Zbog visokih ulaganja u razvoj i proizvodnju te skupog ljudskog rada, nabavna cijena zapadne vojne tehnike uvijek je bila i ostala visoka. Posebno za male i siromašne države poput Hrvatske koje su izgubile tehnološki korak s vremenom. Sve ovo se može djelomično amortizirati domaćim razvojem i proizvodnjom.
Ne može, kako neki misle, vojna industrija biti zamašnjak hrvatske privrede na način da kupujemo stranu rabljenu tehniku.
Oduvijek je bolje imati vlastiti proizvod i to je nemjerljivo korisnije za razvoj vlastitih visokotehnoloških znanja i ekonomije negoli kupovati strani proizvod. Ne samo da se stvaraju vlastiti znanstveno-istraživački resursi nego u finalu to utječe i na rast nacionalnog dohotka i na opći gospodarski razvoj zemlje.
Vlada SAD-a je 2017. godine, pokrenula program ERIP (European Recapitalization Incentive Program) s ciljem da se vladama šest zemalja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Hrvatska, Slovačka i Grčka) pomogne kako bi se otarasili zastarjele borbene tehnike. U sklopu tog programa Hrvatskoj je ponuđen M2 Bradley, vremešan, ali moderniziran gusjeničar koji je, komparacije radi, dvostruko teži, skuplji, složeniji za održavanje i manje pokretljivi od hrvatskog borbenog vozila pješaštva M-80.
Podsjetimo, M-80 je jugoslavenska verzija sovjetskog MBP-1. Oružane snage RH posjeduju malo više od 100 komada gusjeničara M-80A. To što se pisalo kako će nabava M2 Bradley vozila (donacija SAD-a) posrnulom gigantu „Đuri Đakoviću“ donijeti novi poslovni uspon, samo su dim i magla za neuke.
Tko je još u Europi prihvatio ponuđene Bradleye? Nitko osim Hrvatske.
Potpuna logistička ovisnost od SAD-u
Stručnjaci upozoravaju da „Đ.Đaković“ nema alate, a ni znanja za rad i remont na tom američkom vozilu iz 90-tih godina. Bit će neizbježno platiti stručnjake iz SAD-a da dođu obavljati takve radove. Svaki rezervni dio za ovo vozilo Hrvatska će morati višestruko plaćati i nabavljati jer je osuđena na originalnog proizvođača, BA Systems.
Ne smije čak ni samostalno proizvesti rezervni dio. Naime, svaki sklop vozila zaštićen je patentom. Sve to plaćati SAD-u kao „naprednu tehnologiju“ ravno je katastrofi. U eroziji samopoštovanja neki bi radije da novce hrvatskih građana ulupamo u remont i modernizaciju američkih gusjeničara pa da novci odu preko bare i da o najmanjem šarafu ovisimo o Amerikancima, nego da vlastitom pameću moderniziramo M-80, udahnemo život „Đ. Đakoviću“ i tako novci ostanu u Hrvatskoj.
Tako rade pametne nacije. Na primjer, što su Finci napravili sa svojim BMP-2? Modernizirali ga i podigli na razinu MD te će im ostati u službi do 2030. godine. Finski BMP-2 MD danas, među ostalim, posjeduje najsuvremeniji ciljnički i termovizijski sustav, panoramski optički sustav zapovjednika vozila, novi radio uređaj, prednji i stražnji raspored dnevno/noćnih kamera, povećanu balističku zaštitu, M2A2 ODS razina zaštite (veća razina zaštita od M2 Bradleya), potom smanjen termalni odraz vozila, sustavi za gađanje ciljeva u zraku, uz top kalibra 30 mm, slovački DVK-30, veće probojne snage od Bradleyevog topa Bushmaster kalibra 25mm.
Na ovu ili višu razinu modernizacije može se u halama „Đure Đakovića“ podignuti hrvatski M-80. Malo je poznato da se u MORH-u svojevremeno razmatrala modernizacija M-80 s njemačkom kupolom ES i topom Mauser 30 mm, a cijena modernizacija procijenjena je između pola milijuna do milijun eura.
Od toga se odustalo, jer da se nije, među ostalim, ne bi se ni razmatrao preteški i komplicirani M2 Bradley za kojeg ne postoji doktrinarni ni taktički temelj uporabe u HV-u.
M-80 osnova za znanstveno-istraživački zamah
Poanta u tzv. donaciji M2 Bradleya je da nema proizvoda ni proizvodnje u „Đ. Đakoviću“. Receptura američkih „donacija“ je poznata – „doniraju“ borbeno sredstvo pa onda masno naplate obuku, rezervne dijelove i remont. Modernizacija vozila M-80 može biti dobra osnova za novi zamah znanstveno-istraživačkog rada i ozbiljnije vojne proizvodnje ne samo u „Đ. Đakoviću“. Samo nenormalne persone mogu biti protiv toga.
Ono što se prešućuje je činjenica da je američka vojska pokušala dodatnim vanjskim čeličnim pločama smanjiti Bradleyevu ranjivost. No, njegova praktična borbena uporaba pokazala je da takve tehničke intervencije nisu posve uspješne. I dalje je ostao osnovni problem – M2 Bradley je uočljiva, masivna meta, smanjene pokretljivosti zbog težine dodatnog oklopa, velike stražnje osjetljivosti, s vrlo malim nagibom oklopa.
Pri svemu tome ovo vozilo nosi mnogo ukrcanih protuoklopnih raketa, a da ne postoji unutarnja zaštita od detonacije vlastitog streljiva. S očitim razlogom ga američki vojnici nazivaju „exploding coffin“ ili „eksplodirajući kovčeg“. Uz sve to, sa svojih 35 tona pretežak je i prevelik za prebacivanje helikopterima i zrakoplovima C-130 te za razliku od M-80 ili AMV Patrije nije amfibija. Koji će nam vrag to?!
M.Marković/Foto:morh
