Ništa kao SDP-ov prijedlog izmjena izbornog zakona ne otkriva organsku pozadinsku, skrivenu sintezu ključnih politika i njihovih aktera. Politička javnost i dnevno-politički sukobi i ratovi se za naivne ljude i javnost koja na dnevnoj osnovi i navijački zauzima svoje pozicije jer ih se tako smišljeno bombardira iz tzv. lijevih i desnih rovova, veličajući one koji im bace efektnu i šarenu dimnu bombu, kriminalizirajući one na političkoj i javnoj sceni, koji zbog svoje uloge ili neznanja ne mogu odgovoriti iluzijama i šarenilom.
Tako će efektno zvučati Hasanbegovićeva “antikomunistička”, a valjda zbog toga i prohrvatska i državotvorna izjava da neko smetlište u Zagrebu treba nazvati po Titu, pridružit će mu se novoproizvedeni antititoist Peternel s porukom o Titu smeću i ljudi će, naravno onaj dio najnaivnijih i najzaboravljivijih, zapljeskati uvjereni da su to frontmeni suvremene hrvatske državnosti i da jedino oni Hrvatskoj jamče spas od svih neprijatelja i nevolja.
A opasniji su, neusporedivo su opasniji oni i njihovi “prokršćanski” logističko-promotivni centri od svih vidljivih neprijatelja, jer podmuklo ostvaruju njihove ciljeve i namjere njedrima dobronamjernih i naivnih ljudi. Pitat ćete se, pretjerujem li?
O ne, vidjet ćete. Neće ih pri tome naivni ljudi pitati – pa dobro ljudi, ok, slažemo se o Titu, no što vi mislite o SDP-ovim prijedlozima izmjena izbornog zakona i prije svega promjena izbornih jedinica?
Zašto ih to ljudi neće pitati i zašto oni sami ne uoče, iako bi morali kao korifeji državotvorstva kakvim se predstavljaju, važnost reakcije na SDP-ov prijedlog?
Ljudi ih neće pitati jer ne znaju bitnost izbornog sustava, dakle ustavno-zakonskih formi, za baš sve što vidimo i svjedočimo u Hrvatskoj i za baš sve što opredjeljuje pravac usmjerenja i razvoja naše zemlje, naroda i države. Ljudi smiju ne znati da je upravo izborni sustav autocesta koja povezuje polazište i cilj, te, ako je autocesta projektirana i izgrađena za Beograd iz Zagreba, koliko se god trudili voziti i najboljim autima s nacionalnim ukrasima, ne može vas dovesti u Split ili u Beč.
To ljudi smiju ne znati, ali onaj tko sjedi kao profesionalni zakonodavni zastupnik u Saboru to ne smije ne znati. Zato mora reagirati, pogotovo ako se predstavlja državotvornim političarom, na prijedlog projekcije izborne autoceste hrvatske državnosti koji je objavio SDP.
Zašto još, i zašto uopće ne smiju na to reagirati MOST, DP ili personalno Hasanbegović, Peternel i Bartulica, njihove idejno-programske vedete (bez podcjenjivanja, ali Mario Radić, neslužbeni vlasnik DP-a ili vukovarski gradonačelnik Penava na čelu te skupine o tome pojma nemaju pa od njih ni ne očekujem reakciju)?
Zato što su potpuno isti prijedlog ovome SDP-ovu svi oni snažno poduprli nazad četiri godine, a tada se populistički i osloboditeljski zvao “Narod odlučuje”, a predvodila ga je mentorski i idejno Željka Markić, dok je istureni frontmen bio MOST-ov današnji zastupnik Troskot, a autor tog prijedloga MOST-ov ustavno-pravni stručnjak prof. Podolnjak.
Zato sam na samome početku naglasio da se kad tad razotkriju pozadinske organske veze i skriveni ciljevi lakovjernim ljudima.
No, ogolilo se, iako je napravljena pristojna vremenska distanca koja bi u projekcijama javnosti trebala biti dovoljna za zaborav i nepovezivanje naizgled odvojenih i različitih inicijativa, pogotovo zbog toga jer ih predlažu “ljuti” neprijatelji.
Idemo se osvrnuti kratko na povijest ovakvoga SDP-ovog prijedloga. Velika većina ljudi će lako zaboraviti i lako zaboravlja, ponajprije zato što i vrhunski medijski analitičari u svojim esejima, kolumnama i komentarima ne mogu aktualno-političke inicijative staviti u dugotrajniji politički kontekst koji određuje najvažnije događaje i daje im jasne programske okvire.
Djelomično namjerno, rijetki, a većinom jer se u poplavi svega i svačega i relativizacijom elementarnih vrijednosti dogodila inflacija analitičara, koji nemaju pojma o bitnim društveno-političkim procesima i svu svoju vrijednost ili opstojnost u javnosti mogu zahvaliti banalnoj apologetici postojećim političkim ili inim autoritetima natječući se u apologetskim i primitivnim eskapadama naših protiv njihovih.
Uoči predsjedničkih izbora na kojima su se natjecali tadašnji predsjednik Ivo Josipović i izazivačica Kolinda Grabar Kitarović, Josipović je okupio tim stručnjaka koji su izradili projekt preustroja Hrvatske, ciljajući uspostavljanje regionalnog ustroja po modelu hrvatskih povijesnih regija, s druge strane je Željka Markić u susret predsjedničkoj kampanji odlučila krenuti s referendumskom inicijativom o izmjeni izbornog zakona u kojem nije bila tako eksplicitna izborna regionalizacija Hrvatske.
Josipovićev projekt je zamro na javnoj sceni nakon gubitka izbora, no pojavljuje se u operativnim i programsko-političkim modelima djelovanja dvoje MOST-ovih ministara u koalicijskoj vladi s HDZ-om, ministra MUP-a Orepića i ministrice uprave Jurline Alibegović. Njih dvoje su u ime programske platforme MOST-a, koji je inzistirao na ukidanju županija, intenzivno radili na regionalnom unutarnjem preustroju državne uprave i MUP-a. Taj projekt je zaustavljen MOST-ovim detroniziranjem vlade i novim izborima, ali MOST nije ni u novoj vladi Andreja Plenkovića odustajao od tih zahtjeva.
Jasno je kao dan da Vlaho Orepić, kao ni Petrov ili tada još uvijek nešto manje eksponirani Grmoja baš nikome u Hrvatskoj nisu sličili na umove čije bi to bile izvorne ideje ili proizvod njihovoga političkog promišljanja. Jurlina Alibegović i prof. Podolnjak su s druge strane znali smisao i dugoročni značaj tih planova, konačno, oboje su bili u sastavu Josipovićevog stručnog tima za regionalizaciju Hrvatske. Već prije toga prof. Podolnjak je na prvoj izbornoj inicijativi bio jedini ustavno-pravni stručnjak koji je surađivao sa Željkom Markić.
Cilj svih navedenih inicijativa, od unutarnjih promjena u javnom ustroju, preko zahtjeva za ukidanjem županija do potpunog razvoja ideje novog izbornog zakona u inicijativi Narod odlučuje, bio je regionalizacija Hrvatske. A obrazloženja su bila od racionalizacije državne i javne uprave, efikasnijeg upravljanja, preko lakšeg razvoja aplikacija i projekata za europske fondove do ujednačavanja vrijednosti legitimiteta saborskih zastupnika, pri čemu se pozivalo na odluku Ustavnog suda o potrebi ujednačavanja izbornog legitimiteta po izbornim jedinicama.
Naizgled, lako prihvatljivi razlozi i solidna uporišta, kad ne bi bilo šireg povijesnog, državnog, sigurnosnog i internacionalnog konteksta, a pogotovo kad ne bi bilo odnosa snaga u zemlji gdje je od obnove Hrvatske, a pogotovo nakon odlaska Tuđmana tinjao i buktio pravi rat suprotstavljenih silnica o samome smislu postojanja Republike Hrvatske, o statusu Hrvata u BiH, te strateškim perspektivama hrvatske državnosti.
Kada se sva ta naizgled utemeljena obrazloženja i razlozi postave u ovaj kontekst, u pravilu se vidi da su sva ta obrazloženja u biti kukavičje jaje i opasna sačekuša naročito razmrvljenoj i agenturno premreženoj hrvatskoj desnici. Što je zajedničko svim tim MOST-ovim, Markićkinim, SDP-ovim i Josipovićevim inicijativama?
Regionalizacija Republike Hrvatske po geografskom, ali i identitetskom (obratite posebnu pozornost na ovo – identitetskom) modelu sa šest regija, zatim kad su u pitanju prijedlozi izmjene izbornog zakona potpuno zanemarivanje ili u političkom smislu državna amputacija iseljenih Hrvata i u strateškom smislu najopasnije, razbijanje političke, organske državotvorne veze između Hrvata u BiH i Republike Hrvatske, te treće, trajna legalizacija političkog statusa nacionalnih manjina.
U odnosu na SDP-ov prijedlog, koji se ne dotiče političkih prava nacionalnih manjina, Željka Markić i Podolnjak (Troskot i frontmeni te inicijative su bili potpuno nebitni jer su bili potpuni diletanti po tim pitanjima) su cijeli prijedlog poškropili navodnim antisrpstvom predlažući redukciju nadležnosti saborskih mandata manjinaca i svodeći njihov broj s ustavnog maksimuma osam, na ustavni minimum pet i jedino je u tome fingirana razlika. Sve, baš sve ostalo je isto.
Zanimljiv je i kontekst pojavljivanja ove SDP-ove inicijative, pogotovo u usporedbi s kontekstima pojava baš svih, što izbornih inicijativa, što same pojave MOST-a i njihovih javno-upravnih inicijativa.
Naveo sam već trenutke nastanka i promocije Josipovićeve inicijative, zatim prve i druge Markićkine, naveo sam potpunu podudarnost svih tih pokušaja, organsku uvezanost protagonista od aktivističkih, preko stručnjaka do političkih struktura, kao i banalne propagandističke navodne razlike, koje su trebale kao s navodnim antisrpstvom inicijative “Narod odlučuje”, biti kamuflaža stvarnim opasnim namjerama i mamac za naivnu desnu Hrvatsku.
Ova SDP-ova inicijativa se pojavljuje na vrhuncu političke krize u BiH, gdje se i Republika Hrvatska putem svoga diplomatskog utjecaja i Hrvati u BiH okupljeni oko HNS-a i Dragana Čovića sudbonosno bore za izmjenu izbornog zakona i zadržavanje statusa suverenog političkog subjekta u BiH.
Tko će se kladiti da će u tim teškim pregovorima jedan od zahtjeva muslimansko-bošnjačke strane, uz očekivanu potporu niza zapadnih država biti kao usputni zahtjev da Hrvati BiH ne mogu sudjelovati na državnim izborima Republike Hrvatske!?
Taj zahtjev će se pojaviti, ako već nije, iako nikakve državno-političke veze s rješavanjem krize u BiH nema. Ali, ima dalekosežan utjecaj na ukupnu državnost i infrastrukturu hrvatske državnosti u cjelini. Ima snažan organski, funkcionalni i političko-psihološki utjecaj, s jedne strane na ravnotežu odnosa u Republici Hrvatskoj, s druge strane na status, sigurnost i političku perspektivu hrvatske politike u BiH.
To je sve, samo ne formalno pitanje ili sitnica.
Pogledajte sad, pored potpune istoznačnosti prijedloga SDP-a koji je promoviran nazad nekoliko dana s prijedlozima Željke Markić uz potpunu potporu Petrova i MOST-a, usprkos aktualnih Grmojinih izjava o “trećoj republici u BiH” kojih je cilj trenutno nauditi HDZ-u jer ne mogu eksplicitno u ovakvim međunarodnim odnosima kandidirati i ostvariti taj cilj, tko se s tzv. antikomunističke ili “antivelikosrpske” desnice godinama okuplja oko Markićkinih inicijativa, akcija, udruga i medija.
Pokojni prof. Banac, Zlatko Hasanbegović, Igor Peternel, Stjepo Bartulica, prof. Podolnjak, zatim čitav niz autora, kolumnista i javnih osoba koje godinama promiču posve otvoreno politike bošnjačko-muslimanskog Sarajeva, u najmanju ruku šute o snažnoj višegodišnjoj političkoj agresiji na Hrvate BiH i jednako žestoko u svakoj prigodi nasrću javnim kampanjama protiv HDZ-a BiH, Dragana Čovića, ali, sve snažnije i na politiku vlade Republike Hrvatske prema BiH utoliko, ukoliko je ta politika snažnije eksponirana na povratku suverenih prava Hrvata u BiH. Sve te kampanje su jednoznačne i koriste postojeće neraspoloženje prema velikosrpskim ciljevima u Hrvatskoj kako bi kompromitirale nužnu suradnju Hrvata i Srba u BiH.
Vratimo se sada na obrazloženje SDP-ovog prijedloga, potpuno isto kao i obrazloženje Markić-Podolnjak inicijative “Narod odlučuje” kojim se ideja o šest izbornih jedinica opravdava odlukom Ustavnog suda da se moraju uravnotežiti izborni legitimiteti saborskih zastupnika izbornim jedinicama prema broju stanovnika ( državljana s pravom glasa) te da broj zastupnika iz izbornih jedinica bude ovisan o broju stanovnika u izbornoj jedinici (regiji).
Taj prijedlog bi mogao biti politički pošten i nacionalno prihvatljiv kad ne bi bezobrazno zanemarivao činjenicu da umjesto deset imamo jedanaest izbornih jedinica, plus posebna dvanaesta manjinska i kada ne bi zanemarivao i u SDP-ovom i u Markićkinom prijedlogu činjenicu da se tako nanosi potpuno neopravdana golema šteta najbrojnijoj, jedanaestoj izbornoj jedinici, svakako brojnijoj prema svim podacima od predviđene najbrojnije Zagrebačke.
Čime obrazložiti prijedlog da nekoliko milijuna državljana bira tri zastupnika, a oko 600 tisuća državljana 29 zastupnika?
Takav prijedlog i ideja su u potpunoj suprotnosti s međunarodnom pravnom stečevinom, koju je eksplicitno višestruko objavio profesor emeritus Mark Đidara u Zborniku radova Pravnog fakulteta u Splitu, referirajući se na više presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučajevima niza država. Taj prijedlog je u suprotnosti sa preporukama i idealima na kojima je uspostavljena savjetodavna komisija Vijeća Europe, tzv. Venecijanska komisija, taj prijedlog je u suprotnosti se člankom 3. Ustava Republike Hrvatske, koji navodi deset temeljnih ustavnih vrijednota hrvatskog državnog i ustavnog poretka prema kojima se ima tumačiti Ustav Republike Hrvatske, pisati i tumačiti sve ostale ustavne norme.
Konačno, i Markićkin i SDP-ov prijedlog je u potpunoj suprotnosti sa željenom nužnošću integracije hrvatskog naroda u jedinstvenu povijesnu nacionalnu državnost, koja isključivo ovisi o izbornom sustavu, jer se zakonodavac i njegovo djelovanje definira izbornim legitimitetom i legalitetom.
Uz sve navedene razorne posljedice i potpuno neprihvatljive udare na temeljno ljudsko pravo, na političko i zakonodavno odlučivanje o svojoj osobnoj i nacionalnoj slobodi, a to je jedino i isključivo izborno pravo iz čega proizlazi svako drugo pravo pod državnom jurisdikcijom, treba naglasiti da sama po sebi regionalna rekonstrukcija državnog i javnog sustava u nekom apstraktnom svijetu ne bi bila nužno pogubna, kad iz nje ne bi proizlazio politički legitimitet zakonodavca. Naglašavam ovaj pojam “apstraktnom svijetu” jer govorim o zanemarivanju realnosti srpskih, bošnjačko-muslimanskih, ali i svih drugih povijesnih otvorenih, skrivenih, brutalnih ili u rukavicama pretenzija prema hrvatskom životnom prostoru.
A svakodnevno im svjedočimo, pri čemu je kontradiktornost prvog reda da će političari, aktivisti, analitičari, od kojih sam neke ovdje naveo danima vrištati na srpsko prisvajanje hrvatskog naslijeđa i Dubrovnika, a istovremeno će snažno podupirati inicijative o kojima govorim. Za to postoje samo dva obrazloženja. Ili varaju, podmuklo se lažno predstavljajući, ili su neznalice, egzibicionisti i budale.
Svakome na volju zaključivati, uz napomenu da takav slijed događaja, prijedloga, inicijativa i uvijek istih ključnih protagonista samo budalama i naivčinama može biti slučajan. Regionalizacija kroz izborni sustav je neusporedivo opasnija jer geografsko- povijesno naslijeđe putem političkog legitimiteta uvodi u Sabor, u zakonodavni dom koji odlučuje o svim elementima državnosti naroda, pri čemu se obaveznost zastupnika definitivno određuje regionalnim interesima i identitetima usprkos definiciji tzv. općeg mandata, koji ostaje u tom slučaju samo ustavna ispraznica, jer se svodi na osobnu volju pojedinca, koji izravno ovisi od imperativa izbornog legitimiteta.
Upravo zbog značaja političkog legitimiteta Bošnjaci-muslimani ne pristaju na povratak otetih izbornih prava hrvatskom narodu u BiH, jer je tronacionalni izborni legitimitet BiH države potvrda njene praktične federalizacije i federalnog ustroja. Uvodeći više regionalnih izbornih legitimiteta, primjerice, dalmatinski, istarsko-riječki, slavonski, lički uz prolaz manjinskih nacionalnih legitimiteta gdje je najeksponiraniji onaj srpski, hrvatski zakonodavni dom postaje ekvivalent federalne Hrvatske koji po definiciji postaje suprotnost unitarnoj nacionalnoj državi.
U oba slučaja, primjenjivali mi na hrvatski ustavni poredak građansku ili nacionalnu paradigmu, ovakvi prijedlozi izborne regionalizacije, čitaj političke federalizacije Hrvatske, su u izrazitoj suprotnosti s oba koncepta i s najboljim demokratskim i pravnim stečevinama slobodnog svijeta i politološke znanosti.
Konačno, je li slučajno da se ova SDP-ova inicijativa pojavljuje neposredno nakon objavljenih rezultata popisa stanovništva?
Naravno da nije, kao što nije slučajan kontekst s postojećim modelom političke krize u BiH, kao što nije slučajan ovaj prijedlog u kontekstu prošlih i aktualnih političkih događaja na navodnoj dnevno-političkoj i stranačkoj sceni u Hrvatskoj, još od prije predsjedničkih izbora koji su doveli na vlast Zorana Milanovića do današnjih procesa preslagivanja na ljevici gdje imamo prirodne procese, i na desnici, gdje baš sve ukazuje na podmukle pozadinski dirigirane procese okupljanja oko Milanovića protiv “izdajničkog”, “lopovskog”, ” briselskog” i ukratko nevaljalog HDZ-a.
Demografski i depopulacijski trend, izazvan čitavim nizom politika, što naslijeđenih i netransformiranih iz bivšega poretka, što zbog neznanja i nemoći državotvornih snaga, što zbog agenturama i lažnjacima potpuno premrežene tzv. nacionalne desnice s vrlo suspektnim ciljevima i interesima, potrebno je upravo sada politički ovjeriti, legalizirati, ovladati postignutim efektivima i nastaviti procese s novih, viših pozicija na dekonstrukciji hrvatske državnosti do novoga momenta za novu legalizaciju.
Što će se događati s ovom inicijativom? Ljevica će ga kompletna bez rezervi poduprijeti. Manjine će ga poduprijeti. Ako MOST bude bar mrvicu dosljedan poduprijet će ovu inicijativu, a vjerujem da se to uklapa u programski cilj stvaranja sveopćeg pokreta protiv HDZ-a, s navodnim “ideološkim moratorijem”.
Valja napomenuti da je izborni zakon relativno lako prodati pod “neideološki”, iako nema ničega više ideološkog od izbornog sustava i političkih prava. DP će zbog utjecaja Hasanbegovića, Peternela, Bartulice i ostalih tzv. Markićkinih satelita poduprijeti također ovu inicijativu, usprkos toga što će Penava biti bar rezerviran s obzirom na profil političkog geta koji ga određuje.
Suverenisti?
Ako im se ponudi sjedalo na vlaku prema novom izbornom procesu za dvije godine i ulaznica u Sabor, kao i do sada, neće se ponašati kao stranka, uskakat će tko kako i kada stigne.
Ostali?
Teško je pretpostavljati, jer tu ima nekoliko iznimno različitih pojedinaca, s različitim profilima, statusima i gotovo je nemoguće predvidjeti njihovo ponašanje, jer će gotovo sigurno biti izrazito individualno. HDZ?
Vjerojatno je pred najvećim izazovom nakon Tuđmanove smrti. Imaju potencijal izaći iz ovoga, otprilike kao i potencijal za potpuno potonuti.
Taj potencijal se figurativno rasteže od Bačićevog “razumijevanja” ustavnog patriotizma, koji svojom interpretacijom te Pupovčeve podvale srozava stranku na razinu recimo Zekanovićeve ingenioznosti, do javno godinama poprilično ozloglašenog Šeksa, jednoga od rijetkih ljudi u Hrvatskoj koji u potpunosti razumije pogubnost ove SDP-ove inicijative, kao i njen ukupan kontekst s pravcima povijesnog razvoja i posljedicama, i kome čak najzagriženiji neprijatelji i suparnici ne osporavaju znanje. HDZ-ov odgovor na ovu inicijativu, koja je svojevrsni vrh dugogodišnjih političkih procesa će opredijeliti budućnost Hrvatske daleko više nego bilo što s čime smo suočeni, od potresa, pandemije, globalnih preslagivanja do demografskog stanja.
Hoće li Šeks dijete koje je rodio prepustiti odgajati ili ljuljati drugima, ili će ga nakon što ga je privremeno spasio 1999. godine, ali i zadržao u razvoju, moći postaviti na noge, vijdjet ćemo. Ili će puzati ili hodati!
