Izborni stožer Kolinde Grabar Kitarović zadnjih nekoliko dana na stranici www.kolinda.hr/tv. objavljuje snimke poznatih i utjecajnih osoba koji podržavaju Kolindu.
– Uglednici iz javnoga, društvenoga, političkoga, kulturnoga i sportskog života te mnogi hrvatski branitelji već su dali potporu snažnoj i ponosnoj Hrvatskoj, a ne „slučajnoj državi” – objavili su u stožeru Kolinde Grabar Kitarović.
Potporu Kolindi već dali Kata Zadro, akademik Ivan Aralica, general Miljenko Filipović i Tomislav Josić, akademici Ivica Kostović, Vladimir Paar, poduzetnik i investitor Davorin Štetner, glumica Matija Prskalo i Miroslav Ćiro Blažević, ministar Zdravko Marić i brojni drugi
Na društvenim mrežama danas je objavljena i podrška Julienne Bušić, supruge tragično stradaloga Zvonka Bušića.
“Julienne Bušić: Broj 2 – kao pobjeda! Victoria – ZA Kolindu!” stoji u opisu snimke. Na snimci Julienne Bušić drži dva prsta u zraku.
“Dam dva prsta za Kolindu”, govori Bušić, a onda nešto slično tome ponovi i na engleskom.
“Viktorija, pobjeda”, kaže se na kraju snimke.
Podrška Kolindi Julienne Bušić zasmetala je svim ljevičarskim medijima u Hrvatskoj koji su zgroženi činjenicom da “osuđenica za terorizam podržava predsjednicu”. Većina tih medija, i autora, slično je pisala i o kardinalu Stepincu nazivajući ga zločincem.
Predvodnica hajke na Juelinne Bušić je Jadranka Kosor, nametnuta premijerka i nametnuta šefica HDZ-a koja je izgubila sve izbore na kojima se natjecala. Kosorica ni danas ne može prikriti bijes i mržnju prema Kolindi Grabar Kitarović jer misli da treba biti na njenom mjestu.
Zvonko i Julienne Bušić bili su u skupini hrvatskih političkih aktivista koju su sačinjavali Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić koji su 10. rujna 1976. godine oteli je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika
Cilj je bio da iz aviona izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin.
Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.
Nisu nosili oružje
Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj.
Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali.
No, prigodom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray.
Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću.
Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.
— George Bailey (@Tantal___) January 1, 2020
Supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali jer na platformi na kojoj je trebalo izvršiti demontažu bombe nisu bili osigurani potrebni uvjeti za obavljanje tog posla, pa je stoga i došlo do eksplozije. Osudila je njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”, a ne plod nemara.
Julienne Bušić rodila se je kao Julienne Eden Schultz, 1948. godine. Studirala je u SAD-u te u Europi, magistrirajući na području njemačkog jezika i jezikoslovlja. Zvonka Bušića upoznala je 1969. godine u Beču, a vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu.
Na suđenju za otmicu zrakoplova osuđena je na doživotni zatvor, a puštena je 1989. nakon 13 godina provedenih u zatvoru. Nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti došla je u Hrvatsku, danas je ravnateljica Zaklade „Zvonko Bušić“ i živi u Zagrebu
Prijateljski odnos Julienne Bušić i Kolinde Grabar Kitarović javnosti nije nepoznat. Julienne je i na prošlim izborima podržala Kolindu, a u to doba javno je svjedočila kako je Grabar Kitarović, kao hrvatska veleposlanica u SAD-u, posjećivala Bušića u američkom zatvoru
– Posjetila ga je u zatvoru i oduševila ga. Kada je izlazio na slobodu strepila sam do zadnjega trenutka, da nije bilo Kolinde koja me ohrabrivala SMS-porukama, ne znam kako bi sve to izdržala. Zvonko mi je u u zatvoru, nakon njenog posjeta, rekao da bi Kolinda bila idealna predsjednica Hrvatske!
Više o toj temi možete pročitati u tekstu: Zvonko i Julienne Bušić o Kolindi Grabar Kitarović.
Fra Jozo Grbeš, franjevac iz Chicaga, svjedočio je kako je tadašnja hrvatska veleposlanica u SAD-u bila ključna osoba koja je pomogla da Zvonko Bušić ugleda slobodu.
– Hrvatska politika posljednjih desetak godina nije učinila ništa. Predsjednik države i Vlade činili su upravo suprotno. Bili su aktivno protiv – opisao je intervjuu za Glas koncila fra Jozo Grbeš, poznati franjevac iz Chicaga u intervju za Glas koncila objavljen u listopadu 2014. godine.
Bivšu hrvatsku veleposlanicu u SAD-u Kolindu Grabar Kitarović označio je kao ključnu kariku u lancu koja je pomogla da pokojni Zvonko Bušić ugleda slobodu.
– Jedina svijetla točka u tom hrvatskom političkom jadu bila je tadašnja veleposlanica Kolinda Grabar Kitarović. Za njega je učinila puno. Ponijela se kao žena koja voli istinu i hrvatskoga čovjeka pa tako i ondašnjega uznika Zvonka Bušića. Svi prije nje bijahu vođeni interesima nekih drugih. Stvarno bijahu mali ljudi koji ništa ne razumješe. Vrijeme ih je pregazilo prije nego što su »odradili« svoje zadaće – kazao je Grbeš koji je ujedno autor znamenitog pisma posvećenog Zvonki u prigodi njegove smrti.
Kustos franjevačke kustodije za Ameriku i Kanadu svoj osobni odnos sa Zvonkom smatra velikim darom.
– Prije sveg bila mi je čast i dar Zvonka zvati prijateljem. Susret s njim bitno je dotaknuo moja razmišljanja i samu dušu. Upoznali smo se u zatvoru. Ja svećenik, on zatvorenik s brojem 03941-158 i 30 godina robije iza sebe. Tko ne bi poželio s takvim čovjekom koji je nakon toliko godina ostao lucidan i svjež, zanosan i inspirativan, sjesti za stol i razgovarati?
U Hrvatskoj nije bilo sluha za tu jedinstvenu priču koja je poput grčkih tragičara i svjetskih klasika nudila svoju mudrost. O čemu govorim vidljivo je i u autobiografiji “Zdravo oko”, kazao je fra Jozo Grbeš.
M. Marković/Foto:hrt
