Marko Mamić: Mile i nogometaš – Tko je naručio klopku?

Nakon što se u utorak 10. prosinca ove godine Gospodnje 2024. u kafiću na Britancu u Zagrebu našli Mile Kekin i preozbiljni Nikica Jelavić, Milina supruga Ivana Kekin, predsjednička kandidatkinja stranke Možemo, tvrdi da je riječ o “klopci”, jer se po njenim riječima preozbiljni Nikica Jelavić u telefonskom pozivu predstavio kao neozbiljni nogometaš istog imena i prezimena.

Objašnjenjem s “klopkom” Ivana Kekin nastoji otkloniti političku štetu po njenu reputaciju u predsjedničkoj kampanji i po reputaciju stranke Možemo čija je jedna od vodećih ljudi. Rekla je da su ona i njen suprug “klopku” prijavili policiji. Sve to vrijeme njenog supruga Mile nema u javnosti,  sve objašnjava ona, njegova supruga Ivana Kekin.

Prema onom što je medijski preneseno u pisanoj izjavi Mile Kekina među ostalima piše da mu je preozbiljni Jelavić rekao kako se “s Bandićem još nešto dalo dogovoriti, ali s ovima (Možemo) se ništa ne može”.

Ako je točna ta Kekinova izjava dalo bi se zaključiti da je Milan Bandić kontrolirao Zagrebačku policijsku upravu, pa su preozbiljni poslovi, preozbiljnog Nikice mogli proć, a ovi sada ne kontroliraju ništa, ni odvoz smeća, pa preozbiljni Nikica nema s kim razgovarati.

Sutradan su u stranci Možemo organizirali tiskovnu konferenciju na kojoj je pored predsjedničke kandidatkinje Ivane Kekin nastupila i supredsjedateljica stranke Sandra Benčić. Govorile su o “klopci” i da će sve prijavljivati policiji. I Ivani i Sandri kad god govore istinu od uzbuđenje im želudac skače u usta.

Tako se desilo i sada kao i u Saboru kad se s istinom obraćaju premijeru Plenkoviću za vrijeme aktualnog sata, i kad govore o njegovoj Vladi i HDZ, skače im želudac u usta, što je Plenković jedno prilikom u odgovoru u Saboru primijetio i rekao Sandri Benčić.

Da one to nisu zaboravile ispostavit će se i ovaj put. Nakon njihove tiskovne konferencije desila se neugodna situacija. Sa strane policije javnosti je data izjava da je kontakt Mile i nogometaša bio višekratan i da su se na kavi zadržali 15 minuta. Da s druge strane nije bio nogometaš jasno je da kava ne bi toliko trajala, ako bi Mile uopće htio sjesti. Ovako omiljenog nogometaša poznaje i malo su „proćakulali“.

Ostalo je neodgovoreno na pitanje tko je naručio “klopku”? Preozbiljni Jelavić to radi samo za ozbiljne pare. Tko je to platio?

Netko od predsjedničkih kandidata koji se tako želi riješiti ozbiljne konkurencije u osobi Ivane Kekin. Milanović sigurno nije jer je i Milanoviću i gospođi Kekin samo bitno da pobjedi netko „s karakterom“, a tko će od njih dvoje pobijediti njima je sasvim svejedno.

Nije to narudžba ni Mire Bulja, jer su i Most i Možemo, kad su u pitanju odnosi Milanovića i HDZ-a,

na istoj politici natječu  u napadima i optužbama na račun Plenkovića, Vlade i HDZ-a.

Nije to djelo ni gospođe Selak-Raspudić. Ona u dosadašnjoj pretkampanji prikupljanja potpisa pokušava u daleko neuvjerljivoj varijanti ponoviti politiku Miroslava Škore iz prošle predsjedničke kampanje, stalno ponavlja “Primorac, (HDZ-ov kandidat) ne može pobijediti Milanovića”, čime vodi pro milanovićevsku kampanju protiv Primorca. A  navodno ona to može, pa kad ona može, onda bi HDZ-ovsko biračko tijelo pustiti Primorca, a prihvatiti nju. Sve drugo u njenoj kampanji je blijedo i samo je tu jasna, pa se nameće dojam da se ona samo s tim ciljem i kandidirala.

Otkud potreba da se stalno ponavlja da je Milanović za Primorca nepobjediv. Škoro se kao predsjednički kandidat pojavio iznenada, mjesec dana nakon Mesićeve najave “ja poznajem Škorinu politiku, mnogi će se iznenaditi što će Škoro napraviti”. I bi tako.

Škoro je imao „majčine suze“ u Lisinskom, predstavio se HDZ-ovcima „ja sam i vaš predsjednik“, raskrilio je ruke kao Tuđman na Kninskoj tvrđavi, ( “pljunuti Tuđman”) da sad ne ponavljamo priču o poništavanju glasačkih listića  u drugom krugu, kako bi počistio put do Milanovićeve pobjede. A ona, gospođa Selak-Raspudić, i njen suprug, otkako javno djeluju prezentirani su kao Milanovićevi simpatizeri i otvoreni antihadezeovci.

Nije to ni Jonjićeva narudžba. Ne bavi se on time. Jonjićeva dosadašnja kampanja svodi se na društvene mreže. I Jonjić i oni koji ga prate navode da je u medijskoj blokadi. Tomislav Jonjić je morao odmah nakon parlamentarnih izbora i izbora za EU parlament reći podupirateljima, treba mi tri milijuna eura za kampanju kako bih pobijedio na predsjedničkim izborima. Gdje je jasno definiran i nadasve potreban politički cilj koji se želi postići, novac bi se našao  u “domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj”, kako bi to rekao Tuđman.

Uspavanka iz Kirvodola

Jonjić je morao amerikanizirati kampanju. Ako se želi probiti zvučni zid s kojim je uostalom i u Americi bio suočen Trump, onda se mora ići od grada do grada s binama, pjevačima, kuhanim vinom, kobasicama, kapama, majicama, plaćenim džambo plakatima, plaćenim oglasima u udarnim terminima TV kuća i stranicama značajnijih tiskovina. Nitko svoju ušteđevinu ne troši na kampanju jer će ostati s “gaćama na štapu”, a Jonjić donacija nema u izbolju..

U uvjetima kad drugi imaju stranačke novce –  HDZ, SDP, Možemo, Most i tako dalje – treća strana mora imati novaca za amerikanizaciju kampanje, inače nema šansi.

Ne vrijedi jadikovka o „blokadi sistema“, koja se ispod Jonjićevih fotografija može naći na društvenim mrežama, kao ni tekst ispod njegove i Prkačinove slike na istim društvenim mrežama ispod koje stoji “postoji simbioza između Milanovića i Plenkovića”.

Je li taj tekst krivo prenijet ili je riječ o gafu? To se čita kao bijela zastava, kao ručnik u rigu i ‘rije nego je borba počela To se čita kao „što ćeš, ne može se ništa, kad su se oni dogovorili”. To je Tinova „Uspavanka iz Krivodola“ .

U politici, a naročito u kampanji za predsjednika države, uzalud je kvaliteta, ako si sam i ako nisi u stanju pokazati moć koja proistječe iz novca i stranačke infrastrukture i ako su još nemoćniji oni koji te prate, jer i oni će zakonima fizike prijeći tamo gdje vide moć.

Osim toga, ako je točno ono što je prenijeto u medijima, u Jonjićevu programu je jedna od mogućnosti ustavne reforme čak i  dokidanje Ustavnog suda. Bez Ustavnog suda stanje u Hrvatskoj postaje nepredvidivo, jer otvara prostor diktatorskim ambicijama svake vrste, kakve smo nedavno mogli vidjeti kod Zorana Milanovića. Htio je kao predsjednik sudjelovati u parlamentarnim izborima i pri tome se on, Milanović, predstavio kao tumač Ustava onako kako njemu u tom trenutku odgovara. I sve smijeniti, kao da je proljetna rezidba.

On bi smijenio Turudića zbog poništenja presude Stepincu i izručenja Perkovića, a postavio bi Dobronića i Zlatu Đurđević, kojima to ne bi palo na pamet. Bože nas sačuvaj takvog stanja. Osim toga Ustavni sud je jedini instrument saborske oporbe u kontroli i osporavanju ustavnosti zakona koje usvaja i donosi saborska većina.

Još jedan kandidat, odnosno kadnidatkinja, koja se predstavlja kao pravi predstavnik hrvatske desnice u ovoj predsjedničkoj kampanji je gospođa Branka Lozo. Ona ne traži alibi. Posve je svoja i posve autentična. Zaslužila je svaki glas koji dobije. Kapa doli. („Čestit borac ne može biti pobijeđen, pa i onda kad je ubijen. Valjanost borbe je vrjednija od pojede.”/ Francuski filozof Montaigre 1553-1592).

Vratimo se malo prethodnoj priči da „postoji simbioza između Plenkovića i Milanovića“. Prvi je u javni prostor s tom „teorijom urote“ ušao profesor Puhovski i promašio „ceo fudbal“.

HDZ je ovaj put kao kandidata istakao prvenstveno osobu koja ima kvalitetu koja treba državi, čovjeka od kojeg će država na međunarodnom planu imati koristi, a na unutarhrvatskom planu najprije vraćanje ugleda instituciji predsjednika države koju je Milanović sveo na šefa bande koja se bori protiv konkurentske bande –  šljam, gangsteri, stajske muhe i tako dalj i tako dalje., HDZ-e je u drugi je plan stavio ideologiju.

Milanović u ovoj kampanji upravo zbog toga djeluje izgubljeno, jer što se kvalitete tiče on Milanović ne vrijedi ništa. On je uspješan samo kao „frajer koji može najdalje pljunut“ i to je jedino obilježje njegova proteklog petogodišnjeg predsjedničkog mandata, vrijeđajući sve koji nisu kao on i nisu s njim u Hrvatskoj i u inozemstvu. Štetočina. Postoji ulica koja obožava „frajere koji mogu najdalje pljunut“, ali to dalje od ulice ne ide. Hrvatska nije ulica, odnosno najmanje je ulica.

Puhovski, a prema iznijetom ne samo Puhovski,  je očekivao nekoga tko će na Milanovića ići s ideologijom, a upravo bi to odgovaralo Milanoviću.On ništa drugo i ne zna osim nadmetanja čija je “tetka ševeljiva”. Bila bi to apsolutna greška.

Ovako u nadmetanju kvalitete Milanović nema što reći i postaje gubitnik, jer je iza njega pustoš i praznina i za njegova premijerskog i za njegova predsjedničkog mandata. Ostali su samo konflikti na ideološkoj i osobnoj razini i ništa više, jer on samo to zna.

Vratimo se na početak priče „tko je naručio klopku“. To nam je treći dan nakon Miline kave s nogometašem otkrila Ivana Kekin. Pustila je umjetnom inteligencijom konstruiran Plenkovićev glas. Dakle tako. On je taj. Plenković, tko bi drugi, da im se osveti što im želudac skače u usta od uzbuđenja kad govore istinu.

Plenkovićev glas je govorio, a predsjednička kandidatkinja Ivana Kekin se zadovoljno smješkala i klimala glavom. Napokon je otkrila. To će joj svakako puno pomoći u predstojećoj kampanji. Još ako taj Plenkovićev glas kao dokaz naručene klopke ponudi policiji, stvar će biti u cijelosti rješenja. Tako mu i treba.

Zaključimo ovaj tekst jednom od bitnih hrvatskih tema, koja će vjerojatno biti i tema predsjedničke kampanje, Bosna i Hercegovina i hrvatski narod Bosne i Hercegovine. Posve je pogrešno tražiti oslonac u srpskoj politici, očekujući kako će Srbi srušiti BiH, pa eto onda i nama kupusa. Srbi imaju dovoljno i to čuvaju i nisu toliko ludi da bi to nepromišljenom akcijom doveli u pitanje.

Onima koji priželjkuju raspad BiH na troje, treba reći da to neće uraditi srpska nego bošnjačka politika. Kompletna bošnjačka politička, intelektualna, medijska i vjerska elita je na politici „nama vlast, a drugima građanska prava“ i to je kod njih dignuto na entu potenciju i u tom pogledu oni su daleko radikalniji nego beogradska politika iz bivše države. Oni, Bošnjaci, nipošto ne žele dijeliti vlast s druga dva naroda, na što ih obvezuje međunarodni Daytonski ugovor.

No, nisu ni on budale. Čekaju pogodan trenutak ili nekoga kao što je Milanović koji je grubo izvrijeđao Visokog predstavnika Schmidta kako bi propalo Plenkovićevo lobiranje, govoreći „Hrvati u BiH će ići na samoupravu, ja ću ih podržati“.

Poučak iz bivše države je više nego jasan. Tko prvi počne taj gubi. Znaju to sve tri strane u BiH i to, i samo to, taj strah ih drži zajedno. Ništa više.

Do tada Dayton i inzistiranje na njegovu poštivanju i punoj implementaciji, što je zadaća svake sadašnje hrvatske politike i svih hrvatskih vanjskopolitičkih i lobističkih potencijala.

Marko Mamić/Foto: Press