Maro Marušić, novinar Dubrovačkog dnevnika, portala na domeni RTL-a Hrvatska, u većinskom vlasništvu njemačkog Bertelsmanna sa sjedištem u Luxemburgu, je KRETEN MJESECA.
Marušić je objavio tekst “POVRATAK REPUBLIKE Treba li se Dubrovnik odcijepiti od Hrvatske i biti samostalna država?“, u kojem afirmira ideje separatizma i objašnjava kako Dubrovčani nisu Hrvati i kako njihove težnje imaju puno veće utemeljenje nego, recimo katalonske…
Marušić je drugi novinar RTL-a, uz Mirjanu Hrgu, koji tvrdi da Hrvati nemaju ništa s Dubrovnikom.
Marušić ponavlja velikosrpske ideje iako, po našoj procjeni, nije velikosrbin nego je umišljen, bolestan i željan pažnje. “Dubrovnik ima povijesni legitimitet zahtijevati samostalnu državu”, stoji u podnaslovu teksta.
“Uspoređujući Dubrovnik s primjerice Kosovom, Katalonijom ili Škotskom usudio bih se reći kako Dubrovnik, gledajući dugo povijesno razdoblje, ima još veće pravo na samostalnost od navedenih”, piše novinar RTL-ovog portala.
Marušić negira i postojanje hrvatskog jezika:
“Stari Dubrovčani, postoje brojni dokazi, nisu se osjećali ni kao Hrvati, ni kao Srbi, ni kao Crnogorci – osjećali su se, jednostavno, kao Dubrovčani. Krenimo od jezika – službeni jezici Dubrovačke Republike bili su talijanski i latinski jezik, iako se u svakodnevnom govoru koristio slavenski jezik.”
“Ne samo da se Dubrovčani nisu osjećali Hrvatima, nego su s njima i – ratovali. Brojne uskočke i hajdučke trupe maltretirale su dubrovačko područje i dubrovačke brodove pljačkajući ih, a izveli su čak i napad na Ston. Uskoke je dugo podržavala Venecija želeći smanjiti utjecaj Dubrovačke Republike na Mediteranu.”
Da stari Dubrovčani nisu Hrvati kao dokaz korisi i činejicu da se jedan lik i Držićevog Dunda Maroja zove Gulisav Hrvat.
“Među tridesetak dramskih osoba u Dundu Maroju, jedino je Gulisavu Držić imao potrebu udijeliti dodatak imenu Hrvat. Valjda Držić, da su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, ne bi imao nikakvu potrebu jednog jedinog lika označiti da je Hrvat”, piše Marušić.
Zanimljivo je i potpuno krvo navođenje i neznanje o srbokatoličkom pokretu u Dubrovniku.
“Zasigurno je srbokatolički pokret u Dubrovniku najbolji pokazatelj da se stari Dubrovčani nisu smatrali Hrvatima. Naime, dubrovački srbokatolici bili su istaknuti Dubrovčani katoličke vjere (bilo ih je više od tisuću), a u pokretu je bilo dosta katoličkih svećenika, koji su se također izjašnjavali kao Srbi, a mnogi istaknuti Dubrovčani koji su se izjašnjavali Srbokatolicima još uvijek nose nazive dubrovačkih ulica poput Meda Pucića, Pera Budmanija, Baltazara Bogišića…
Kako i zašto je došlo do srbokatoličkog pokreta u Dubrovniku? Sredina i kraj 19. stoljeća bilo je to teško vrijeme za Dubrovčane – nakon višestoljetne samostalnosti našli su se pod omraženom Austrijom, a za njihove vladavine budila se nacionalna svijest.
– U to vrijeme – objašnjava doktor sociolog Nikola Tolja koji je napisao knjigu o srbokatoličkom pokretu u Dubrovniku (“Dubrovački Srbi katolici – istine i zablude”,vlastita naklada. Dubrovnik 2011., opaska Maxportal) – za razliku od Dubrovnika i Hrvatske, Srbija i Crna Gora su samostalne države.
Tolja dodaje kako su se takva Srbija i Crna Gora te ideja ujedinjavanja južnoslavenskih naroda, dijelu Dubrovčana ukazale kao spas.
– Dio najuglednijih Dubrovčana izlaz je vidio u srpskoj nacionalno-političkoj ideji, nastojeći izdvojiti svoj grad iz osramoćene i izmoždene kuenovske Hrvatske i približiti ga slobodnoj Srbiji, kojoj su pripisivali ujediniteljsku ulogu. Sanjali su slobodu od Austrije i stvaranje zajedničke moćne južnoslavenske države u kojoj bi stoljećima slobodan Dubrovnik imao autonomiju kakvu zaslužuje – piše Tolja.
Zašto je ovo važnu za našu priču? Da su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, sigurno nikad ne bi pokrenuli srbokatolički pokret i izjašnjavali se kao Srbi. Sad ćete reći da je ipak većina Dubrovčana željela biti u Hrvatskoj i da su se zbog toga osjećali Hrvatima. Istina, veći broj Dubrovčana nije bio za srbokatoličku ideju, nego je budućnost vidio u Hrvatskoj, ali ne zato jer su se osjećali kao Hrvati, nego samo zato jer su s Hrvatima dijelili jednaku vjeru. Da su Srbi ili Crnogorci bili katolici, veliko je pitanje gdje bi Dubrovnik”, pita se Marušić.
Nikola Tolja je nakon izlaska knjige “Dubrovački Srbi katolici – istine zablude” za Slobodnu Dalmaciju objasnio je da su desetljećima nakon nastanka pokreta dubrovačkih Srba katolika, koje dr. Tolja naziva i jednokratnim Srbima, taj fenomen “obilato zlorabili brojni velikosrpski autori, koji su, vodeći se ideološkim, politikantskim razlozima, izvodili zaključke da je Dubrovnik oduvijek srpski grad koji bi trebalo vratiti u sastav Srbije te da su dubrovački Srbi katolici bili “cvet srpstva”, ali su radi povijesnih okolnosti stoljećima drijemali i razbudili se krajem 19. st.”
No sve te činjenice nisu omele novinara Dubrovačkog dnevnika i pitanja u stilu: “Zamislimo na trenutak, gdje bi Dubrovnik bio da PDV odlazi u gradski, a ne državni proračun?” ili “… u slučaju terorističkog napada na Hrvatsku, teroristi bi, zbog ugleda u svijetu, najvjerojatnije izabrali upravo Dubrovnik.”
Na kraju teksta se ograđuje pišući da ne zagovara odcjepljenje Dubrovnika od Hrvatske “jer treba pomoći susjedu, pogotovo ako je u gorem stanju, a Hrvatska je u znatno lošijoj situaciji od Dubrovnika. Najlakše bi sad bilo ostaviti Hrvatsku sa svojim mukama i dugovima i otići u samostalne blagodati iako se službeni Zagreb prema dubrovačkoj provinciji odnosi gore od Beča i Beograda.”
ZAKLJUČAK: Marušić je budala i to bolesna budala i treba mu medicinska pomoć. Problem je što RTL toj budali daje prostor da se javno sramoti. I sebe i kuću za koju radi.
RTL treba podsjetiti da je po zakonu kažnjivo iskorištavati bolesne osobe, a poglavito je kažnjivo izvrgavati ih javnom sramoćenju.
Marušić je kreten mjeseca i najozbiljniji kandidat za kretena godine.
M. Marković/Foto:pxll
