol, Mali Alan, prijevoj LJubovo, Kotar šuma, Župić brdo, kota Zuber, brdo Kurjevac, Kolonija kod Petrinje, Zalužnica, Vrhovine, Krnjak, selo Ramljani, Golubić, Crvena zemlja, Gornja Mokrica, Banija, Zrinska gora, Kulen Vakuf, selo Egej, Slunj, Dvor na Uni, Tušilović, Vojnić, Korenica, Karin Donji, Biovčino selo, Podprag…. ta i mnoga druga mjesta su mjesta gdje su sokolovi pali i to u jednom jedinom danu. Njih više od 120, ej ljudi pa to je pet punih razreda u osnovnoj školi. Imao sam tada 35 godina i bio sam mlad, a njih preko 90 % bilo je mlađe od mene.
A vi, vi koji pišete o dogovorenim ratovima, o pijanoj i neorganiziranoj vojsci s druge strane, najviše govorite o sebi. Ja kad neznam pitam. Pitajte i vi i neka vam kažu kako se osjeća čovjek kad se na njega sruči čelik, kako se ukopati, a nemaš gdje, kako izbjeći, a na brisanom si prostoru, kako preživjeti a šanse su ti 50%, a ti ipak ideš, pitajte ih da vam odgovore. Ja odgovor znam. A vi pitajte kako je to moguće, ali pitajte one koji su tamo bili, ne one iz birtije. Znadete onu priču takvih ratnika svedenu na posao pilota: “Bolje je biti dolje, a željeti da si gore, nego biti gore, a željeti da si dolje”. Pitajte samo…ma odgovora niste vrijedni.
I nemojte mi vi o Oluji, o oslobađanju, o ratovima.
Kao vojnik i dan danas neprijatelja poštujem, cijenim, respektiram ali ga držim na nišanu, jer sam vojnik, jer me to naučio život. Moj did Mate mi je davno rekao istinu:” Vrane moj lako ćeš s neprijateljom, znaš što ti misli i što ti želi, čuvaj se ti dite moje prijatelja koji ti se za to izdaju jer im triba tvoje prijateljstvo”. E moj dragi dida Mate, od mene zvan Krce, hvala na savjetu, čuvam se…uvik si bija u pravu.
U zoru 4. kolovoza krenusmo.
U sumrak 7. kolovoza završismo.
Tako su ratovali hrvatski ratnici.
Kako reče Cezar:
“Veni, vidi, vici”
Kako bi rekli mi:
“Dođoh, vidjeh, pobjedih”
Svim mojim Fb frendovima (ne the Facebook) sretan vam Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti, a vama hrvatski ratnici sretan vam Dan hrvatskih branitelja.
Čast i slava svim poginulim i umrlim junacima Domovinskog rata.
E da, ne manje važno, ispod ove surove ali prekrasne planine su moji korjeni. Odavde su mi i pok. otac i pok. mater. Ispod Bijakove.
D.M. /Foto: Facebook
