Luka Krilić u otvorenom pismu hrvatskim iseljenicima: “Hrvatska država nije kriva”

Pismo je simbolično naslovio: “Otvoreno pismo useljenika iseljenicima: “Hrvatska država nije kriva”

Dragi sunarodnjaci,

ma gdje god bili, od srca Vas pozdravljam. Odlučio sam Vam napisati ovo pismo jer mislim da se nalazimo u istoj situaciji, iako sam ja useljenik a Vi ste emigrirali. Zašto sam se vratio?  Zato što svjetski stručnjaci tvrde da je Hrvatska, po prirodnim resursima najbogatija država u Europi, jedina koja može biti energetski neovisna. Mislite li da je to malo? Uz to imamo i marljive, poštene, obrazovane i radine ljude i mislim da bi svaki pametan čovjek ovdje želio živjeti. Zašto onda naša država polako ali bez prestanka umire?

Mislim da se odgovor djelomično može naći u ove tri točke.

1) Komunistički izvori nam kažu, iz “Izvještaja jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića” koji tako sažima pobjedu komunista 1945.: “Kroz naše je zatvore prošlo između 1945. i 1951. 3.777. 000 ljudi, a likvidirali smo 568.000 neprijatelja naroda”.

2) Martin Opančar, načelnik Udbe u Donjem Miholjcu 1948., piše 1992. godine: “Do kraja života borit ću se protiv titoizma, kao najzločinačkijeg političkog sistema koji je ikada stvoren na ovoj planeti.

3) Bruno Bušić, ubijen u Parizu 1978.: “U Hrvatskoj je policijski teror bio najjači, najobuhvatniji, mnogo veći nego na Kosovu,. Tada (1968.) u Hrvatskoj je bilo milijun i tristo tisuća policijskih dosjea, a tek devetsto tisuća zaposlenih, što praktički znači da je čitav narod bio pod neposrednom policijskom kontrolom”.

Upitajmo se sada je li takav “zločinački sustav” poražen u Domovinskom ratu? Odgovor nažalost glasi: Ne!

Znamo kako su branitelji uspjeli pobijediti vojnu komunističku diktaturu, ali što je s ostalim dijelom bivše strukture: tajnim službama, diplomacijom, policijom, medijima, pravosuđem, kulturnim ustanovama, bankama, gospodarstvom, civilnim društvom, itd.? Kako smo rekli, snage koje su nadzirale ove strukture, nisu bile poražene nego su se sve pretočile u novu demokratsku Hrvatsku.

Kako se to moglo dogoditi? Odgovor stoji iza riječi : “Pomirba”.

Iza te riječi su se sakrili svi zlonamjerni ljudi koji dan danas vladaju i rastaču ovu državu. Taj tumor koji je proizišao iz gornje tri točke samo se premjestio na novo mlado tkivo i naglo se raširio i oštetio nas i cijelu našu državu.

Komunističke elite ne samo da se nikada nisu pokajale za ono što su hrvatskome narodu učinile nego su sve ostale na starim mjestima i nastavile voditi sve gore navedene strukture.

Umjesto da je narod nad njima proveo lustraciju, oni su uspjeli provesti svoju lustraciju nad pojedincima koji su se vratili iz iseljeništva, od kojih su neki čak pri tome bili i ubijeni.

Taj zločinački duh koji ne može više otvoreno proganjati ljude zbog politike, jer smo ipak u demokraciji, sada radi na drugačiji način: preko pravosuđa, ovrha, valutnih klauzula i sličnih mjera. Cilj je onemogućiti život Hrvata u njihovoj domovini.

Sada je možda malo lakše shvatiti zašto država umire. Barem je to ono što sam ja zaključio.

Pravo da vam kažem, ja sam se odlučio vratiti jer sam htio osobno vidjeti što se zbiva u domovini. Kad živiš vani, kao što sam ja živio 55 godina u Italiji, jako te iznenadi vijest da je 3200 pripadnika jedne pobjedničke vojske počinilo samoubojstvo. Ili da u Hrvatskoj zbog jednog neplaćenog računa možeš izgubiti kuću. Da ti mogu blokirati račun za svakakve gluposti. I da je iz Hrvatske iselilo 300.000 mladih i obrazovanih ljudi… Nije bilo druge nego doći i vidjeti je li sve to istina.

Ako se slažete sa mnom da je grijeh što se nismo oslobodili komunističkog mentalnog sklopa usmjerenog protiv naroda i države, onda možemo zaključiti da ste vi, ja, narod i domovina, zajedno žrtve jednog nezavršenog procesa. Ali činimo grešku svaki puta kada okrivljavamo Hrvatsku za nešto. Nije domovina kriva, ona je isto žrtva, kao i narod.

Što možemo napraviti da bismo to promijenili?

Ljudi često govore da ih politika ne zanima jer je prljava, no ipak u politici ima jedno važno oružje koje do sada nije upotrijebljeno, a to je – glasovanje.

Postoji jedan vic koji objašnjava važnost politike. Dva čovjeka putuju brodom u SAD. Jedan je legao spavati, a uskoro je vani počelo veliko nevrijeme. I prijatelj ga budi i govori mu da će brod potonuti zbog nevremena, a on odgovara: “Što me briga, brod nije moj”, i nastavlja spavati.

To je odgovor onima koji kažu da za njih politika nije važna. Baš zbog toga elite koje su proizašle iz gore navedene tri točke, uspijevaju vrlo dobro kontrolirati državu. Branitelji se ubijaju, mladi se iseljavaju, podobni glasuju, a država umire.

Vaš odlazak je čisti politički čin. I dobro ste učinili jer ste time udarili snažan šamar u lice ovakvim političarima. Ali nije dovoljno, ako se istodobno ne pokušate angažirati i u politici. Ako želimo promijeniti Hrvatsku moramo se i te kako baviti politikom.

Ima više pozitivnih primjera koji pokazuju što znači raditi i djelovati zajedno. Narod je uspio zaustaviti izgradnju dvije termoelektrane, u Pločama i na Perući, bez nasilja. Bilo je dovoljno što su se politički aktivirali. Iako su elite strašno jake, umrežene i dobro vođene uz inozemnu savjetodavnu i financijsku pomoć, mi ih možemo pobijediti samo ako radimo zajedno.

Jedini način da spasimo našu budućnost i budućnost naše djece je preko pametnog glasovanja! Morate znati za koga glasujete, bitno je da je to moralna osoba pa će se sve promijeniti. Ako radimo na taj način pokazat ćemo da smo konačno shvatili zašto nam se povijest uvijek vraća unazad. Znate onaj film “Beskrajni dan”? To je ono što se hrvatskom narodu događa od prvog dana otkad je u 7. stoljeću došao na ove prostore.
A zašto nam se povijest uvijek vraća nazad? Jer ne shvaćamo da smo sami krivi za našu sudbinu, jer nismo dovoljno složni.

Lijep pozdrav, u nadi da ćemo se svi naći u našoj dragoj domovini i svi skupa se angažirati da napravimo od naše drage zemlje, najrazvijeniju, najtolerantniju i najsretniju zemlju na svijetu.

Luka Krilić