Podsjetimo se što je prethodilo odluci Hrvatskog sabora o imenovanju Turudića za Glavnog državnog odvjetnika
25. 1. 2024. Vlada Republike Hrvatske odlučila je, od četiri kandidata koji su se prijavili na natječaj, predložiti Ivana Turudića Hrvatskom saboru za dužnost Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.
31. 1. 2024. Ministar pravosuđa i uprave u Vladi Republike Hrvatske Ivan Malenica, Hrvatskom saboru predstavio je Prijedlog odluke o imenovanju Ivana Turudića Glavnim državnim odvjetnikom Republik. e Hrvatske.
2. 2. 2024. Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je, kako to prenose mediji, rekao da „Turudić ne smije biti novi šef DORH-a. Znam neke stvari i neke stvari su zapisane. U slučaju tog tipa, jer ga drugačije ne mogu nazvati, postoje ozbiljne sigurnosne zapreke. Postoje ozbiljne sigurnosne zapreke i zasad dajem premijeru Plenkoviću ono što se zove benefitom sumnje. Pričekat ću još koji dan u nadi da čovjek radi u dobroj vjeri i da je ovo sve zabuna. Naprosto, Turudić to ne smije biti. Bude li, svi ćemo vidjeti što ćemo poduzeti kasnije.“
Na pitanje zna li nešto o sigurnosnim provjerama vezanim uz Turudića, Milanović je rekao da su to „duboka saznanja te da zna, što postoji i što je zapisano, rekavši: Inače bih stvari govorio na temelju sjećanja koje je dosta precizno, ali ja imam i jedno i drugo. Sjećanje mi je pomoglo da neke stvari jasno rekonstruiram. Radi se o najozbiljnijoj situaciji ove vrste u kojoj je Hrvatska bila zadnjih trideset godina.“
2. 2. 2024. Plenković je, kako to prenose mediji, odgovorio Milanoviću rekavši: „Vidim da ga ta tema muči i žulja. Po dolasku u Zagreb, nakon Europskog vijeća u Bruxellesu, jutros sam bio u uredu i dobio neke informacije od predsjednika Milanovića, što je neobično, a vezano uz saznanja SOA-e o Turudiću. O tim sam dokumentima i ranije tražio jedno neformalno izvješće SOA-e, ako ima nešto što treba o Ivanu Turudiću što bismo mi trebali znati, budući da je riječ o sucu Visokog kaznenog suda koji je prolazio sigurnosne provjere po zakonu, a po nekom redovnom ciklusu nova provjera slijedi sada.“
Plenković je dodao da se Milanović referirao na „neke tajne izvide iz 2015. godine“. Plenković je istom prigodom, kako to dalje prenose mediji, rekao: „On (op. a. Milanović) očito želi naštetiti vladi i destabilizirati nekoga u parlamentarnoj većini i izlazi s podacima koji su krajnje neobični, s obzirom na to da smo došli u završnu fazu izbora šefa DORH-a. Što se nas tiče, ako je on mislio na ono što je meni dostavljeno danas, tu se pozicija Vlade i mene ne mijenja.“
3. 2. 2024. Milanović se iz svog ureda obratio javnosti. Kako to prenose mediji, Milanović je tom prilikom rekao: „Turudić i Mamić tajno su se sastajali pod plaštem noći. Kominterna bi im zavidjela. I sad bi na čelo DORH-a trebao doći čovjek koji će prekopati sve te dokumente. Je li to normalno, je li to europska Hrvatska?” Milanović je, kako to prenose mediji, dalje nastavio: „Ne mogu gledati kako se jednog opskurnog lika pokušava proizvesti u glavnog državnog tužitelja. Tome moram stati na put i to radim.“
3. 2. 2024. Iz Vlade RH je priopćeno, što prenose mediji: „Milanović se miješa u područje za koje nije nadležan i pokazuje dosad nezabilježen interes za izbor glavnog državnog odvjetnika od strane jednog predsjednika države. Za razliku od selektivnog i nezakonitog objavljivanja klasificiranih podataka, za Vladu i parlamentarnu većinu su mjerodavna službena izvješća SOA-e i sigurnosne provjere koje je Ivan Turudić prošao 2009., 2014. i 2019. godine. Dakle prvu provjeru prošao je kad je Milanović bio premijer. Da je SOA utvrdila bilo kakvu sigurnosnu zapreku, to bi i napisala i Turudića ne bi Državno sudbeno vijeće (DSV) izabralo za uskočkog suca… Kad već Milanović priznaje da je znao da se Turudić sastaje s Mamićem, zašto Orsat Miljenić, tada ministar pravosuđa, a sada šef Ureda predsjednika RH, nije pokrenuo stegovni postupak 2015. godine protiv Turudića, što je mogao predložiti DSV–u tada?“
4. 2. 2024. Mediji su prenijeli Turudićev razgovor za Hinu. Prema onom što je prenijeto u medijima, Turudić je rekao: „Očekivao sam da će biti negativnih reakcija i napada, ali takav intenzitet mržnje koja je ravna histeriji kod dijela nekih parlamentarnih zastupnika i medija nisam očekivao i, naravno, od notornog predsjednika Republike.“
Najvažnija rečenica koju je Milanović rekao na jučerašnjoj konferenciji za novinare, smatra Turudić, jest ta da će, ako postane glavni državni odvjetnik, „otvoriti i pročitati sve fajlove“, što je Turudić, kako to prenose mediji, ovako komentirao: „Tu je potpuno jasan strah. Ne znam čega se on boji, ne znam na što cilja, ali očigledno je to strah koji se može opipati.“
Vezano za svoje sastanke sa Mamićem turudić je rekao: „Sve je poznato što u tim fajlovima ima o tom spisu. Točno je da sam se tri puta u 2015. sastao sa Zdravkom Mamićem. Nakon posljednjeg susreta, njemu je vrlo brzo određen istražni zatvor. Toliko o tome koliko sam ja njemu pomogao.“ O svojim susretima s Mamićem koje je Milanović opisao kao „sastanke pod vrlo čudnim okolnostima“ te da bi im „Kominterna pozavidjela“, Turudić je rekao: „Nismo se sastajali ni na kakvim konspirativnim mjestima, to je bilo ispred moje kuće, ispred stana u kojem živim i u ljetnom periodu oko devet sati. Nismo se vozili satima, nego pola sata, što je zapravo nebitno.“
Napadi Milanovića i njegovih političkih sljedbenika na Turudića i Vladu dodatno su potaknuti i pospješeni su od strane njihove ekipe iz represivnog trokuta, obavještajna zajednica-policija-državno odvjetništvo, objavom Turudićevih SMS poruka s Josipom Rimac. Ono što su oni radili za potrebe kaznenog postupka upotrebljavaju kako bi javno kompromitirali svoje žrtve. Netko u ime države tajno snima ljude, njihove mobitele i onda zbog političkih i financijskih interesa njihovih političkih i medijskih pokrovitelja to daje novinarima da objave.
Odluka Hrvatskog sabora
7. 2. 2024. Hrvatski sabor je uz nazočnost 140 zastupnika većinom od 78 zastupnika, uz dva suzdržana i 60 protiv potvrdio Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.
Nakon odluke Hrvatskog sabora
7. 2. 2024. Milanovićevo obraćanje javnosti. Govorio je o Odluci Hrvatskog sabora kojom je Turudić postao Glavni državni odvjetnik. Milanović je kako to prenose mediji među ostalim rekao:
„Ja sam poslao dokumentaciju, u kojoj jasno stoji o kakvom se probisvijetu radi.“
„Kabala je sve organizirala, stvorili smo privid javnog poziva privid transparentne rasprave u Saboru, to je sve drska farsa.“
„Pozivam na otpor ugnjetavačima.“
„Tko god je glasao za njega danas, za mene ne voli ovu državu, neprijatelj je Hrvatske.“
„Jer se kao zadnja kriminalna vucibatina vučeš po mraku s čovjekom koji je pod istragom.“
„Godine 2015. služba dolazi do spoznaje koje su proslijedili DORH-u koju ovaj probisvijet sada preuzima.“
„DORH ima dosta saznanja o Turudiću i ova bitanga im dolazi za šefa.“
„Plenkovićev interes je spriječiti curenje ovakvih informacija da javnost ne vidi s kakvom ništarijom ima posla.“
„Za šefa DORH-u dolazi čovjek o kojem gaje, najblaže rečeno, prijezir.“
„Turudić je priznao, samo što je rekao da se vozio samo pola sata. I prostitutke naplaćuju i za pola sata.“
Za sigurnosne provjere koje je prošao Turudić od kojih je posljednja ona iz 2019. Milanović je prema onome što su prenijeli mediji rekao: „Tu posao nije obavljen, tu nema dvojbe jer taj čovjek nikako nije smio proći sigurnosnu provjeru.“
Osvrt
Predsjednik Republike, koja se Hrvatskom zove, za izbor Glavnog državnog odvjetnika u Hrvatskom saboru kaže „to je sve drska farsa“ i „poziva na otpor ugnjetavačima“. One koji su u Saboru glasovali za odluku da Turudić bude Glavni državni odvjetnik, 78 od 140 nazočnih naziva „neprijateljima“.
Za potvrđenog u Saboru Glavnog državnog odvjetnika kaže da je „porbisvijet“, „zadnja kriminalna vucibatina“, „bitanga“, „ništarija“ „rekao da se vozio samo pola sata, prostitutke naplaćuju i za pola sata“.
Vrlo je zanimljivo da Milanović zna da „DORH ima dosta saznanja o Turudiću i ova bitanga im dolazi za šefa“, kao i to da „Za šefa DORH-a dolazi čovjek o kojem najblaže rečeno gaje prijezir“.
Iz ovoga se može zaključiti da Milanović nastupa kao dosadašnji šef DORH-a. On kao njihov šef zna da „DORH ima dosta saznanja o Todoriću“ kao i to da njegova ekipa u DORH-u prema Todoriću „gaje najblaže rečeno prijezir“. Sa druge strane je „neprijateljska“ većina u Saboru skupa s Vladom „jednog nasilnog muzgavca“.
Rječnik koji ovom prigodom (a i ne samo ovom prigodom) Milanović upotrebljava prema Vladi, Saboru a napose prema Turudiću ne upotrebljavaju se više nu u „balkanskoj krčmi“ kako bi to rekao Miroslav Krleža, što odaje dojam da govori šef bande kojem druga konkurentska banda nastoji oteti ono što on kontrolira, u ovom slučaju DORH. DORH mu je „čuvao leđa“ u dosadašnjim pljuvačkim napadima na konkurentsku bandu, s imidžom „frajera koji može najdalje pljunut“ kako ga je nazvao Zlatko Komadina kad su se njih dva natjecali za šefa SDP-a, i sad mu konkurentska banda dolazi iza leđa i uzima mu ono što ga je činilo moćnim i konkurentnim. Postaje nesiguran, član konkurentske bande će preuzeti DORH, javnosti će dati njegove transkripte. Dosad su njegovi davali njihove. Osvetit će mu se. Javnost će se zabavljati s njegovim transkriptima onako kako se dosad zabavljala s transkriptima pripadnika njegove konkurencije i ništa od drugog mandata. Može li gore, a on sebi misli da je on ono što se u bivšoj državi zvalo „avangarda“. Za „avangardu“ i Saborsku većinu čine „neprijatelji“. Sipa teške uvrede, on drugačije neće, ne može i ne zna, jer šta bi onda ostalo od „avangarde“, ali od toga više nema koristi jer neprijatelj mu je prošao iza leđa. Poziva na „otpor ugnjetavačima“.
Vrijedi još reći da Milanović sa svojim „Lex Perkovićem“ i s proruskom politikom dovodi u pitanje sigurnosnu provjeru za Turudića. „Tu posao nije obavljen, tu nema nikakve dvojbe: taj čovjek nikako nije smio proći sigurnosnu provjeru.“
Misli li to Milanović da „Lex Perković“ i prorusku politiku koju on nastoji nametnuti Hrvatskoj treba ugraditi u temelje sigurnosne provjere i nema više Turudića i njemu sličnih. Ovako ne možeš se obraniti. Doživljava li Milanović gubitak kontrole u DORH-u kao gubitak vlasti i moći? Bio je siguran, mogao je vikati: bando i lopovi, a sad tko zna.
Što je u meritumu?
Ni manje ni više nego Turudićevi sastanci s Mamićem u 2015. godini. Turudić o tome kaže: „Nismo se sastajali ni na kakvim konspirativnim mjestima, to je bilo ispred moje kuće, ispred stana u kojem živim i u ljetnom dobu oko devet sati. Nismo se vozili satima, nego pola sata, što je zapravo nebitno.“
Mamić je bio izložen progonu u vrijeme Milanovićeve vlade. Došao je po savjet Turudiću s kojim je poznanik i s kojim se viđao na kavi u prethodnom periodu. Turudić je bio dinamovac i Mamić je računao na njegove dinamovske emocije, da neće pred njim zatvoriti vrata i evo ga nezvana pred Turudićevu kuću.
Milanović je to ovako opisao: „Sastajali su se pod plaštem noći. Kominterna bi im pozavidjela.“ Sastanci pod plaštem noći kao Kominterna. Zanimljivo je da je tada, u vrijeme tako dramatično od strane Milanovića opisanih susreta Mamića i Turudića, Milanović bio Premijer, njegov sadašnji šef kabineta Orsat Miljenić, ministar pravosuđa i uprave, a njegov sadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić šef SOA-e. Njih trojica nisu smjeli ništa poduzeti, tko će, čovječe, protiv Kominterne. Čekali su da prođu ta opasna vremena Kominterne da dođe sloboda, kad se to slobodno smije reći i eto ga sve je sada rekao. I ne treba im zamjeriti. Koliko ljudi se usralo pred Kominternom, zašto ne bi i oni. Noć i Kominterna, majko moja, ko baba dreka s Pantovčaka, u strahu su velike oči. Na pitanje zašto tada nije ništa poduzeo, Milanović odgovara da ga „zabolilo uho“, odnosno ulila mu se voda u uši. Ne treba zamjeriti, svakom bi da je na njegovom mjestu.
U vrijeme Josipovićeve i Milanovićeve vlasti desila su se tri teroristička napada na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju dok je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza bio Davor Šuker. Tim terorističkim napadima u Milanu, Saint Etienneu, i Poljudskom svastikom htjelo se isprovocirati FIFU i UEFU da trajnije isključi Hrvatsku nogometnu reprezentaciju iz međunarodnih natjecanja kako bi se Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji slomila kičma i onemogućilo je se da ponovi rezultat koji je postigla s legendarnim Ćirom Blaževićem u vremenu dok je predsjednik Hrvatske bio Franjo Tuđman.
U vrijeme Milanovićeve vlasti teroristi su pod „plaštem noći, Kominterna bi im pozavidjela“ na poljudskom travniku nacrtali svastiku, gdje je taj dan Hrvatska igrala nogometnu utakmicu s Italijom. Ponovimo ovdje da je Poljudska svastika bila teroristički akt protiv Hrvatske države po svom političkom ishodištu i političkim ciljevima, jednak miniranju Židovskog groblja na Mirogoju u vrijeme kad je Hrvatska postajala država. Ponovimo također da je Milanović tada bio premijer, njegov sadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Lozančić šef SOA-e, a njegov ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić, koji nam je lijepo objasnio da se „možda nikad neće otkriti“ izvođači radova na poljudskom travnjaku, jasno dajući do znanja da se to prvenstveno odnosi na naručitelje posla.
Zanimljivo je da je Milanović Mamića tada nazvao „nakupcem“, a sad da bi dodatno sve zamaglio „čovjekom koji ima mnoge talente“. Dakle „plašt noći i Kominterna“ kako Milanović opisuje sastanke Turudića i Mamića, desio se crtanjem poljudske svastike u njegovu mandatu, dok je on bio premijer, a njegov sadašnji savjetnik Lozančić šef SOA-e i njegov ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić, i zaista „Kominterna bi im pozavidjela“, zamračeno „plaštem noći“ do današnjeg dana. Neće da nam kažu tko je to uradio, a njih trojica to znaju „ja iko“.
Ima li tu išta drugo pored „plašta noći i Kominterne“?
Podsjetimo da je Milanović istom prigodom na obraćanju javnosti poslije saborske Odluke kojom je Turudić postao Glavni državni odvjetnik našao za potrebno pored Turudića napasti i Milorada Pupovca. Milanović je tom prilikom, kako to prenose mediji, za Pupovca rekao: „On je nemoralan čovjek, koji svaki dan govori drugačije. Nedavno je nazvao Turudića sličnim riječima kao i ja, a sad ga bira za Glavnog državnog odvjetnika. Koalicija je jedna prljava udruga, bruka i sramota u kojoj prednjači nekoliko bezveznjaka.“
Milanović je dalje nastavio: „Problem s Pupovcem je taj što sam ja kao predsjednik SDP-a i kasnije kao predsjednik pokupio oko 90 posto glasova koji se uvjetno mogu nazvati ‘srpskim’. To ga smeta, to je konkurencija i učinit će sve da napakosti i naškodi konkurenciji. Oe se predstavlja okolo kao predstavnik Srba, na posljednjim izborima dobio je nekih 10.000 glasova, a Srba u Hrvatskoj ima oko 170.000 tisuća. Nitko normalan ne glasa za njega i zato je to tužno.“ Milanović je dodao da je Pupovca, Ivo Josipović nazvao „etnobiznismenom“, a Milanović ga je dodatno nazvao „zaštićenom vrstom“.
Zašto to Milanović napada Pupovca baš sad i baš ovom prilikom nazivajući sebe Pupovčevom „konkurencijom“, pa Pupovac „čini sve da napakosti i naškodi“ njemu, Milanoviću, kao „konkurenciji“. Vrlo je zanimljivo da je Milanović u napadu na „svoju konkurenciju“ Pupovca imao potrebe citirati svog ideološkog prethodnika na mjestu predsjednika Republike Ivu Josipovića rekavši da je Josipović Pupovca nazvao etnobiznismenom. Podsjetimo da je Josipović pozivao Pupovca da napusti koaliciju na državnoj razini prosvjedujući protiv promjene imena „Trga Maršala Tita“ u „Trg Republike Hrvatske“ kad je Bandić na taj način mijenjao ime najljepšeg zagrebačkog trga. Bio je to očajan Josipovićev pokušaj da zaprijeti padom Vlade i posljedično natjera Bandića da promijeni odluku što je „etnobiznismen“ odbio.
Je li to ista ljuta muka natjerala Milanovića da traži podršku od Pupovca s istom ideološkom pozadinom i s istim pokušajem rušenja Vlade što bi Plenkovića natjeralo da odustane od Turudića. Zanimljivo je da je i Plenković rekao da „je to udar na Vladu, kroz pokušaj da se destabiliziraju neki koalicijski partneri“.
Ovaj put bi Pupovčev motiv umjesto zaštite „Tite“ trebala biti Turudićeva presuda kojom je poništio osuđujuću presudu blaženom Kardinalu Alojziju Stepincu izrečenu u antihrvatskom zanosu u prvim godinama vlasti „ljubičice bjele i najvišeg sina naših naroda i narodnosti“? U suprotnom koji je to interes Srpske zajednice u Hrvatskoj doveden u pitanje zbog toga što se Turudić sastao s Mamićem pa bi Pupovac, da zaštiti na takav način povrijeđene interese Srpske zajednice u Hrvatskoj, trebao glasovati protiv? Pa to je samo po sebi smiješno. Ili Milanović misli da je upravo to, sastanak Turudića s Mamićem, kao navodno i njega, povrijedilo interese onih 90 posto u Srba u Hrvatskoj koji su, kako on to kaže, glasovali za njega pa ih on nastoji upravo zbog toga zaštititi od Turudića i od svoje konkurencije Pupovca koji je glasovao za Turudića.
Poznato je da je u najvećem dijelu srpske medijske i političke scene, uključujući i Srpsku pravoslavnu Crkvu, bl. A. Stepinac „ustaški vikar“. Je li Milanović upravo na to računao s Pupovcem, jer u suprotnom Pupovac će se plašiti da će kod Srba biti proglašen izdajnikom. Kod Srba se dogodila šutnja, pa je umjesto njih to učinio Milanović i to kako sam reče kao Pupovčeva konkurencija, govoreći u ime „90 posto“ Srba u Hrvatskoj, misleći da će se taj glas čuti i na dvoru Aleksandara Vučića i Patrijarha Porfirija što će zagorčat život Pupovcu.
Čini se da je Milanović zaista u ovom pothvatu računao na Pupovca i da ga Pupovac „školovao“. Svjedoči li o tome dio Milanovićeve priče – „on je nemoralan čovjek, koji svaki dan govori drugačije. Nedavno je nazvao Turudića sličnim riječima kao i ja, a sad ga bira za glavnog državnog odvjetnika“. Milanovića je mržnja prema Plenkoviću i paničan strah od Turudića natjerala da podcijeni Pupovca. Mislio je: Evo ga, razvalit će Plenkovića sad neposredno prije izbora. Što Pupovac time dobiva, – Milanovića, frajera koji može najdalje pljunuti? Pupovac je vrhunski igrač, navukao ga. I to je sad razlog Milanovićeva nekontroliranog bijesa, i da je on, Milanović „konkurencija“ Pupovcu. Pa neće valjda Milanovića umjesto Pupovca Srpsko narodno vijeće birati za svog predsjednika. Vrlo je zanimljivo da se i kod Josipovića, kod promjene imena trga Maršala Tita i kod Milanovića u slučaju Turudića pomoć tražila od Srpskog narodnog vijeća, svijetle tradicije.
Podsjetimo ovdje. Vijeće Zagrebačkog županijskog suda, postupajući prema Zahtjevu Borisa Stepinca za Reviziju presude izrečene protiv bl. Alojzija Stepinca, 22. srpnja 2016. pod predsjedanjem suca Ivana Turudića poništilo je Presudu Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske broj Stup. 6/1946. od 11. listopada 1946. kojom je Zagrebački nadbiskup bl. A. Stepinac bio osuđen na 16 godina zatvora. Podsjetimo i na to da je Hrvatski sabor 14. veljače 1992. donio Deklaraciju kojom je osudio suđenje i presudu Stepincu iz 1946. godine kao montirani politički proces.
Drugo, ili možda prvo, izručenje Perkovića.
Kukuriku koalicija u Hrvatskom saboru je dana 28. lipnja 2013. po prijedlogu Vlade Zorana Milanovića usvojila Izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, a tim izmjenama je odlučeno da će Hrvatska izručivati samo osobe koje se terete za zločine na području drugih članica Europske unije počinjene nakon 7. kolovoza 2002. Time je spriječeno izručenje Perkovića Njemačkoj, a to se izručenje tražilo zbog ubojstva hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine.
Dana 8. siječnja 2014. izvanraspravno vijeće Zagrebačkog županijskog suda pod predsjedanjem suca Ivana Turudića donijelo je odluku da će Josip Perković biti izručen Njemačkoj.
Na tu Turudićevu odluku o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj, Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo je dana 13. siječnja 2014. uložio žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
Ono što je u ovom slučaju vrlo zanimljivo na Turudićevu odluku o izručenju Perkovića Njemačkoj dana 14. siječnja 2014. žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske uputilo je i Državno odvjetništvo pod vodstvom Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.
Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 21. siječnja 2014. odbio je žalbe koje su na odluku Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedanjem suca Ivana Turudića o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj, uložile Perkovićeva obrana, odvjetnik Anto Nobilo i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.
Dana 24. siječnja 2014. Josip Perković je izručen Njemačkoj.
Jesmo li sad u meritumu? Je li ta žalba Državnog odvjetništva na odluku Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj razlog, glavni razlog što Milanović prije Saborske odluke kaže: „Turudić ne smije biti novi šef DORH-a“, a nakon Saborske odluke kojom je Turudić postao Glavni državni odvjetnik „Za šefa DORH-u dolazi čovjek o kojem gaje najblaže rečeno prijezir“. Je li to glavni razlog izljeva Milanovićeve mržnje prema Turudiću koju ni mafijaški bosovi javno ne izgovaraju, i javne histerije neviđene od napada na Tomislava Karamarka do danas.
Zanimljivo je da je Milanović i ovom prigodom, udarivši sa svom argumentacijom frajera koji može najdalje pljunuti po Turudiću, imao za potrebno ponoviti ono što je prethodno rekao, kad je bila aktualna priča o postupku za pomilovanje Perkovića i Mustača, koji je pokrenula njihova obrana, da je „Plenković rekao da je Gotovina udbaš“. Otkud mu potreba sad za tim. Milanović koji nema status hrvatskog branitelja, nastoji to nadomjestiti statusom branitelja generala Gotovine od izmišljenog napada. Jasno je da mu se ovo drugo čini puno zgodnijim nego ono prvo. Milanović je vrlo talentiran. Turudić bi bez obzira na to što ima status hrvatskog branitelja, kao šef DORH-a, po nalogu Plenkovića mogao progoniti Gotovinu, a Milanović kao branitelj Gotovine nastoji to spriječiti. Nije njemu do sebe.
Kad je Milanović kao premijer nastojao zaštititi Perkovića i Mustača od izručenja Njemačkoj, ispriječio se Turudić. Milanović je tada rekao da su „suci izvršili državni udar pištoljem na vodu“. Milanović je na početku svog predsjedničkog mandata rekao da neće davati pomilovanja jer je to „ostatak srednjeg vijeka“, ali je pomilovanje u slučaju Perkovića i Mustača kao izuzetak mogao pravdati supotpisom na prijedlog njihove obrane značajnih generalskih imena, od kojih je najzvučnije ono generala Gotovine, ali nije jer se u javnosti unatoč generalskih potpisa stvorila javna vika, pa su i neka generalska imena povukla svoje potpise, što bi sve moglo dovesti u pitanje njegov drugi mandat. Je li to ostavio na čekanje kad osvoji drugi mandat?
Ali sad kad je pri kraju mandata i izbori za drugi mandat su blizu, eto ti opet Turudića, i to njemu iza leđa na čelu DORH-a, pa nit pomilovat, nit obnovit mandat. No, ne budimo zli, ako generali znaju da Perković i Mustač temeljem svojih zasluga u Domovinskom ratu ne zaslužuju da umru u hrvatskom zatvoru, onda neka budu pomilovani, ali za takvo što nedostaje stabilna predsjednička ličnost.
Poštenim suđenjem društvo štiti svoje vrijednosti, a pomilovanjem ih veliča. Milanović sukob svog Brozovskog punjenja s Hrvatskom državom prenosi i na čin pomilovanja Perkovića i Mustača u strahu da njegov takav konflikt ne bude javno prepozant. Milanović zbog sukoba svog punjenja s Hrvatskom državom i sa dužnošću koju sad obnaša nije u stanju donositi racionalne odluke, što se i u ovom slučaju događa i prenosi na javni i politički prostor u Hrvatskoj.
Politički meritum
Prema onome što je javno prenio Andrija Hebrang kad je Tuđman imenovao Manolića za prvog premijera Republike Hrvatske nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u kojoj Manolićevoj Vladi je Tuđman imenovao i njega, Hebranga za ministra, Hebrang je rekao Tuđmanu zašto Manolić, navodeći Manolićevu pripadnost represivnom aparatu bivše države u prvim poratnim godinama i poslije. Tuđman je Hebrangu odgovorio protupitanjem. „Želiš li ti Hrvatsku? Zapamti, bez Manolića nema ni mene ni tebe ni Hrvatske.“ Tuđman je znao da je vladajuća ekipa iz bivše države, njen obavještajni aparat prisutn i dominira u svim porama hrvatskog društva. Tuđman je znao da mu i oni koji dolaze s desna imaju kodna imena. Krug je bio zatvoren. Kroz tu mrežu teško se probijaju oni kojima ta mreža to ne dopušta i to je tako sve do dana današnjega.
Kad je Tomislav Karamarko, obnovivši poljuljani HDZ, uspio sastaviti Vladu, slijedila je neviđena politička, medijska i svaka druga hajka. Podsjetimo Milanović je tada izlazeći iz Sabora kad je prisegnula Vlada Tihomira Oreškovića rekao: „Hrvatska je dobila ustašku, fašističku i rasističku vlast, imat će pakao“, koji se doista i desio. Tražena je čak i međunarodna pomoć. Prijetilo se „katastrofalnim i nesagledivim posljedicama po Hrvatsku“, što je ponukalo Tomu Grobara, tadašnjeg predsjednika Srbije da ponudi pomoć. Karamarko je pao pod lažnim optužbama.
Kolinda Grabar Kitarović je prije negoli je postala Predsjednica Republike Hrvatske u svojoj kampanji obećala da će s Pantovčaka maknuti Brozovu bistu, što je i učinila. Projektom „Škoro“ koji je i prije samoga Škore najavio Stipe Mesić govoreći „ja znam Škorinu politiku. Mnogi će biti iznenađeni što će Škoro napraviti“, podijeljeno je njeno glasačko tijelo i otvoren prostor za Zorana Milanovića. Škoro je išao čak toliko daleko da je nakon što je ispao u prvom krugu, prije glasovanja u drugom krugu poslao javnu poruku svojim biračima kako bi onemogućio Kolindi da osvoji drugi mandat.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić je da bi zadržao većinu u skupštini grada Zagreba za koju mu je trebao Zlatko Hasanbegović i grupa tadašnih zastupnika u gradskoj skupštini Grada Zagreba okupljenih oko Hasanbegovića, promijenio ime Trgu „Maršala Tita“ u Trg „Republike Hrvatske“ nakon čega je uslijedila javna hajka i prosvjedi svake vrste, uza stalne optužnice od strane DORH-a koje su zbog činjeničnog neutemeljenja padale pred sudom i unatoč svemu i protiv mrtvog Bandića hajka ne prestaje.
Turudić je svojim odlukama o bl. A. Stepincu i napose Perkoviću načinio diskontinuitet „Titine države“ u Hrvatskoj i k tome još napreduje na hijerarhijskoj ljestvici. Rekli bismo ipak se kreće. I to je razlog neviđenog bijesa, mržnje i histerije cvijeća koje je raslo uz „ljubičicu bijelu“ i njihovih sljedbenika. Ista ekipa koja je rušila Tomislava Karamarka ustala je protiv Turudića. Umjesto da kažu „oprosti nam Hrvatski narode što smo pod lažnim optužbama srušili Tomislava Karamarka i nanijeli Hrvatskoj državi štete koje se mjere milijardama“, ista ekipa s jednako lažnim optužbama, jednakom mržnjom i žestinom juriša na Ivana Turudića i uvijek svi kao jedan. Kad se vidi koja je i danas moć sljedbenika „ljubičice bijele“, možda je dobro da se ta bitka vodi samo na političkom polju. Tuđman je bio u pravu. Tko zna kako bismo i gdje bismo s lustracijama završili.
Nismo s ovime sve rekli o Ivanu Turudiću, a prilika je da se i to kaže.
Podsjetimo se, 21. 1. 2010. premijerka Jadranka Kosor u Banskim dvorima imala je sastanak s Glavnim državnim odvjetnikom Republike Hrvatske Mladenom Bajićem.
10. 12. 2010. U Austriji je uhićen bivši premijer Ivo Sanader, koji je na polovici drugog mandata pod još uvijek javno neobjašnjenim okolnostima abdicirao u korist Jadranke Kosor i na mjestu predsjednice HDZ-a, pa potom i na mjestu premijera. Sanader je deportiran u Hrvatsku koja je za njim raspisala tjeralicu, gdje mu je od strane suca istrage Županijskog suda u Zagrebu određen jednomjesečni pritvor.
Kazneni progon Sanadera na vlast je doveo Zorana Milanovića čija je Kukuriku koalicija na izborima za Hrvatski sabor održanim 4. 12. 2011. osvojila 79 mandata, a HDZ koštao teškog izbornog poraza koji je skupa sa svojim tadašnjim koalicijskim partnerima HGS-om i DC-om osvojio 47 mandata.
23. 12. 2011. U Saboru je prisegnula Vlada Zorana Milanovića.
20. 11. 2012. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem Ivana Turudića Sanadera je nepravomoćno osudilo na zatvorsku kaznu u trajanju od deset godina u slučaju INA-MOL. Turudić je tada bio i predsjednik Županijskog suda u Zagrebu.
Ono što je ovdje vrlo zanimljivo jest činjenica da u ovoj nevjerojatnoj hajci, i izljevima mržnje i bijesa protiv Turudića nitko ne zamjeri Turudiću što je Sanaderu izrekao presudu od deset godina zatvora samo na temelju iskaza jednog svjedoka Roberta Ježića, za kojeg su svjedoka čak tri međunarodna sudišta u arbitražnim postupcima u slučaju INA-MOL u svojim presudama rekli da je kontradiktoran i nevjerodostojan. Turudić je pritom tijekom suđenja Sanaderu za slučaj INA-MOL, otišao i korak dalje, odbivši prijedlog Sanaderove obrane da se utvrdi sudbina novca koji je predmet kaznenog djela. Kako odgovoriti na to pitanje?
Ježić je još uvijek kolektivni politički poslodavac u Hrvatsko, od čije vjerodostojnosti svoj kruh svagdašnji jede veći dio političke, medijske i pravosudne scene u Hrvatskoj, čija je vjerodostojnost jednaka vjerodostojnosti Ježićeva svjedočenja koje je svaki put bilo drugačije i u posve novoj verziji na svakom novom ročištu, kako pred Hrvatskim tako i pred međunarodnim sudištima, što je u Hrvatsku politiku dovelo naplavine koje su bujice nanijele poslije Sanaderova potopa, naplavine željne plijena i nekog novog većeg prevrata, od kojih je posljednji pokušaj bio onaj s Miroslavom Škorom. Hrvatska s Milanovićem kao predsjednikom i Škorom kao premijerom zvuči doista bajkovito. Pravosuđe bi umjesto bijelog štrajka navuklo bijele rukavice i gdje bi nam bio kraj. A novci iz Ježićeva svjedočenja, pa nećemo sad o tom nakon toliko vremena.
Gdje treba tražiti Turudićeve motive i razloge za ovakvo vođenje suđenja protiv Sanadera u slučaju INA-MOL? Je li Turudić to učinio zbog statusa Uskočkog suca, što u sebi nosi poruku, postupaj u skladu s Optužnicom, ništa o novcu, samo slušaj Ježića, on ti je tu umjesto nas, pa ti nemoj poslušati. I bi tako. Jesmo li rekli sve?
Sanader se silno zamjerio ortacima i oni su ga doživljavali kao nekoga tko im je uzeo plijen koji se državom zove. Je li Turudić tada bio blizak ortačkim redovima u nadi da će oni doći na čelo Sanaderovim kaznenim progonom potopljenog HDZ-a? To se nije dogodilo. Karamarko je obnovio HDZ, ali ni on nije ortake vratio na vlast u HDZ. Karamarko nije bio ortački čovjek i došao je pod udar i ortačke države i slučajne države i nije mu bilo spasa, „vidio je Boga svoga“.
Je li Plenković na vlast došao uz bočnu pomoć ortaka, pa kad su mu počeli stezat uzicu, on ih se oslobodio iz čega je nastala nevjerojatna mržnja i želja za osvetom koja se sad i na Turudića prenosi, jasno ne iz istih razloga kao i Milanović, nego samo zato što ga Plenković predlaže.
Marko Mamić/Foto: pxll
