Legija u Alcatrazu piše memoare: “Mi Srbi smo pič*ice, Hrvati su nas pomeli”

Nedavno su ga engleski novinari iznova povezali s ubojstvom novinarke BBC-ja Jill Dando, a Viši sud u Beogradu donio  rješenje kojim se Miloradu Ulemeku Legiji produžava izdržavanja kazne zatvora u najstrožem odjelu zatvora u Zabeli, takozvanom “Alcatrazu”.

Milorad Ulemek je osuđen na četiri maksimalne kazne od po 40 godina zatvora zbog organiziranja ubojstva premijera Zorana Đinđića, četverostrukog ubojstva na Ibarskoj magistrali, zbog ubojstva Ivana Stambolića i pokušaja ubojstva Vuka Draškovića.

Legija je u zatvoru objavio 20-ak knjiga knjiga i sve imaju naglašenu memoarističku crtu. Najpoznatije među njima “Gvozdeni rov“, “Momci iz Brazila” i “Legionar“, a nama u Hrvatskoj najzanimljivija je posljednja pod naslovom  “U tigrovom gnijezdu” u kojoj piše o ratovanju u Hrvatskoj i pljački po Slavoniji.

Prije nego što je počeo s likvidacijama u Srbiji, ovaj ratni zločinac ubijao je i u Hrvatskoj i u BiH. Podsjećamo što je zloglasni specijalac, koji u srpskom Alcatrazu guli 40 godina robije, govorio o ratu u Hrvatkoj.

“Kad sam vidio mnoštvo šlepera natovarenih drvetom kako prelaze Bogojevski most u smjeru Beograda, situacija mi je bila malo jasnija. I ovdje smo ga popušili i to će biti najvjerojatnije bez ispaljenog metka. Bilo mi je jasno koliko je ovdje sati. Žali bože svih onih momaka koji izginuše pred sam kraj ove odiseje”, opisao je Milorad Ulemek Legija trenutak kad je shvatio da Srbi neće moći pripojiti istočnu Slavoniju Srbiji.

Ulemek se u Srbiju vratio iz Legije stranaca početkom 1992. Pristupio je Srpskoj dobrovoljačkoj gardi, tzv. Arkanovim Tigrovima, paravojnoj jedinici kojom je zapovijedao kriminalac Željko Ražnjatović Arkan, koja je brzo postala poznata po brojnim ratnim zločinima.

Ulemek je prvo bio instruktor, a kasnije je unaprijeđen u jednog od zapovjednika Garde. Postrojba je od prvih dana sijala smrt u Hrvatskoj. Garda je sudjelovala u napadu na Vukovar, a ubijali su i u Tenji, Borovu Naselju, Lušcu, Bogdanovcima, Tordincima, Trpinjskoj cesti, Laslovu, Tenjskom Antunovcu….

“Inače te godine, kad je još sve bilo u začetku i kad Hrvati još nisu imali svoju vojsku, nego su više sličili nekom lovačkom društvu, morali su smišljati raznorazne načine kako da nam nanesu što više štete. I u tome su bili vrlo maštoviti. Kako nisu imali avijaciju, iskoristili su poljoprivredne avione i njima pokušali bombardirati naše položaje. Tako su ih tih aviona izbacivali bojlere pune eksploziva koji bi eksplodirali kad bi pali na zemlju. U te bojlere znali su spakirati 200 kg trotila. Naravno, preciznost nije bila na nivou, ali opet, tamo gdje bi bojler grunuo, napravio bi veliku štetu”, piše Ulemek.

Dobar dio posvetio je odlasku Garde iz središta koje su napravili u okupiranom Erdutu pored Dunava u pomoć razbijenim i demoraliziranim krajišnicima nakon akcije HV-a u kojoj je oslobođena Maslenica.

“Ponovno je napadnuta sveta srpska zemlja. Ponovno su ustaše krenule u krvavi pir i ponovno srpska nejač bježi u zbjegovima”, držao je motivacijski govor Arkan.

Nakon toga su njegove postrojbe u koloni vozila krenule preko Srbije i Bosne prema Benkovcu. U pomoć Srbima odazvao se i Oliver Mandić. Kad su ga pitali, navodi Legija u knjizi, što će on tu i namjerava li uzeti pušku u ruke, Mandić im je odmah rekao da nije za rat i da ne zna to raditi, ali da će im biti na raspolaganju za sve što bude trebalo u logistici i svemu drugom što bude bilo potrebno.

“Nisam vjerovao da neko može biti toliko vrijedan i angažiran, pogotovo što svi mi znamo tko je i što bio Oliver Mandić, ali od trenutka kad je odjenuo uniformu Garde, čovjek se preobratio”, opisuje Legija dolazak pop zvijezde ’80-ih u Arkanove postrojbe.

Kad su došli do granice, podmitili su unproforce kako bi kolona mogla ući u BiH.

“Njih ovdje ima deset u smjeni. Svakom od njih 10.000 maraka i eto ti prolaza. Nitko nije imun na novac. Jebe se njima za nas ovdje. To im je dvomjesečna plaća. Nitko ne odbija takvu ponudu”, pojasnio je Arkan Legiji.

Kad su došli u Benkovac, izbacili su unproforce iz hotela Astorija i tamo napravili štab. Arkan je tad naredio da Olija, kako su zvali Mandića, ne puštaju dalje od 100 metara od hotela jer je “blentav” pa da mu se ne bi što dogodilo. U jednom napadu su Arkanovi Tigrovi uhitili, tvrdi, pripadnika HV-a koji je bio rodom s Kosova. Kad su o toj akciji pričali Mandiću, on je poludio što nije bio u akciji.

“Sto puta sam pitao Arija da i mene vodi. Makar da vidim samo malo. Eto, sad sam i to propustio”, durio se pjevač.

Tijekom boravka u Benkovcu naišli su i na Dragana Vasiljkovića.


“Ovdašnji generali neće shvatiti da to više nije ona hrvatska vojska koju su oni pobijedili prije dvije godine. Tad su sličili lovačkom društvu, a danas su izrasli u respektabilnu armiju te im, ako ovako nastave, za koju godinu više nećemo moći parirati”, rekao je arkanovcima Kapetan Dragan, još jedan zločinac koji je u Hrvatskoj ostavio krvavi trag.

Ulemek ga je pozorno slušao i kaže: “Znao sam da je u pravu.”

Legionari iz Hrvatske

Legija je spomenuo i bivše legionare koji su se vratili Hrvatsku:

“Znao sam barem dvojicu iz Legije stranaca koji su došli u Hrvatsku odmah čim su počeli sukobi. Jedan je bio Miljenko Filipović, koji je bio vrhunski obučen, jer je bio u najelitnijoj postrojbi Legije stranaca. Dok sam bio tamo, kratko smo se čak i družili. Naravno, tad nije bilo riječi tko je koje nacionalnosti jer se ovaj krvavi sukob nije mogao ni nazrijeti.

Drugi za koga sam znao da se priključio hrvatskim postrojbama bio je Ante Roso koji je, dok sam još bio mlad i zelen legionar, već bio legenda u Legiji. S te strane, Kep je bio sasvim u pravu i to je ono što se znalo, a što li su tek imali i tko im se sve pridružio, a da mi to nismo znali”, pitao se 1993. Ulemek.

Osim Vasiljkovića, naišli su na još jednog zločinca. Na jednom od sastanaka na kojima su mozgali kako ponovno okupirati teritorij koji je oslobodio HV pojavio se i Ratko Mladić.

Mladić je govorio kako su istodbno s napadima HV-a na okupirana područja u Hrvatskoj počele “čarke” i duž čitave linije fronte koju je u BiH držala Vojska Republike Srpske.

“Tu postoji očigledna koordinacija jer su nam svojim napadima vezali većinu snaga tako što su nas razvukli po cijeloj fronti. Znaju oni dobro da mi, ako se kod nas ništa ne događa, možemo poslati dio naših jedinica na ovu bojišnicu i pomoći vam.

S druge strane, Hrvati dobro znaju da se Jugoslavija neće direktno miješati u ovaj sukob jer su joj ruke vezane raznim dogovorima pa su tako dovukli mnoštvo snaga s drugih bojišnica, prije svega s onog dijela koji je naslonjen na Slavoniju i Baranju. Imamo informaciju da su ovdje gardijske brigade iz Osijeka i Zagreba. I oni, Arkane, imaju brigadu Tigrova”, izlagao je Mladić.

Nakon što je HV oslobodio most na Maslenici i aerodrom na Zemuniku, kod lokalnih Srba je pao moral i zavladala je apatija. Arkan i Legija krenuli su u borbu za selo Kašić. Odbijeni su, pa su napali ponovno. Tijekom prvog napada hrvatske postrojbe su im blokirale sustav veze. Tijekom drugog napada Legija i njegovi ponovno su komunicirali putem otvorene veze. Sugovornik mu je rekao da stiže s pojačanjem i da su ispod nekog dalekovoda.

“Nije prošlo tri minute od našeg razgovora, kad je preko nas preletjelo nekoliko plotuna hrvatske artiljerije i palo otprilike na ona mjesta gdje je Pelević bio sa svojima. Odmah sam znao da nije dobro”, opisao je Legija poraz.

Poginule su pokupili na šatorska krila, jer su bili toliko raskomadani da ih nisu mogli nositi u komadu. Poginulo je osam gardista, a 11 ih je bilo teško ranjeno.

“Činjenica je da je druga strana bila spremnija, i vojno i na svaki drugi način. Hrvati su imali jasan cilj i o tome kod njih nitko nije imao dilemu: nezavisna Hrvatska.”

Nakon poraza Garda je dobila zadatak da se premjesti u Gračac, odnosno u Liku te da na padinama Velebita za sebe veže što više hrvatskih snaga.

“Kretali smo se pustom šumom i išli u razvučenoj koloni čuvajući se zasjeda koje su mogle biti postavljene u ovim brdima. Ne znam koliko smo prešli, kad je naše čelo upalo u ustašku zasjedu. Naprijed se razvila borba i hitao sam ka prednjoj strani kolone kako bih imao uvid u sve što se događa. Kad sam stigao, izvijestili su me da su ih napucali i da je poginuo mali Balerina”, opisao je Legija sukob na Velebitu.

Malo kasnije ponovno su upali u vatru u kojoj su im ranjena četvorica.

“Ispred nas je bila manja grupa ustaša. Oni su nas napucavali i onda se povlačili usput ostavljajući jednog ili dvojicu snajperista da nas usporavaju”, opisao je taktiku hrvatskih vojnika zbog koje se povukao na početni položaj.

Potom je opisao napad na Škabrnju. Legija tvrdi da su je srpski pobunjenici već gotovo ponovno osvojili, kad je, tijekom bitke, stiglo naređenje da Garda mora isti tren prekinuti sa svim aktivnostima i povući se u bazu u Benkovcu i tamo ostati do daljnjih naređenja.

“Hrvatima nije trebalo dugo da shvate da je naš napad posustao i da vide da se događa nešto potpuno neuobičajeno te da su od potpunog poraza na ovom terenu dobili šansu da sve okrenu u svoju korist. Odmah su nas zasuli najtežom artiljerijom što je naše povlačenje pretvorilo u agoniju. Do tada nismo imali ni jednog ogrebanog vojnika, a sad su počeli stizati izvještaji o poginulima i ranjenima. Bio sam na rubu ludila i ni sam nisam znao kako smo se uspjeli izvući”, opisao je Legija još jedan debakl Garde u kojem su imali četiri mrtva i osam ranjenih.

Naređenje za povlačenjem Legija pripisuje Mili Martiću, koji je osuđen u Haagu zbog zločina nad Hrvatima i koji kaznu služi u estonskom zatvoru. On i Arkan nisu se podnosili. Prije nego što su ostvarili zločinačke karijere, Martić je bio prometni policajac, a Arkan međunarodni kriminalac. Na sastanku nakon prvog poraza u pokušaju da ponovno osvoje Kašić zamalo su se potukli.

“Ti si, bre, Martiću jedan običan prometnik i zato nemoj nama ovdje pričati o nekakvoj taktici, nego se vrati u Knin i nastavi regulirati promet”, poručio je Arkan Martiću.

Ovaj mu je odmah uzvratio:

“A tko mi to kaže. Kriminalac koji si je umislio da je nekakav komandant. Što je, nema ovdje diskoteka ni kafića gdje ti i tvoji možete da se kurčite. Ovdje se malo i puca.
”

Nakon toga Arkan je skočio i poletio prema Martiću. Ovaj je odskočio sa stolice i uzmaknuo prema vratima. Dvojica iz Martićeva osiguranja krenuli su prema Arkanu, a Legija prema njima. Dvojica zločinaca su se psovali preko osiguranja dobrih desetak minuta. Sve to je, navodi Ulemek, dovelo do toga da se Arkan vratio u Srbiju.

“Moram se vratiti u Beograd. Stigla je hitna poruka i rečeno je da odmah napustim ove krajeve jer je Martić napravio plan da me ubije negdje na bojišnici. To bi trebalo biti kao pogibija u borbi. Što me tako gledaš, rekao sam ti da je to jedna p… pandurska. Samo, mislim da to nije baš tako.

Mislim da se on žalio gore, možda direktno Slobi, i onda su ovi pustili tu priču o tome kako hoće da me zvekne kako ne bi ispalo da me oni opozivaju i da imaju neke veze s tim. Pa sad, kao, ovaj me hoće ubiti, a oni me obavještavaju i ujedno brinu o mojem zdravlju. To je moje mišljenje”, objasnio je Arkan, tvrdi Legija, zašto je otišao iz Hrvatske.

Nakon niza poraza se pola Grade s njim vratilo u Erdut, otišao je i Oliver Mandić. “On je bio previše emotivan.”

Legija je sam sebe tješio: “U izjednačenim uvjetima rata Hrvati nikad nisu imali ni najmanju šansu protiv nas. Međutim, još jednom se pokazalo da ratove ne dobivaju hrabri, nego lukavi i snalažljivi. Što su Hrvati svakako bili.”

Legija u knjizi u više navrata navodi kako pripadnici Arkanovih Tigrova nisu bili ratni zločinci i profiteri. Samo nakratko spominje da je dio pripadnika Srpske dobrovoljačke garde predvođenih Marinkom Magdom napravio neko sranje.

“Mali Boža, Zenica, Kljuki, Limun i još neki su samo jednog dana otišli. Tek kad su uhićeni, svi smo vidjeli da su u međuvremenu napravili neka neviđena sranja. Gdje su oni upoznali tog mentola Marinka Magdu, to nitko od nas nije znao”, naveo je Ulemek u knjizi.

“Srpski trbosjek” Magda, bivši legionar, početkom 1994. je sa svojom bandom, uglavnom iz Garde, ubio šestero ljudi u Subotici, među kojima i desetogodišnjeg dječaka, četvero u mađarskom Segedinu (među njima još dva maloljetna dječaka) i troje ljudi u Kečkemetu. U Srbiji je bio osuđen na smrtnu kaznu, a njezinim ukidanjem preinačena je u 40 godina zatvora.

Na predsjedničkim izborima u tzv. SAO Krajini, između Milana Martića i Gorana Hadžića, Arkan je odlučio podržati Hadžića.

“Išli smo na skupštinu u Belom Manastiru u Baranji, a tamo umalo nismo izazvali međunarodni incident. Naime, na toj skupštini se odlučivalo kome na predsjedničkim izborima dati podršku – Martiću ili Hadžiću. Da bismo stigli do tamo, morali smo jednu dionicu proći kroz Srbiju jer nismo mogli kroz Osijek, gdje je bio jedini most koji je spajao Slavoniju i Baranju.

Na tome mostu kraj Batine, koji su čuvali unproforci, nisu nam dali proći i Arkan je poludio. Izletio je iz auta i krenuo prema njima. Nisu se tome nadali. Mislili su da će doći do rasprave, ali mi utrčimo među njih, prebijemo ih i razoružamo. Odmah su zvali u pomoć svoje iz Belog Manastira, ali neki Srbi koji su vidjeli scenu i koji su imali kuće u blizini mosta pozvali su naše ljude koji su nas tamo čekali. Ovi su alarmirali lokalce koji su put do mosta blokirali traktorima i prikolicama te tako onemogućili prolazak ovima iz UN-a. Na kraju je Arkan rekao njihovu šefu, koji je nazvao telefonom, da se ne zajebavaju s nama ili ćemo sve koji nose strane odore baciti u rijeku. I tu se situacija smirila”, opisao je Ulemek kako su se Arkanovi Tigrovi ponašali s unproforcima.

Legija je 1995. u Petrinji obučavao vojnike Fikreta Abdića Babe, a u zapadnoj Bosni zatekla ga je Oluja.

“Probudio me je vezist i rekao da se nešto događa. Čim sam ustao, začuo sam udaljenu grmljavinu i prepoznao artiljerijsku vatru kakvu odavno nisam čuo. Poslije samo nekoliko riječi preko poljskog telefona sve mi je bilo jasno. Hrvatska je napala Krajinu sa svih strana”, opisuje Legija početak Oluje.

Zbog poraza srpskih snaga osjećao je strašan bijes.

“Nikako nisam mogao shvatiti kako smo se našli u toj situaciji. Kasnije sam čuo kako su Hrvati bili mnogo jači i kako bi svaka borba bila uzaludna. I tad bih uvijek pomislio kako su nekad Nijemci, ustaše, domobrani i Talijani bili još jači pa su se partizani ipak borili i uspjeli nekako ostati u svojim rodnim krajevima.

“Mi se ovdje nismo borili ni jedan jedini dan. Pa, Mile Jastreb se u Vukovaru borio protiv sto puta jačeg protivnika i uspio izdržati tri mjeseca. Jesmo li mi Srbi postali tolike pičkice da se nismo mogli boriti niti jedan dan za svoje, a ne tuđe”, mozgao je Legija u ćeliji dok se prisjećao još jednog poraza koji ga je mjesecima proganjao.

Nakon Oluje postavljen je za komandanta obrane Vukovara jer grad, naveo je u knjizi, nije imao nikakvu obranu. Tek poslije Oluje, “kad smo shvatili da Hrvati imaju pravu vojsku, a ne više lovačko društvo”, počeli su razmišljati o tome.

“Prvo smo pozatvarali sve kavane. Alkohol je bio stara boljka na ovim prostorima i nije Arkan bio blesav kad je najstrože zabranio njegovu upotrebu. Zbog alkohola su se u ratu događale najstrašnije tragedije. Zato je moja odluka bila beskompromisna. Nema kavana dok traju pripreme za obranu grada”, odlučio je u ljeto 1995. godine Ulemek.

Oni koji su se pobunili dobili bi batine. U Bogdanovcima je bilo stotinjak četnika koji su od pada Vukovara u selu napravili državu u državi. Kad je Legija došao u selo, bili su u sivim uniformama.

“Kao da su sve one likove iz filma ‘Neretva’ prebacili ovdje da ponovno glume četnike”, opisao je dolazak u Bogdanovce Ulemek koji se brzo dogovorio sa zapovjednikom četnika te koji je kasnije postao i zapovjednik obrane cijele istočne Slavonije.

“Tih dana netko je donio, po mojem mišljenju, jednu potpuno suludu odluku koja se graničila s idiotizmom. Od generala je stiglo naređenje da će ubuduće centar Garde u Erdutu biti prihvatni regrutni centar za sve dobrovoljce i regrute koji će se prijavljivati za pomoć u obrani. Kad sam otišao u centar kako bih dočekao prve dobrovoljce, iznenadio sam se kad je kroz kapiju počelo prolaziti mnoštvo autobusa. Nisam mogao vjerovati da je u Srbiji bio toliki odaziv”, piše Legija.

No odmah potom primijetio je kako sve autobuse prate pripadnici Vojne policije te je pomislio kako su im poslali robijaše. No vojni policajac objasnio mu je da su to Krajišnici koji su u Srbiju pobjegli tijekom Oluje. Primjerice, jednog su izvukli iz traktorske prikolice u kojoj je spavao s obitelji u nekoj šumi u okolici Kraljeva jer nisu imali gdje. Vojna policija ga je odvela ne rekavši mu ni gdje ga vode ni zbog čega.

Oni su odmah po dolasku u Erdut tražili da ih puste da traže svoje obitelji. Nakon pobune “počeli su da rade kundaci” te su očajne ljude uspjeli smiriti.

“Pošto smo ih opremili te podijelili u čete i vodove, za dva dana su se svi našli u zonama odgovornosti brigada koje su držale položaje prema Hrvatima”, naveo je Ulemek.

Opisao je i kako je izgledala pljačka tog dijela Hrvatske.

“Prvo su počele masovno ulaziti cisterne s naftom. To je inače bila klasična fora. Uveze se nafta i onda se izveze u Krajinu, tako se operu papiri, a poslije se samo vrati u Srbiju i uzme se lova, i na nafti i na neplaćenim prihodima za državu. Dvostruka zarada. Poslije su krenule i cigarete, pa drvo, prvo hrast. Govorilo se da je slavonski hrast nešto najbolje na ovim prostorima. Onda su počeli sjeći i topole pored Dunava, i sve je bilo jasno kao dan. Kad sam počeo to shvaćati, i sam sam usporio. Nisam htio više izigravati budalu”, napisao je Legija.

“Sve ove godine koje smo se borili i vjerovali otišle su nečijom voljom. Toliko poginulih, ranjenih i osakaćenih. Samo je Garda imala više od 180 poginulih za sve ove godine. I sad je netko odlučio da je gotovo. Nema više ubijanja, nema više ratovanja. Što smo se klali, klali smo se. Sad će biti onako kako netko drugi hoće

U ovom zbiru mi Srbi nismo baš najbolje prošli. Sve ono što je vjekovima unazad uz tešku muku, bol i tragediju stvarano, sad je izgubljeno nečijom voljom. Nisam više načistu sam sa sobom što je istina, a što mit o nama Srbima”, zaključio je Milorad Ulemek, koji je zapovijedao Arkanovim Tigrovima, postrojbom koja je u Hrvatskoj počinila brojne zločine te ubila na desetine civila, a glavni motiv rata bila im je pljačka.

M. Marković/Foto: Press