U ožujku 2019. objavljeno je da je kardinal Christoph Schoenborn, biskup Gurk-Klagenfurta, zabranio hrvatskim biskupima misu na Bleiburškom polju. Klagenfurtski biskup to ovako obrazlaže:
“Misa na polju pored Bleiburga postala je dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti“ te da ta manifestacija šteti ugledu Katoličke Crkve zbog čega bi se Katoličkoj Crkvi u Koruškoj mogla predbaciti„instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe“ i nedostatak distance prema „fašističkom svjetonazoru.“
“Koji je moj grijeh” upitao bi Josip Pupačić? Zašto je Koruški biskup preuzeo ulogu Centralnog komiteta i njegove ideologije u odnosu prema Hrvatskom narodu i njegovoj povijesti. Otkud takva lakoća izricanja tako teških sudova i uvreda prema Hrvatskim biskupima?
Deseci tisuća katolika na zapadu, pa tako i u Austriji napuštaju Katoličku Crkvu. Sveti Papa Ivan Pavao II. je bezuspješno tražio da se u temeljni dokument Europske unije napiše da Europa ima kršćanske korijene.
Ideološka agresija pod imenom „Tolerancija“ natjerala je katolike na Zapadu da prihvate da je javno ispovijedanje i manifestiranje katoličke vjere građanski nepristojno, te da vjera pripada osobnoj privatnosti. Prihvatljiv je samo karitativan rad Crkve. Javno propovijedanje Katoličkih vjerskih istina drži se ostatkom prošlosti. U takvoj situaciji biskupi postaju stečajni upravitelji Katoličke crkve.
Vidjeti desetke tisuća Hrvata na Svetoj misi na njihovoj zemlji na Bleiburškom polju čini im se kao provokacija, kao povratak u prošlost iz koje su oni izišli. Nogometnim rječnikom rečeno zbog provokacija gledatelja UEFA kažnjava klub ili reprezentaciju igrom pred praznim tribinama. Ovdje je situacija obrnuta, iz igre je izbačena cijela prva momčad. Ne ide se na navijače nego na prvu momčad.
Identična situacija kao s Poljudskom svastikom čiji je cilj bio diskvalificirati Hrvatsku. Svastika je nacrtana Šukeru i njegovoj i našoj reprezentaciji. U napad su krenula oba krila čopora, uključujući i babu koja se češlja. Šuker ne samo da je sve to izdržao nego je kompletno društvo svastičara potukao do nogu i popeo se na svjetski tron.
Svastika se s Poljudskog travnjaka preselila na Bleiburški travnjak pod noge hrvatskim biskupima i opet su u napad krenuli isti čoporaši, isti političari, uključujući i babu koja se češlja. Varaju se oni koji misle da su se svastičari ograničili samo na Poljudski travnjak. Za Bleiburšku svastiku snažno se zauzima znatan dio Hrvatske političke scene uz angažman političkih istomišljenika izvan granica Hrvatske.
Ivo Josipović, predsjednik stranke Naprijed Hrvatska ,16. 3. 2019. gasi stranku i s oko tisuću članova, “s tisuću istinskih ljevičara, kako kaže, pristupa SDP-u. Navodi da je „ponosan na antifašiste koji su tada odlučili sa mnom otići na Bleiburg pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti.
Iako priznajem bio sam naivan. Smatrao sam i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke crkve da drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin ali s vrlo jasnom porukom. Svatko neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali. Ali konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Musoliniju, a ne služiti im.
Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim očito sam se prevario.
Crkva se s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikad održana misa za neke od poginulih partizana, čak i za svećenike koji su sudjelovali u NOB.“
Dakle Josipović je „ponosan na antifašiste koji su s njim odlučili otići na Bleiburg.“ Od Josipovića još su ponosniji oni što su desetljećima prije njega dolazili na Bleiburg i koji desetljećima otkako je slobode dolaze na Bleiburg. Zašto je njihov ponos problem?
Kardinal Kuharić je povodom smrti Stepinčeva tužitelja Jakova Blaževića služio Svetu Misu za Jakova Blaževića, a kad je umro Broz služio je misu za državnog poglavara, a Josipović kaže da nije čuo da se služila Misa za partizane. Ne pita Josipović da li njihove obitelji žele i traže Misu za svoje pokojne. Žele li njihove obitelji nazočiti Misi tim povodom, ili bi rekli da to ne žele ili da su time povrijeđeni.
U katoličkim crkvama svako jutro služe se Mise za pokojne i to i za one koji su bili u NOB-eu, jer to njihove obitelji žele, što prije rata nisu smjele, jer se mogao izgubiti borački odnosno antifašistički status i gdje si onda jadna ti majka.
Vratimo se malo ispravnom i pogrešnom odabiru. Problem nije u načelu nego u djelima. Hitleru i Musoliniju služio je Pavelić. Čak su mu i dvojica njegovih najznačajnijih ministara, Vokić, ministar oružanih snaga NDH i Lorković, ministar unutarnjih poslova NDH predlagali da prestane služiti Hitleru i Musoliniju, da bi poslije toga bili smijenjeni, završili u Lepoglavi gdje su i pogubljeni u travnju 1945. kada se vojska NDH počela povlačiti s tog područja.
Hrvatski je narod prihvatio Hrvatsku državu nastojeći pobjeći ispod terora velikosrpske vlasti. Hrvati su dakle krenuli u borbu za svoju državu a ne u borbu za Hitlera i Musolinija. Hitleru i Musoliniju odveo ih je Pavelić i osramotio nas.
Ne može se borba za Hitlera i Musolinija pripisivat običnim ljudima vojnicima.
Hrvatski narod se kroz svu svoju povijest borio za svoju državu i borba za Hrvatsku državu tih običnih ljudi nije i ne smije bitigrijeh. Grijeh je činiti zlo.Jednako tako ne može se prihvatiti da su njihove ubojice imale ispravan odabir kako to kaže Josipović. Taj ispravan odabir je imao najveći broj ljudi koji su krenuli u antifašističku borbu, ali su ih njihove vođe odvele u zločin i u poistovjećivanje svake Hrvatske države s fašizmom, što je bila politička konstanta SUBNORA-a, koji je slijedio Broza.
SUBNOR-ovci su 1971. smijenili Ivana Šibla, jer je u okviru Savkina i Tripalova „Masovnog pokreta“ koji se tada zalagao za konzumaciju, u tadašnjem Ustavu zapisanog konstitutivnog statusa tadašnje Republike Hrvatske u okviru Jugoslavije i jer je bio sljednik onog djela Hrvatskog antifašizma, koji ne isključuje Hrvatsku kao državu.
SUBNOR-ovci su i Hebranga proglasili ustašom i fašistom samo zato što je isticao da Hrvatski antifašizam uključuje i borbu za Hrvatsku koja je kao država unijeta u Jugoslaviju s pravom na samoodređenje do odcjepljenja, što je unijeto i u Ustav Narodne Republike Hrvatske i što je bio ustavnopravni temelj međunarodnog priznanja današnje Republike Hrvatske.
Stoga je današnja Republika Hrvatska s pozicija njenog antifašističkog određenja iz Drugog svjetskog rata Hebrangovska Hrvatska, a ne Brozovska i SUBNOR-ovska.
“Vascelo srpstvo“ je u proteklom ratu ustalo protiv Hrvatske države proglašavajući i Tuđmana i njegovu vojsku ustašama, a sebe antifašistima. S tih pozicija imamo dvije vrste ustaša, jedne koji su izgubili rat i u najvećem djelu završili u Hudim jamama i druge ustaše koje su dobile rat i imaju svoju državu.
U srpskoj politici prema Hrvatskoj ta retorika ne prestaje. Dačić i Vulin, ministri srbijanske vlade, ne propuštaju priliku reći Hrvatskoj da je ustaška država odnosno da je sljednica one ustaške iz Drugog svjetskog rata, čime jasno daju do znanja da ustaše nisu vezane za Hitlera i Musolinija nego za hrvatsku državu. Ta retorika iz Srbije je naročito naglašena kad je riječ Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu
Ovdje vrijedi usporediti dva njihova lika iz oba rata, Simu Dubajića i Milu Martića. Simo Dubajić je po vlastitoj priči sa svojom ekipom za petnaest dana i noći uspio likvidirati trideset tisuća ustaša, koji su na Bleiburgu položili oružje. Taj broj ubijenih i broj dana je on naveo, navodeći da je jedan broj ubojica završio na psihijatriji u Mariboru, a njemu se to nije desilo jer je „sve to vrijeme bio pijan“.
Milu Martića se tereti kao odgovornog za smrt ustaša koji nikad nisu nosili oružje, riječ je o starijim ljudima, koji nisu imali kamo i nisu mogli pobjeći, koji su ostali živjeti pod njegovom vlašću. Simo Dubajić je život proveo kao zaslužni antifašist, sa svim što je to sa sobom nosilo u bivšoj državi, a i danas ima znatan broj onih koji kažu da je izabrao pravu stranu. Mile Martić je doživotno osuđen i život provodi negdje po tamnicama Europe. Eh što ti je pravda i povijesna istina uzdahnuo bi Mile
Martić koji je sa Simom Dubajićem dijelio iste ideale.
U Hrvatskoj uz značajnu medijsku podršku traje nastojanje da se ustaše koje su dobile rat izbace iz sistema vlasti a da vlast kao i poslije Drugog svjetskog rata preuzmu SUBNOR-ovci.
Franjo Tuđman bi rekao da se „U Drugom svjetskom ratu mali Hrvatski narod tragično podijelio u odnosu na dvije moćne svjetske ideologije toga vremena.“ Tuđman je također rekao da „NDH nije bila samo fašistička tvorba i zločin nego i izraz težnji Hrvatskog naroda za svojom slobodom.“ Tuđman je također rekao „da povijesna istina nije sva samo na jednoj strani.“
Gdje je u toj priči politika u Hrvatskoj u posttuđmanovskom periodu? Ljubičica bijela i njegova ekipa su zločin koji je počeo na Bleiburgu krili onako kako se krije svaka sramota, onako kako svaki zločinac krije svoje zločine. Međutim u Hrvatskoj državi otišlo se i korak dalje. Ti se zločini pravdaju i nastoje opravdat ponajviše kao čin osvete.
Stipe Mesić u Jasenovcu reče da je prije bio Jasenovac nego li Bleiburg. On time želi reći da Bleiburga ne bi ni bilo da nije bilo Jasenovca. Međutim Stipu Mesića demantira Vukovar, Ovčara, Škabrnja… Na Vukovar juriša JNA u kojoj i tada ima pripadnika „svih naših naroda i narodnosti“.
Ulaskom u Vukovarsku bolnicu JNA kaže Srbima vi ste oslobođeni, a oni drugi se voze na Ovčaru. To je ponavljanje slike iz kraja Drugog svjetskog rata. Stipu Mesića demantira i Mile Martić i njegova družina koji su na svom teritoriju spalili sve Hrvatsko i pobili one što zbog starosti ili drugih razloga nisu mogli pobjeći.
Dakle priča o tome da se Bleiburg ne bi ni desio da prethodno nije bilo Jasenovca pučkim rječnikom rečeno ne drži vodu. U tu priču ne vjeruje ni Stipe Mesić a niti oni kojima ta priča treba.
Brozova priča da će prije Sava poteći naopako nego li će Hrvatska postat država pokazuje da je upravo to motiv njihove likvidacije. Vrlo je zanimljivo da su neki hrvatski Narodni heroji iz toga Drugog svjetskog rata unatoč Vukovaru
Škabrnji i djelima Mile Martića ostali živjeti u Beogradu i nakon što je Hrvatska postala država i tamo se kao hrvatski Narodni heroji pokopali na groblju Narodnih heroja u Beogradu. Jesu li oni time pokazali da se njihovo Herojstvo ne može vezati za Hrvatsku državu, odnosno da njihovo herojstvo isključuje Hrvatsku kao državu, pa je onda s te pozicije i likvidirana cijela vojska NDH, koja je Brozu na riječ položila oružje, ne dakle kao čin osvete nego pučkim rječnikom rečeno „da joj se sime zamete“.
Njima i s njima Hrvatskoj kao državi uopće.
Vojska NDH je bila poražena vojska. Poraženoj vojsci ne pripadaju počasti i odličja, ali im pripada pravo na život, a njenim mrtvima pravo na grob i grobno ime. Dio vojske Mile Martića i njegove takozvane Republike Srpske Krajine u proteklom Domovinskom ratu položio je oružje Hrvatskoj vojsci, odnosno hrvatskom Generalu Stipetiću, a da tom prigodom niti jednom od njih nije pala dlaka s glave. Čak što više časni hrvatski general Stipetić njihovim je časnicima ostavio osobno naoružanje. Ljudi su jedno a režim je drugo rekao bi general Stipetić.
Je li to i danas uzalud pričati sljedbenicima Ljubičice bijele. Oni ne samo da pravdaju taj strašni zločin nego i mrtvima spore pravo na grob i grobno ime.
Ponovimo opet ne govorimo o zločincima i onima koji su bili nositelji odgovornosti. Govorimo o običnim ljudima vojsci i civilima. Oni su se borili na pogrešnoj strani, ali se nisu borili protiv Hrvatske kao države.
Jasno je što je već prethodno rečeno protiv Hrvatske se nije borio ni Hrvatski antifašizam, a antihrvatski antifašizam jeste, zbog čega su likvidirali i vođu Hrvatskog antifašističkog pokreta Andriju Hebranga.
Običnoj vojsci i civilima s jedne i s druge strane ne mogu se pripisivati zločini i ideologija režima. Zna se čije je to djelo i tko za ta djela odnosno nedjela snosi odgovornost. U svijetu a posebice u Europi na deklarativnoj se razini oba zla jednako osuđuju, međutim ne i u političkoj praksi.
Ističe se razlika da u Fašizmu pripadnici nekih naroda i rasa nisu imali nikakvu šansu. Fašizam je išao na njihovo istrebljenje, od najmanjeg djeteta do najstarije osobe. Izbrisat ih u cijelosti do zadnjeg pripadnika s lica zemlje.
Komunizam je ubijao uglavnom odrasle osobe, a njihove obitelji imale su šansu prihvatit ideologiju njihovih ubojica i tako živjeti „svijetlu“ budućnost, a ako ne sami su krivi. U Hrvatskoj je to i danas snažno prisutno na javnoj sceni. Pripadnici političkih elita izjavljuju da su pobjednici nakon Drugog svjetskog rata bili šlampavi ili da je UDB-a slabo ili malo ubijala i tako dalje, bez ikakvih posljedica za njihov politički status.
Na dan, 18. svibnja 2024. biskup Mijo Gorski u propovijedi na Misi u Maclju među ostalima reče: “Ako ljudi šute, zemlja progovara. Šutnja govori o osjećaju krivnje, zašto se okolnosti ne istraže i objelodane te ne obilježe stratišta i ne ukopaju ubijeni.“
Do sada su se u Hrvatskoj na vlasti smjenjivali oni koji ne bi dopustili ni komemoraciju i oni drugi koji su pokrovitelji komemoracije i odaju počast žrtvama, ali dalje od toga ne idu.
U Hrvatskoj nedostaje politička stranka koja bi to, upravo to, ekshumaciju i dostojanstven pokop zemnih ostataka žrtava Bleiburške tragedije i Križnih puteva, imati kao svoj primarni politički i programski cilj. Stranka s tim političkim i programskim ciljem ima biračko tijelo u Hrvatskoj s potencijalom od 30 do 40 zastupnika u Hrvatskom saboru. Tada se sve mijenja.
Priklanjam se ideji Ličko-Senjskog biskupa Mile Bogovića da se zemni ostaci žrtava Bleiburške tragedije i Križnih puteva nakon ekshumacije pokopaju na Udbini podno crkve Hrvatskih mučenika. Smiraj mrtvima, mir među živima i onda “Bog te veselio”.
Marko Mamić/Foto: Press
