Prošloga je tjedna na vukovarskom Općinskom sudu održano ročište u ponovljenome sudskom postupku protiv vukovarskoga branitelja Marijana Živkovića zbog razbijanja dvojezične ploče na zgradi Policijske postaje u rujnu 2013. godine.
Šest godina kasnije ovom 80-godišnjaku i dalje se sudi. Vukovarski Općinski sud u prvostupanjskoj presudi 2016. godine oslobodio je Živkovića, ali je slučaj nakon žalbe Državnoga odvjetništva prebačen na sud u Pulu, na kojemu je sutkinja odbacila psihijatrijski nalaz sudskoga vještaka koji je korišten u prvostupanjskom postupku i slučaj vratila na ponovljeni postupak u Vukovar.
Sutkinja Općinskoga suda u Vukovaru Mira Rajš na početku ponovljenoga suđenja zatražila je novo psihijatrijsko vještačenje, nakon kojega će biti zakazano novo ročište. S tim se nije složio i optuženi Živković koji, kako je tada kazao, ne traži ni oslobođenje ako nije pravno te ide na treće vještačenje pa će vidjeti što će biti.
Ispred sudnice je poručio kako nije mogao prijeći preko postavljenih ćiriličnih ploča te kako pristaje na sve što bude.
Riječ je o čovjeku koji je u ratu izgubio dva sina. I sam je bio dragovoljac i ratovao na Trpinjskoj cesti, a danas mu se sudi za skidanje dvojezične ploče s PP u Vukovaru, a na nedavnom suđenju sutkinja mu je docirajući s visine sramotno objašnjavala kako bi za sinovima trebao tugovati u tišini.
Živkovićev stariji sin Marko bio je pilot te je u Osijeku organizirao zrakoplovni vod koji je u nešto manje od dva mjeseca obavio 35 borbenih letova tijekom kojih je izbačeno 68 bombi i 17 sanduka s dvije tone pomoći za Vukovar. Poginuo je tijekom obavljanja zadaće 2. prosinca 1991. godine iznad Otoka kod Vinkovaca, a prema njemu je nazvana Zrakoplovna baza Pleso.
Mlađi sin Nikola ubijen je iz zasjede 17. rujna 1991. godine na Mitnici u Vukovaru i njegovo tijelo do danas nije pronađeno.
Marijan ne krije kako mu je sve ovo utjecalo na zdravlje i kako ga pritišću godine. Iako stalno govori kako ne će dočekati kraj suđenja, ne da se, vedar je, često se našali i svaki odgovor započinje sa „sinko“. Sa suprugom živi u Vukovaru, kamo je iz Orašja, odakle je rodom, stigao još 1961. godine.
Napominje mi da svakako napiše kako u Vukovaru nije živio jedino tijekom okupacije kada je bio u Zagrebu i kako se odmah vratio. Često ga posjećuje sin s obitelji koji danas živi u Zagrebu, a najveća su mu sreća unuci, ima ih troje i često ih spominje. Najmlađi sin Nikola imao je svega 26 godina kad je poginuo, dok je stariji Marko imao 32 godine kad je poginuo u prosincu 1991.
Ovome čovjeku koji je toliko dao za Hrvatsku – sude. Sude mu dušmani, sude mu i po drugi put ubijaju njegove sinove.
Prije nekoliko dana na Općinskome sudu u Vukovaru održano Vam je ponovljeno suđenje zbog razbijanja dvojezičnih ploča u Vukovaru 2013. godine. Isti Vas je sud u prvostupanjskoj presudi oslobodio, ali je nakon žalbe Državnoga odvjetništva i presude Županijskoga suda u Puli predmet ponovno vraćen na početak. Kako biste prokomentirali ovo suđenje?
Ovo zadnje suđenje upropastio je drugi vještak. On mi inače rekao da će me morati malo kazniti. Pitao sam ga zašto bi me kaznio ako nisam kriv. Nisam nikada u životu bio na suđenju. Ovo je prvi put da se s nečim ovakvim suočavam. Ako su ploče postavljene u skladu sa zakonom i ako sam ja nešto krivo napravio, onda su me trebali objesiti nasred Vukovara, a ne me razvlačiti po sudu godinama. Ploče nisu postavljene zakonski, međutim, meni se i dalje sudi.
Zašto Vam je sudski vještak rekao da Vas mora kazniti?
Zašto?! Valjda mu je u opisu posla da me tako provocira, ne znam zašto bi drugačije to radio. Valjda mi je trebalo glavu odrezati, kao i mojim sinovima.
Sad se čeka treće sudsko vještačenje nad Vama, a što ste i sami zatražili jer, kako ste, rekli ne želite nikakav poseban tretman nego pravdu?
Tako je. Sad slijedi treće sudsko vještačenje. Vjerujem da ću umrijeti dok do toga dođe, meni je 80 godina i kako je krenulo, ne vjerujem da ću to dočekati. Rekao sam i sutkinji to, a ona me je uvrijedila kazavši da se ne trebam razbacivati sa svojim sinovima, nego trebam šutjeti da bi žalovao za njima. Znači, po njoj trebam šutjeti da mi glavu odsijeku.
Kako ste doživjeli riječi sutkinje Mire Rajš koja Vam je poručila da za sinovima trebate tugovati u tišini?
Kako sam doživio. Nikako. Ja se šalim: da imam srce, da bi mi valjda puklo. Ne znam što bih uopće rekao na njezine izjave. Žalosno je ovo što mi se događa. Dva sina su mi ubijena, bio sam dragovoljac, a sutkinja mi objašnjava kako trebam oplakivati svoje sinove. Sudi mi se u 80-ima, a sad me treći vještak vještači. Zar to nije žalosno? Obrazovan sam životnim putem i ovo što mi se događa ne bih poželio nikome.
Moj sin Marko bio je pilot, u Beogradu, vozio MIG, bio je presretač. Tamo 1990. godine rekao mi je: “ Tata, rata mora biti ili ćemo svi biti Velika Srbija. Kad bi ovako ostalo, ne bih imao ništa protiv, imam dobru plaću, međutim, ovako ne može biti. “ Drugi sin Nikola igrao je nogomet, bio u policiji. Ovaj se vratio iz Beograda, odvezao ženu i dijete u Zagreb i vratio se u Osijek i organizirao zrakoplovstvo.
Te 1991. godine i Vi ste bili vukovarski dragovoljac i to na Trpinjskoj cesti?
Ja sam se 2. svibnja prijavio kod Blage Zadre, htjeli smo ići na barikade, sačuvati ono što imamo. Moj najstariji sin Marko početkom rata zamijenio se s jednim Srbinom koji je živio u Zagrebu za stan te je došao u Hrvatsku i priključio se hrvatskoj obrani. Odvezao je svoju ženu i kćer u Zagreb i vratio se u Osijek organizirati zrakoplovni vod. Tada je naredio da me povuku s bojišta i da odem u Zagreb paziti na njegovu ženu i dijete jer se bojao Udbe i pete kolone da ih ne istjeraju iz stana dok ga nema. Poginuo je kao vojni pilot kod Otoka. Nakon što mu je srušen zrakoplov, pao je na našu, hrvatsku stranu i pokopali smo ga u Zagrebu.
Mlađi Nikola živio je i radio u Vukovaru. Trebao se ženiti, izgradili smo mu i kuću. Bio je inspektor privrednoga kriminala u Vukovaru i igrao je nogomet u vinkovačkom Dinamu. Poginuo je 17. rujna na Mitnici u Vukovaru, ubijen je iz zasjede i do danas ga nismo pronašli. Srednjega sam sina uspio nagovoriti da ne ode u rat, danas s obitelji živi u Zagrebu i često nam dolazi.
Trenutačno za Vas traže 5 do 12 godina zatvora. Smatrate li da će doći do osuđujuće presude, odnosno je li Vama normalno da Vas osude zbog skidanja ćirilične ploče?
Oni misle da je to normalno. Neka me zatvore, bit ću bliži svojim sinovima. A što sada. Neka bude kako treba biti. Spreman sam na sve tijekom ovih par godina koliko mi je ostalo dok sam živ.
Kako ste se osjećali kada ste te 2013. vidjeli ćirilične ploče u Vukovaru? Jeste li reagirali instinktivno kad ste ih razbili?
Osjećao sam se isto kao i neki dan kad su mi sudili… Osjećao sam se ljutito jer se nismo za ovo borili.
Je li Vam danas žao što ste razbili ploču i biste li opet kad bi se sve ponovilo?
Nije mi žao što sam razbijao ploču. To sam tada učinio jer sam tako osjećao i ne bježim od toga. Bih li to opet učinio? Danas kad gledam, mislim da ne bih, ne bih više ništa radio. Pa pogledajte što se događa. Ovdje nikada nije bila ćirilica, sjetite se što smo sve podnosili da je ne bude, a sad nam opet sude i vraćaju je. Vjerujte mi, ne ću ja to doživjeti, ali sve vodi k tome da će ovo biti Velika Srbija. Nema nama sreće kad se ovo događa.
Je li ovo Hrvatska za koju ste se Vi i Vaši sinovi borili?
Ma, kakva Hrvatska! Moji sinovi su se borili da nam svima bude bolje, jedan je rođen 1959., drugi 1965., bili su mladi kad su otišli u rat i poginuli. Ovo nije Hrvatska za koju su se oni borili. Nije ovo ustaška Hrvatska, oni su se borili da nama svima bude bolje, a meni se sudi jer ne želim ćirilicu u Vukovaru koje ovdje nikada nije ni bilo.
Ministar Damir Krstičević dao Vam je podršku nakon suđenja kazavši kako je Vaša obitelj u Domovinskom ratu dala najviše što je mogla za Hrvatsku – dva sina – i da Hrvatska treba imati razumijevanja i suosjećanja prema obitelji heroja Domovinskog rata. Nije li pomalo paradoksalno da Vam s jedne strana vlast pruža podršku, a s druge Vam sudi?
A što ja tu mogu. Mogu skočiti s kata i ubiti se. Što mi drugo preostaje. Smiješno je to sve, čovjek ne zna što bih mislio. Ja sam star čovjek, imam još koju godinu života, sina i troje unučadi, živim za njih, ne trebaju meni ovakve stvari po stare dane.
Je li netko od prijašnjih ministara, možda Predrag Matić ili danas Tomo Medved razgovarao oko situacije u kojoj se nalazite? Jesu li imali razumijevanja?
Razgovarao sam s Matićem dok je bio ministar i s Tomom nekoliko puta. Obojica su mi rekla da me ne će nitko zatvoriti, da mi ne mogu ništa, samo, navodno, ne kažu ono što ja tvrdim: da je ta ploča protuustavno i protupravno postavljena. Nije se gledalo na Zakon o nacionalnim manjinama i da se provede referendum, da vidimo prema popisu stanovništva koliko je Srba ovdje u Vukovaru. Ali ništa od toga nije bilo. Kažem Vam iskreno, ako u Vukovaru bude ćirilica, bit će svuda ćirilica. To je govorio i moj sin kad mi je 90-ih poručio da će biti rata ili će biti Velika Srbija. Što se tiče situacije u kojoj se nalazim, ne mogu ništa napraviti. Ne želim sjesti i plakati, plačem samo za svojim sinovima. Nismo mi mislili da će Hrvatska biti ovakva, ona treba biti zemlja svih građana, a ne da neki imaju veća prava od drugih.
Molio sam ja i predsjednika Ivu Josipovića kad je bio u Vukovaru da se zaustavi postavljanje ploča. Rekao sam mu da nije vrijeme za ćirilicu, ali nije bilo nikakve reakcije, čak mi se smijao. Više puta sam njega i Milanovića, ali i druge molio da spriječe te dvojezične ploče dok se ne pronađu nestali, dok ne prođe referendum, vikao sam da nije vrijeme za ćirilicu jer mnogi ne znaju gdje su njihovi najmiliji. Ništa od toga kao što vidimo.
Smatrate li da je normalno da zločinci koji su se tijekom rata iživljavali nad Vukovarcima danas slobodno šeću gradom dok se sudi braniteljima?
Naravno da nije normalno. O tome stalno i govorimo. Ja i ne znam tko je sve radio zločine ovdje u Vukovaru jer sam ranije otišao iz grada, ali zamislite kako je svim onim ljudima koji su tu ostali i gledali sve te užase, pa i onima koji su doživjeli sve te stvari.
Kako ocjenjujete djelovanje Milorada Pupovca i četnička obilježja koja su dopuštena u Hrvatskoj, poput spomenika u Borovu naselju, koje čak i policija čuva, a ovdje imamo situaciju oko ploča gdje se promptno reagira i zatvara branitelje?
Ne bih rekao ništa novo što drugi već nisu govorili. Svi vide kako je i tko je ovdje u Vukovaru kad se polažu vijenci ili kad imamo sjećanje na poginule. Pupovac je uvijek kod četnika Vučića u Srbiji, a mi smo ovdje. A opet, on nam ovdje komanduje i nameće svoje. Ondje sluša njihovo, a onda dolazi ovamo i nama naređuje. Ne mogu reći da je Pupovac četnik jer ga nisam vidio, a ovoga sam vidio i čuo kad je bio u Glini i što je sve govorio.
Osim gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, je li Vam još tko od političara dao potporu?
Gradonačelnik je uvijek uza me, od samih početaka mi je dao potporu, tako je bilo i sad nakon suđenja. Početkom listopada bit će sastanak Vijeća u Vukovaru na kojemu će se opet razgovarati o ćirilici i ne će se odustati od toga da joj nije mjesto u Vukovaru dok se sve ne riješi.
Jeste li razgovarali s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović ili premijerom Andrejem Plenkovićem o svojoj situaciji, jesu li pokazali zanimanje za Vaš slučaj?
Nitko od njih mi nije dao potporu kad je riječ o ovom slučaju, nisam razgovarao s njima, ali sam čuo da su komentirali cijelu ovu situaciju. Što se tiče predsjednice, o njoj imam dobro mišljenje. Ako čovjek razmišlja da nam opet na vlast ne dođe Milanovićeva stranka, onda bi trebalo glasovati za predsjednicu.
A što mislite o predsjedničkom kandidatu Miroslavu Škori?
Mnogi će glasovati za njega, ali to je pogrešno. I ja bih glasovao za Miroslavu Škoru, ali neću jer će to iskoristiti drugi pa će na vlast doći komunisti.
Jeste li zadovoljni aktualnim premijerom Plenkovićem i načinom na koji vodi Hrvatsku?
Nekada mi se čini da on ništa ne vodi. Maknuo je sve one koji su bili izabrani, a doveo one druge, kojih nije bilo nigdje, a sada ga slušaju.
Kakav je vaš stav prema pozdravu Za dom spremni?
Nisam za zabranu pozdrava Za dom spremni. Naši dečki su branili grad i ratovali pod njim. Nama se to zabranjuje, a ćirilica se uvodi. Gdje to ima sinko!?
Koliko se danas Vukovar promijenio?
Vukovar se nakon rata jako izgradio. Strašno je to koliko je bio razrušen. Danas ovdje nije baš normalno. Mi imamo svoje kafiće, Srbi imaju svoje. Neki surađuju, drugi ne. Ne vidim nekih većih problema, ali škole mi nisu jasne. Kako to da Hrvati imaju svoje škole, oni svoje? To nikako nije normalno, a u Vukovaru se to događa. Neka oni na druge načine uče svoj jezik, ali sad uče i svoju, lažnu povijest.
Za Hrvatsku su ginuli i Srbi pravoslavne vjere koji su željeli živjeti u miru u Hrvatskoj. Znamo koliko je njihove krvi proliveno. Je li onda normalna ovakva situacija? Nije normalno ni ovo što se daje pojedinim Srbima u Saboru. Što naši imaju u Beogradu? Ništa. To znamo i čujemo. Ostane li ćirilica u Vukovaru, ne će biti dobro, jer će onda tako biti u cijeloj Hrvatskoj. Mi ne odustajemo od toga da joj nije mjesto u Vukovaru. Nije je bilo ni u Titovoj Jugoslaviji, nisu je mogli nametnuti ratom, sad je žele u miru dovesti u Vukovar, a zatim u cijelu Hrvatsku.
Tko je najodgovorniji za ovakvo stanje u Vukovaru?
E, moj sinko, tako je to u Hrvatskoj. Krenulo je od Sanadera koji je Srbima sve dopustio. Nakon toga nitko ništa nije mijenjao. Nije se išlo s novim popisom stanovništva, nije se dalo da se ide s referendumom. Ploče su stavili po noći, mi smo imali sastanak Stožera na kojemu sam rekao da idemo čuvati dijelove grada da ne stave table.
Ujutro sam došao pred Policijsku postaju nešto prije šest sati i ploča je već bila stavljena. Kad sam pitao načelnika zašto rade po noći, zašto tada stavljaju ploče, rekao je da oni rade 24 sata, smijući mi se.
Mi smo ploče skinuli po danu, nismo se skrivali kao oni. Bilo je guranja, ali ne i otpora od strane policije gdje sam skinuo ploču. Rekao sam da ploča mora danas ići dolje, a neka oni rade svoj posao. Bio sam toga dana spreman i poginuti ako je potrebno. Postavili su te ploče u okrilju noći, protuzakonito.
Mi smo kao Stožer pripremali referendumsku inicijativu, ali ju je Ustavni sud odbio. Ako su oni zakonski postavljali ploče, zašto to nisu radili po danu, doveli glazbu i stavljali ploče, a ne usred noći.
Andrea Černivec/Hrvatski tjednik
