U drugom krugu biramo nastavak Milanovićeva razdornog djelovanja i na unutarhrvatskom i na vanjskom planu ili kredibilni Primorac. Ruska liga ili Liga prvaka?
Državni izborno povjerenstvo RH objavilo je rezultate prvog kruga Predsjedničkih izbora. Prema objavi DIP-a na prvom mjestu je Zoran Milanović s osvojenih 49,09 % glasova, na drugom mjestu je Dragan Primorac s osvojenih 19,35 % glasova.
Na trećem mjestu je Marija Selak-Raspudić s osvojenih 9,25 % glasova, na četvrtom mjestu je Ivana Kekin s osvojenih 8,89 % glasova, na petom mjestu je Tomislav Jonjić s osvojenih 5,09 % glasova, na šestom mjestu je Miro Bulj s osvojenih 3,82 % glasova, na sedmom mjestu je Branka Lozo s osvojenih 2,41 % glasova i na osmom posljednjem mjestu je Niko Tokić Kartelo s osvojenih 0,88 % glasova.
Niki Tokić Kartelu je predsjednička nominacija bila samo dio zabave, dio „uživanja u životu“, što on tijekom sučeljavanja na HRT-u nije ni krio.
U ovu analitiku krenimo od Tomislava Jonjića, i njegovih 5,09 %. S obzirom na poziciju s koje je krenuo, odličan pet.
Tomislav Jonjić je u TV sučeljavanju na HRT-u propustio popraviti ono što je u dotadašnjoj kampanji pogrešno urađeno, odnosno urađeno u korist vlastite štete. Sinergija između Plenkovića i Milanovića, u Slavonskom Brodu osamljen u TV kamere govori o drugom i trećem mirovinskom stupu.
U spomenutom TV sučeljavanju Tomislav Jonjić je nastavio istim pogrešnim smjerom. Pazio je da „prekomjerno ne granatira“ Milanovića kako bi ostavio prostor da njega i glavnog izazivača Primorca strpa u isti koš.
Jonjić je Milanoviću naveo Tita u jednom veleposlaničkom uredu te i kod njega iz njegova premijerskog mandata. Spomenuo je njegove Ustavne „eskapade“ ne navodeći konkretnosti. Rekao je da Hrvatska pripada Zapadu i da je Hrvatskoj mjesto na zapadu. Milanovićevu prorusku politiku nije izdvajao kao posebnu temu nego tek u kontekstu, da hrvatska Vlada sluša mig sa zapada isto kao što i Milanović sluša mig iz Rusije.
Jonjić se zauzeo za dopisno glasovanje iseljene Hrvatske, ali je propustio reći da je sadašnja diskriminatorna odredba u članku 45. Ustava Republike Hrvatske kojom se broj zastupnika iz dijaspore svodi na tri i da se može glasovati samo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima bio Milanovićev uvjet kako bi njegovi glasovali za ustavne izmjene u Saboru. To je prepustio Primorcu koji to nije propustio reći.
Na Milanovićeve napade na Turudića zadovoljio se konstatacijom da između Milanovića i Turudića ima i drugih problema na što će Turudić znati odgovoriti. Nije htio reći Milanoviću da su stvarni razlozi Milanovićevog napada na Turudića poništavanje presude Stepincu i odluka o izručenju Perkovića, pazeći da „prekomjerno ne granatira“ Milanovića. Činjenično i vrlo utemeljeno „granatiranje“ Milanovića gotovo je u cijelosti prepustio Primorcu i Selak Raspudić. O gospođi Selak-Raspudić nešto ćemo reći malo poslije.
Izbjegavanja „prekomjernog granatiranja“ Milanovića Jonjić objašnjavao stavom da su su Milanović i Primorac „dva komunistička gojenca“ i da je vrijeme za nekoga tko nema takvo naslijeđe. Koja je to ljuta muka navela Jonjića da mig Milanoviću iz Rusije navodi samo u sklopu navodnog miga Plenkoviću sa Zapada.
Plenković suvereno sjedi za zapadnim stolom, tamo gdje se donose odluke i u te odluke ugrađuje političke i financijske interese hrvatskog naroda i države. U Hrvatsku državu dolaze ozbiljni novci, procentualno u odnosu na broj stanovnika veći nego u bilo kojoj drugoj članici EU-a.
Plenković je upornim lobiranjem u dokumente EU koji se odnose na BiH uspio vratiti konstitutivnost naroda, koja je bila izbačena iz dokumenata EU-a u vrijeme vlasti Milanovićeva društva, od Stipe Mesića, do Milanovićeva premijerskog mandata i Ive Josipovića, o čemu nešto više u daljnjem djelu teksta. Milanović ni kao predsjednik ni kao premijer u Hrvatsku nije donio ni “kilo krušaka”.
Milanović je kako je sam to naveo kad ode na Zapad uglavnom „pod stolom“ ili se „odmakne od stola“. Sve bespogovorno prihvati, diže ruku kad treba, pa kad dođe kući onda se obraća svojoj ekipi u Saboru, što ću ja sam jadan među njima, vi ne dajte, što oni razumiju jer i oni bi ukakali gaće da su bili na njegovu mjestu.
Milanović ode kod Dodika ili ga pozove u goste da mu se izjada. Unutra Plenković, vani Amerika, NATO, EU, što Dodik razumije.
Ima li Jonjić kompleks „Plenković“ zbog njegova umijeća vladanja, zbog njegovih nespornih državničkih sposobnosti. Plenković je među državnicima EU-a kao riba u vodi. Zbog kompleksa „Plenković“ Milanović djeluje politički izgubljeno, to ga izluđuje riga vatru, udara na Ustav, na Ustavni sud, na šefa DORH-a, sve to prati uličarskim uvredama koje prenosi i na Ameriku, NATO, EU.
Je li to Jonjić poslije šokantne mržnje koju Milanović na dnevnoj bazi iskazuje prema HDZ-u i koju je prenio i na svoje sljedbenike u Saboru, očekivao ako u isti kontekst stavi Plenkovića i Milanovića da će HDZ-ovo biračko tijelo pohrliti glasovati za njega. Njegov je posao bio kao predstavnik hrvatske desnice da sa svom argumentacijom, otvorena garda, nastupi prema Milanoviću i tako pokuša preoteti primat glavnog izazivača od Primorca.
A što je on uradio. „Primorac i Milanović su komunistički gojenci“. U Hrvatskom političkom i javnom životu prvi je termin „gojenac“ upotrijebio Milanović govoreći Plenkoviću da je gojenac. To je bilo rečeno u sklopu njegove uličarske kampanje protiv Plenkovića, gojenac, kojom je nastojao diskreditirati Plenkovića, međutim to dalje od ulice nije nije ni otišlo.
Ta dva čovjeka Milanović i Primorac su mentalno i po djelima koja imaju svoje ishodište u mentalnom sklopu, apsolutno suprotni i neusporedivi ljudi. To je na hrvatskoj političkoj sceni svima vidljivo, jasno i s lijeva i s desna i iz centra. Milanović je i mentalno i djelima ostao autentičan predstavnik Brozova nasljeđa u Hrvatskoj nanoseći štetu Hrvatskoj i na unutarnjem i na vanjskom planu.
Ne drži se Ustava „kao pijan plota“, što će mu Ustavni sud ako nije u njegovoj službi, „stajske muhe“, svakodnevno se bori protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, „mi ili oni“. Primorac je dijametralno suprotan tome. Jasno je to i Jonjiću, da sad ne ulazimo u analizu političkih stranaka i njihovih vođa koji su proizišli iz Partije, jer to zahtjeva drugu i dužu priču.
Jonjić ima desnu političku strast, strast bez koje nema ni poslovnog ni političkog uspjeha. Na Jonjićevu predsjedničku nominaciju potpisala su se kredibilna hrvatska imena što navodi na zaključak da će Jonjić ostati u politici.
Ako se to desi, ako Jonjić ostane aktivno u politici što je najavio u izbornoj noć govoreći da je „ovo početak bolje Hrvatske“ misleći na svojih solidnih pet i nešto posto, što se s obzirom na Milanovićev rezultat ne bi moglo reći, Jonjić mora hrvatsku desnicu izvući iz statusa radikalnije oporbe prema HDZ-u od samog Milanovića, koja upravo zbog toga do danas i nje bila u stanju naći vlastiti politički izraz koji bi bio konkurentan na hrvatskom političkom tržištu, a u takvom statusu se hrvatska desnica i danas nalazi.
Izbjegavanja „prekomjernog granatiranja“ Milanovića koji razdorno djeluje i unutar Hrvatske i u odnosima Hrvatske prema Americi, NATO-u, EU, samo ih dublje ukopava. To se uvijek vraća kao bumerang. Desnica koja Milanoviću pomaže u borbi za vlast, sama nikad neće postati vlast.
Osnivanje stranke, njeno terensko utemeljenje, priprema i izlazak na parlamentarne izbore zahtijeva ozbiljan novac. Ako su ciljevi od nacionalnog značenja i ako to rade ozbiljni ljudi do potrebnog iznosa donacija u domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj se može doći.
Program treba osloboditi od silnog balasta, s kojim se ne postiže povjerenje u politički projekt kao ni u ostvarivost postavljenih ciljeva.
Bosna i Hercegovina i hrvatski narod u BiH, dopisno glasovanje iseljene Hrvatske i jednaka vrijednost glasa, ekshumacija i dostojanstven pokop zemnih ostataka Hrvata koje je mržnja ubila i bacila u jame, rudarska okna, rovove nakon Drugog svjetskog rata i dostojanstveno pokopati onako kako je to predložio Ličko-Senjski biskup Mile Bogović, podno crkve Hrvatskih mučenika na Krbavskom polju.
To su otvorene, ne riješene i bitne nacionalne teme. Sve drugo zapostaviti, jer sve drugo dolazi nakon toga.
Predsjednik Tuđman je pred kraj života rekao: „Kad se nije mogla održati Jugoslavija neće se moći održati ni BiH. Uvjeren sam da će mi povijest dati za pravo“. I ja sam uvjeren da će Tuđmanu „povijest dati za pravo“.
Ponovimo ono što smo rekli u prethodnim tekstovima. Pogrešno je misliti da će Srbi krenuti u rušenje BiH. Srbi imaju dovoljno i to dobro čuvaju i neće nepromišljenim akcijama to dovesti u pitanje. BiH će srušiti bošnjačka politika koja nikako ne želi dijeliti vlast s druga dva naroda na što ih obvezuje međunarodni Daytonsko-Pariški ugovor.
Kompletna njihova politička, intelektualna, medijska i vjerska elita je na politici „nama vlast a drugima građanska prava“ i kod njih je to dignuto na entu potenciju, čekaju pogodne međunarodne okolnosti. Poučak iz bivše države je jasan tko prvi počne taj gubi i to znaju sve tri strane u BiH i to i samo to, taj strah ih drži zajedno.
Do tada Hrvatska treba uključiti sve svoje političke, diplomatske i lobističke potencijale u cilju pune implementacije Daytonsko-Pariškog sporazuma. Stečena prava međunarodnim ugovorom kakav je Daytonsko-Pariški mirovni ugovor nama se ne mogu oduzeti, niti umanjiti ako to sami ne tražimo.
Pogledajmo tko su sve bili svjedoci kumovi svečanog potpisivanja Daytonskog ugovora, koji su u svojstvu svjedoka prilikom svečanog potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora u Parizu u Elizejskoj palači 14. 12. 1995. potpisali Daytonski mirovni ugovor: predsjednik Republike Francuske Jacques Chirac, predsjednik SAD-a Bil Clinton, njemački kancelar Helmut Khol, ruski premijer Viktor Černomirdin i britanski premijer Jon Major. Njihovim potpisima Daytonsko-Pariški mirovni sporazum dobio je planetaran značaj.
Nažalost upravo to, odustajanje od stečenih prava desilo Tuđmanovim odlaskom. Stipe Mesić nam je poručio da „naučimo pecati ribu i da svoju sreću tražimo u Sarajevu“, kao on u sarajevskoj ćevabdžinici. Milanović je išao Komšiću na predizborni skup u Sarajevo a prethodno je išao tako daleko da je na njegovo inzistiranje i uvjetovanje kod izmjena Ustava RH u tekst Ustava RH unijeta nejednak vrijednost glasa iseljene Hrvatske i Hrvatskog naroda u BiH na izborima za Hrvatski sabor, tako što im je limitiran i fiksiran broj zastupnika na tri, a odredbom da mogu glasovati samo u diplomatsko konzularnim predstavništvima RH praktički su onemogućeni u ostvarivanju svog biračkog prava.
Takva politika takvog državnog vrha Republike Hrvatske pretakala se u brojne odluke visokih predstavnika čiji je smjer bio dekonstituiranje hrvatskog naroda u BiH i u dokumente EU o Bosni i Hercegovini iz kojih je bila izbrisana Dejtonskim ugovorom utemeljena konstitutivnost naroda. U dokumentima EU-a ostala su samo dva entiteta. To je bilo tako sve do dolaska Andreja Plenkovića, koji je svojim upornim lobiranjem uspio ponovno u dokumente EU-a koji govore o BiH vratiti konstitutivnost naroda što je dovelo i do drugog smjera u odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta kod njegove odluke o izmjenama Izbornog zakona BiH, što je bilo popraćeno burnim negodovanjem bošnjačke elite.
Plenkoviću u početku na Europskom vijeću uopće nisu dali otvarati tu temu, ostavljali su mu samo pet minuta na kraju sastanka. Plenković je na tu temu tražio i dobio sastanak s francuskim predsjednikom Makronom, koji je, kako je tada nakon sastanka rečeno, izrazio razumijevanje, od kada su stari počele teći u suprotnom smjeru. Nemjerljiva je šteta koju su Hrvatskom narodu u BiH svojom politikom nanijeli Stipe Mesić i njegovi sljedbenici Josipović i Milanović.
Što se antifašizma tiče predlažem da se to podjeli na dvoje, hrvatski antifašizam i antihrvatski antifašizam, što je utemeljeno na povijesnim činjenicama. Hrvatski antifašizam uključuje i definiciju Hrvatske kao države, a za antihrvatski antifašizam to je bilo nedopustivo. Samo je Jugoslavija država i oni su za Jugoslaviju.
Vertikalu hrvatskog antifašizma čine Andrija Hebrang, Savka Dapčević Kučar i Franjo Tuđman. Ubojstvo Hebranga kao političko vođe i zatvaranjem Stepinca kao duhovnog vođe poslana je poruka izgubite svaku nadu. Nadu je vratila Savka, a Tuđman je to pretočio u djelo. Hebrangu treba podići spomenik u središnjem djelu Zagreba.
Vertikalu antihrvatskog antifašizma kod Hrvata čine Broz, koji je rekao „prije će Sava poteći naopako nego li će Hrvatska postat država“, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević i Milka Planinc.
Na kraju ovog djela teksta predlažem hrvatskoj desnici ako se odluče na osnivanje stranke s naprijed navedenim elementima za program naziv stranke „STRANKA JEDINSTVA DOMOVINSKE I ISELJENE HRVATSKE“. Time će dati do znanja da stranka ima izvorne Tuđmanovske korijene, jer je Tuđman na „jedinstvu domovinske i iseljene hrvatske“ stvorio Hrvatsku državu. Hrvatska desnica ima veliki energetski potencijal kojeg treba ujediniti, koji je sad u rasutom stanju i ne znači ništa.
Parlamentarni izbori ne moraju izgledati daleko.
Mislim da bi se mogle obistiniti neke informacije koje su se mogle čuti kod formiranja novog saziva EU parlamenta da će sadašnju predsjednicu EU parlamenta Robertu Metsolu u drugoj polovici mandata EU parlamenta zamijeniti Andrej Plenković. Saziv EU parlamenta traje pet godina, a njegovi predsjednici imaju mandat dvije i pol godine. Biraju se na početku i na polovici rada saziva. Uspješni premijeri i državnici kakav je nesumnjivo Andrej Plenković znaju kad treba otići. Uvjeren sam da će i Plenković to znati.
Branka Lozo se i kod ovog sučeljavanja predstavila kao samostalna politička ličnost govoreći političkom jasnoćom ono što ona misli i ima za reći bez kalkulacija s obzirom na ostale kandidate poglavito s obzirom na dva glavna konkurenta. Ona je pokazala da ona ima svoje ishodište i da nema status „HDZ-ove napuštene cure“. Branka Lozo je ostala dostojanstvena i u svom obraćanju u izbornoj noći.
Ima li Mario Radić, predsjednik stranke Domino strast hrvatske desnice, strast bez koje ponovimo to nema većih pothvata ni u poslu ni u politici, koja bi njegovoj stranci bila nužna za veći politički iskorak.
Radić ima stranku, ima stranačku infrastrukturu, ima klub zastupnika u Saboru, vrlo je uspješan na poslovnom planu. Predsjednička nominacija Branke Lozo i poruke koje je ona slala za vrijeme kampanje su iskorak njegove stranke u desno, upravo u onom smjeru o kojem smo prethodno govorili. Program treba svesti na najznačajnije nacionalne teme čime se otvara golem, nepopunjen prostor na desnoj političkoj strani u Hrvatskoj, nacionalne teme koje mogu okupiti i pokupiti silnu energiju koja je sada u rasutom stanju na desnom spektru.
Radić ima priliku to politički i kapitalizirati, pogotovo ako Jonjić ostane na sadašnjoj poziciji politike koja ne proizvodi ništa, odnosno politički nepokretan. Radić kao saborski zastupnik i predsjednik stranke koja u Saboru ima klub zastupnika može zvoniti na sva medijska zvona.
Kod Mire Bulja se potvrdilo da je on u predsjedničku nominaciju ušao kako bi sa svojim potencijalima pomogao Zoranu Milanoviću. On je sa svom svojom političkom raskoši na već pomenutom sučeljavanju napadao HDZ, pogledajući je li Milanović zadovoljan, a Milanović se držao ozbiljno kako se ne bi stekao dojam da im se potencijali poklapaju. Da bi ostavio dojam neutralnosti Bulj je Milanoviću rekao da jedno govori vani a drugo kad dođe kući, na što mu je Milanović odgovorio da nije zgodno vani kad si sam među njima, ali da to treba ispraviti Sabor, na što se Bulj smiješio, dajući do znanja da je zadovoljan odgovorom.
Miro Bulj je to potvrdio i u izbornoj noći govoreći u TV kameru ispred jednog sinjskog kafića kako je Primorac bio loš ministar u najlošijoj vladi.
Istinita Ivana Kekin je sebi pripisala sve zasluge za aferu Beroš. Samo ona, ništa Turudić. Turudić je mačji kašalj za nju i nije vrijedan njenog spomena u toj aferi. Da nije nje ništa od toga. To je nastavila i u svojim TV reklamama navodeći da je zbog njene neustrašivosti u slučaju Beroš izložena nogometnim napadima.
Kad je na sučeljavanju vidjela da Milanović mijenja boje, najčešće tamnocrvena zbog preciznih i argumentiranih granatiranja od Marije Selak Raspudić, napala ju je, prigovarajući bonitetu Marijinih donatora o čemu nešto poslije.
Pitala je Primorca „da li bi hapsio izraelskog premijera“, a Primorac ju je sa zanimanjem gledao. Jasno za nju kao predsjednicu to se podrazumijeva. Ona bi nazvala Netanyahua, predstavila bi se kao nogometaš i on bi upao u klopku.
Ivana Kekin je očekivano u izbornoj noći izjavila da će ona u drugom krugu glasovati za Zorana Milanovića.
Marija Selak Raspudić je te večeri na TV sučeljavanju, nakon što je u cijelo pretkampanji tvrdila da je Milanović superioran za Primorca, pokušala uraditi ono što nije ni pokušao Tomislav Jonjić, od Primorca preuzeti ulogu glavnog izazivača.
Očekivala je da će Bulj i Kekin aktivno tući po Primorcu i HDZ-u što se doista i desilo a djelom i od Jonjića te da će se Primorac izgubiti u borbi s njima što njoj otvara prostor da od Primorca preuzme ulogu glavnog izazivača, međutim preračunala se. Primorac je ignorirao napade koji su dolazili iz petnih žila od Bulja i Kekin i nije obraćao osobitu pozornost ni na Jonjića. Bio je svoj i znao je što mu je posao i Selak Raspudić umjesto preuzimanja uloge glavnog izazivača samo je potvrdila Primorčeve argumente i njegov status glavnog izazivača.
Selak Raspudić je vrlo preciznim i vrlo argumentiranim komentarima Milanovićeva postupanja i nepostupanja na poziciji Predsjednika Republike u proteklih pet godina. Milanović je mijenjao boje, najčešća je kako prethodno rekosmo bila tamnocrvena, a Selak Raspudić je punim plućima otvorena garda redala jedan za drugim argumente koje ruše Milanovića. Nastojala je upravo ona potrošiti sve streljivo kako ne bi ništa ostalo za Primorca.
Primorcu se uopće nije ni obraćala. No nije uspjela potrošiti sve i Primorcu ne ostaviti ništa. Primorac je bio dobro pripremljen i streljivo za gotov skandalozno Milanovićevo ponašanje je gotovo neiscrpno, ne samo iz predsjedničkog nego i njegova premijerskog mandata.
Milanović je evidentno bio zatečen intenzitetom preciznošću i argumentiranosti Selak Raspudić, nije to očekivao. Djelovao je prazno, nije uspio argumentirano odbiti niti jedan argument Selak Raspudić, a jasno, ni ono što mu je jednako argumentirano i vrlo precizno imao za reći Primorac.
Milanović se po prvi puta nakon pet godina suočio sam sa sobom. Niti jednu od Primorčevih tvrdnji nije uspio demantirati. Vidjelo se da iza toga čovjeka nema ništa čime bi mogao pravdati svoj prethodni petogodišnji mandat. Sve o njemu rekli su te večeri drugi. U završnoj riječi uspio se sjetiti Plenkovića i to je sve.
Nakon što je prošlo više od pola vremena na sučeljavanju Milanović je rekao Selak Raspudić „nisi me tako napadala pet godina“, na što je ona bila zatečena, a Primorac je u tom trenutku dodao „tko s đavlom tikve sadi od glavu mu se razbijaju“. Kod Selak Raspudić splasnula je start.
U pomoć Milanoviću priskočila je Ivana Kekin rekavši Selak Raspudić da je među njenim donatorima i „Željka Markić koja se bori protiv prava žena“. Ivana Kekin Željku Markić stavlja u društvo društvenih negativaca, a ona, Marija Selak Raspudić koja je uzela njenu donaciju za svoju kampanju šuti i uvlači glavu u ramena.
Recimo nešto na tu temu kad je već Selak Raspudić to prešutjela. Kako je moguće prava žena odvojiti od prava na život? Kako je moguće da je zalaganje za život od začeća do prirodne smrti suprotno pravima žena?
Pobačaj je individualan čin i individualna odgovornost. Ženi koja se odlučila na pobačaj treba pomoć psihologa, centra za socijalnu skrb, liječnika i drugih institucija države i društva. Oni koji pobačaj izjednačavaju sa odstranjivanjem dobroćudnog tumora, što duboko dehumanizira trudnoću, ne mogu za takvo što tražiti suglasnost društva koja bi se očitovala u Zakonu koji bi de fakto i de jure to izjednačio.
Zakon pretpostavlja općedruštveno suglasje, odnosno suglasje većine članova društva, u ovom slučaju većine građana. Zašto bih ja davao suglasnost za takvo što, odnosno zašto osoba koja se odlučila na pobačaj, za taj čin traži od mene suglasnost i tako mene čini suodgovornim za ono što pobačajem čini. Prebacivanjem odgovornosti na mene, odnosno na druge članove društvene zajednice za nečiji čin pobačaja nije ništa drugo nego bezobrazluk.
Od kud Milanoviću ovakav neočekivano visok izborni rezultat u prvom krugu? Milanović to nije mogao postići s glasačima stranaka zastupljenih u Saboru koje on politički kontrolira i koje njega bezrezervno podržavaju. Tko je taj dio desnice koja je glasovala za Milanović?
Da bismo odgovorili na to pitanje moramo se vratiti na početak demokratske priče u Hrvatskoj. Ortaci, koji su se prema Hrvatskoj odnosili kao prema svom ratnom plijenu, kojima Hrvatska prema tome nije bila cilj nego sredstvo izgurali su Tomislava Karamarka s pozicije šefa Policijske uprave zagrebačke koji je počeo istraživati ortake koji su međusobno dijelili vrijednu hrvatsku imovinu. Ortaci su bili moćniji. Ortaci su Karamarku podvalili Most, kako bi mu srušili Vladu.
Moćni ortaci su nakon toga, bitno, upravo s Mostom pomogli Andreju Plenkoviću u usponu na vlast, odnosno u formiranju Vlade. Koalicijskom sporazumu o formiranu Vlade HDZ-a i Mosta prethodio je Plenkovićev prethodni dogovor s konstruktorima. Jasno je da Plenković kao ni ostali akteri o tome ne govore, o tome se ne piše ni u memoarima, međutim i Milanović zna za taj prethodni dogovor i zna aktere tog dogovora. Most je Plenkovića držao na kratkoj uzici koja je postajala sve kraća što je za Plenkovića postalo nepodnošljivo i riješi se Mosta, što je kod ortaka stvorilo osjećaj da ih je Plenković zajebao, prevario, izigrao zbog čega se kod ortaka rodila mržnja prema Plenkoviću i želja za osvetom.
Ortaci su zadržali moćnu terensku mrežu ortačke siročadi, odbijeni od sise, koji su preko noći od pohvala, poslije raskida s Mostom zamrzili Plenkovića. U pozadini napada na osiguranje zgrade Vlade na Markovu trgu 14. listopada 2020. stoje ortačka siročad.
Brojna ortačka siročad koja se vrte na desnici nisu glasovali za Jonjića nego za Milanovića jer im se on čini sigurnijim u obračunu s Plenkovićem od Jonjića. Ortaka siročad čine Milanovićevu desnicu. Sve se svodi na to neka pane Plenković pa eto i nama kupusa. Oni i dalje šire neskrivenu mržnju prema Plenkoviću ne spominjući Milanovića ili u najboljem slučaju izjednačuju ih. Milanović to zna i njima se obraća.
Jonjić se u izbornoj noći obrušio na medije navodeći da su ga bojkotirali. Mediji u Hrvatskoj su dominantno pod kontrolom Milanovićeve slučajne države, pod dominacijom moćne laži, koja usmjerava i nastoji usmjeravati političke procese u zemlji i tu je teško upaliti svjetlo i tu treba tražiti razloge Milanovićeve premoćne pobjede u prvom krugu.
Milanović je u Izbornoj noći održao tipični komunistički govor s početka pedesetih godina prošlog stoljeća sipajući maglovite iluzije dok se istovremeno od seljaka vrši prisilan „otkup tržišnih viškova“.
Ponovim to Milanović unatoč ovakvo rezultatu u prvom izbornom krugu ne može pobijediti u drugom izbornom krugu samo s glasovima svojih političkih sljedbenika, ne može pobijediti bez glasova hrvatske desnice. Pred nama je drugi krug.
Marko Mamić/Foto:MP
