Josip Manolić ima čak 2157 dana u borbenom sektoru, kaže Registar branitelja Predraga Matića (sjećate li se, braćo i drugovi, umirovljenoga brigadira Freda, olimpijskog dobitnika devet državnih odličja, nastavnika razredne nastave (nizerazrednog učitelja, dakle), čovjeka koji je osobno uništio najmanje devet jugoslavenskih tenkova, bivšega ministra branitelja, danas običnoga zastupnika SDP-a u Hrvatskom Saboru, dao mu dragi Bog svako dobro?)
Osobno, i ja tvrdim da je Domovinski obrambeni rat započeo 1990, ali mi ne ide u glavu da bi Joža Manolić bio – po Fredovu registru! – jedini preživjeli hrvatski Spartanac, jedini opstali s hrvatskih Termopila, jedini Robinsonov Petko s otoka izgubljenih i/ili dobivenih bitaka, najveći heroj Domovinskog rata s 2157 dana u borbenom sektoru, veći od Tuđmana i/ili Šuška, da ne govorimo o nekima današnjim jadnim, osuđenim i neosuđenim generalima, pukovnicima, bojnicima, satnicima, natporučnicima, stožernim narednicima ili onima kojih u predragom Matićevu Registru uopće nema.
Bolje od toga – kako stvari stoje – pod stare je dane Joža Manolić postao čak i – pisac.
U pomalo zanemarenoj književnoj formi (memoaristika), ali ipak pisac. Makar kao tzv. svjedok povijesti. Naime, takozvani. Jer, on bi ipak mogao biti “svjedok povijesti”, samo kad ne bi bio – takav kakav jest.
http://www.vecernji.hr/ratni-junaci-vrdoljak-i-manolic-status-dobili-i-preko-g-lederera-491892
xxx
– U takvu ozračju dogodio se incident oko 5. broja ‘Glasnika HDZ-a’. Kao urednik bio je potpisan Milovan Šibl, a glavni novinar Mate Bašić i Srećko Jurdana. Svi članovi obitelji Tuđman sudjelovali su u stvaranju lista, a Tuđman je za njegovo izdavanje ponekad davao vlastiti novac.
Svaki se broj prje tiskanja nosio Tuđmanu da dade imprimatur. Sadržaj je toga broja bio posvećen predstojećem Prvom općem saboru HDZ-a zakazanu za 25. veljače 1990. u dvorani ‘Vatroslav Lisinski’, i trebalo je naglasiti važnost najavljena političkog događaja.
Prelistavajući primjerak ‘Glasnika’ koji je upravo izišao iz tiska, uočio sam da, suprotno svim našim dogovorima kako nećemo trpjeti ustaške simbole, 5. broj sadržava gomilu čestitki za prvu stranačku konvenciju HDZ-a poslanih od znanih i neznanih ustaških organizacija iz inozemstva, da to nije zabuna nego dobro osmišljena obavještajna operacija
‘Jesi li vidio ‘Glasnik’? Vidiš li kako nas Udba uvlači u stupicu? Netko ovdje ozbiljno radi na tome da te uhite… ili si ti osobno odstupio od našega dogovora’, kazao sam Tuđmanu.
Bio je iznenađen mojom kritikom i pogođen spominjanjem uhićenja. Lice mu se zgrčilo, zanijemio je. Dobio sam dojam da mu treba malo vremena da razmisli ali nisam mu ga dao nego sam ga nastavio upozoravati kako je takav ‘Glasnik’ možda priprema za sudski progon.
Prosvjedovao sam zbog nepoštivanja našeg dogovora da ustaške organizacije ne mogu biti naši podupiratelji i financijeri. U tih nekoliko minuta zaista sam bio spreman napustiti naš politički projekt.” (…)
Tako piše znameniti Josip Manolić u potpoglavlju naslovljenomu “Moj prvi sukob s dr. Franjom Tuđmanom izazvali su ‘ustaški telegrami’ podrške za predstojeći Prvi sabor HDZ-a” (poglavlje je ingeniozno naslovljeno: “Prijatelj Krajačić neće dočekati uspostavu suverene Hrvatske”) na str. 221 druge knjige svojih memoara “Špijuni i domovina” (Golden marketing – Tehnička knjiga”, Zagreb, 2016, priredio i uredio: doc. dr. sc. Franjo Maletić), koja slijedi prethodnu “Politika i domovina” iz 2015.
Siroti ultraobavještajac Joža, je li to netko podmetnuo njemu, ili on to podmeće nekome, i to danas kad to u “operativnom smislu” ionako nema nikakva značaja, gotovo ni smisla, pa ni historiografskoga, i kad je on sa svojih gotovo stotinu godina, iako svježe oženjen, već jednom nogom duboko u fizičkom grobu, a u političkom je već odavno istrunuo?
Pročitati dvije Manolićeve knjige predstavlja izniman psihofizički napor, a njih očito piše – a ne samo “priređuje i uređuje” – Franjo Maletić (“doc. dr. sc.”, s neobično uglednoga Sveučilišta Sjever u Koprivnici), a možda i još ponetko njemu iz nekoga razloga blizak, na milijun je primjera to lako pokazati i dokazati: da ne bih bio nedorečen, u ovom trenutku, nejasno sumnjam na svojega prijatelja Marina Soptu, jednoga od rijetkih koji se u Manolićevoj drugoj knjizi pojavljuje u tzv. pozitivnom kontekstu, čak u ozračju suprotivu svojemu vjenčanom kumu i kompatriotu Gojku Šušku, a kojemu je (Sopti) Maletić bio izdavač, čak i supotpisnik nekih publicističkih uradaka.
Zašto, pitat će se vrli pitac neki? Pa zato što se – pazi sad! – Manolić referira, čak ih i analizira, na neke knjige objavljene u Kanadi na engleskom jeziku (a općepoznato je da je Joža stručnjak, hihihi, kako za knjige, tako i za engleski, osbito kanadski, pa i američki!), da ne spominjem kako su u “Špijunima i domovini” publicirani cijeli liberalno-liberalistički intonirani eseji o npr. lustraciji, i to jezikom iz TV-serije “Sulejaman Veličanstveni”, uglavnom.
Dakle, psihofizički iznimno zahtjevni, na rubu kompulzivne opsesivnosti – vlastite a posebice raščlanjujući njihovu – jest to napor, a poslije gutanja toga svojevrsnog “priručnika fantastične zoologije, knjige o imaginarnim bićima” (Jorge Luis Borges) na što bi se mogle svesti dosadašnje dvije Manolićeve memoarske knjige, svaka po 406 stranica, uz najavu treće, jedino što nevoljnomu i izmučenom čitatelju ostaje u ustima jest gorak i bljutav okus općehrvatske nesreće te neumitna i nepobjediva defetizma.
Za Boga miloga, ima li netko o koga se taj Manolić nije očešao, a da nije bio udbaš, ustaša, dvostruki ili višestruki špijun, doušnik, suradnik, plaćenik, rezident, ukratko agent jedne ili više tajnih službi i da se nad njega nije nadvila sjena nenadmašnoga hrvatskoga NKVD-skoga domoljuba Ivana Steve Krajačića, neprijepornoga Manolićeva državničkog uzora nad uzorima?
xxx
Manolićeve su knjige (poglavito ova druga) neprepričljive i neopisive, s njihovim sadržajem je nemoguće polemizirati, bilo na faktografskoj, bilo na konkluzivnoj ravni, na ravni zaključaka koje on izvodi i iznosi, osobito kad je riječ o samomu dr. Tuđmanu (navodnom djelatniku nekoga “domobranskog ministarstva”, potom SKOJ-evcu, pa partizanu, onda Titovu generalu – što Tuđman, međutim, nije bio, nego je bio pukovnik, a generalski čin, kasnije oduzet, dobio je paralelno s odlaskom u mirovinu – proustašoidu uvezanomu u KOS-ovsku i udbašku mrežu, itd.),
Da ne govorimo kakve (opet faktografske i konkluzivne) gluposti i bljezgarije Manolić iznosi i izvodi o hrvatskoj emigraciji, brkajući čak i imena tih organizacija, njihova poslanja i njihove članove, pa o Gojku Šušku, o generalu Luburiću, a iznad svega o Brunu Bušiću, HRB-u, HDP-u i drugim organizacijama, te konačno o svojim oponentima u političkom i javnom životu suvremene Hrvatske, sve na tragu teze o svemoćnosti Udbe koja je, tobože, stvorila i socijalističku Hrvatsku i emigraciju i ideju samobitnosti i višestranačje i rat i poraze i pobjedu i samu državu, čak je, čini se, Udba stvorila i famoznu kraticu “itd”.
Stoga, koliko taj uvodni citat/navod doista bio nevažan čak i kao podvala, o tom uvodno citiranom detalju recimo što je najkraće moguće: ja Mate Bašić, nikada nisam bio novinar, posebno ne glavni ili jedan od glavnih novinara Glasnika HDZ-a, a zasigurno se ne bih mogao ubrojiti niti među čitatelje toga HDZ-ova stranačkog biltena (kao ni drugih sličnih biltena), dalje od povremenoga, površnoga, iznad svega slučajnoga i usputnoga prelistavanja, a još manje se to dogodilo (ili moglo dogoditi) u takvom kontekstu, tj. u suradnji s ljudima koje u to doba (siječanj/veljača 1990.) nisam poznavao niti po fizičkom izgledu (Srećko Jurdana, Milovan Šibl, članovi obitelji Tuđman, ustaše, udbaši…), naravno, osim pokojnoga dr. Tuđmana, kojega sam upoznao i intervjuirao 1989., te s njime kasnije komunicirao u više navrata telefonom i/ili drukčije.
Ne pada mi na um polemizirati a još manje – bez velike nevolje i/ili prisile – objašnjavati Manoliću i sličnim karakterima gdje sam u životu bio, što sam radio, s kime sam bio blizak a s kime nisam u to doba 1990. ili u ono malo kasnije doba 1993/94. kad me na nekakvu domjenku u hotelu Esplanade s Manolićem upoznao moj tadašnji kolega u Kuljiševu “Globusu”, Davor Butković, uz primjedbu: “Ovo je Mate Bašić, znate, on je napravio onaj prvi veliki intervju s dr. Tuđmanom!”, iako moram reći da me najava tema za treću Manolićevu knjigu doista intrigira: najavljuju se tamo njegove prispodobe o nekim stvarima, pojavama i događajima u kojima sam doista izravno i osobno sudjelovao, bilo pisanjem, bilo na neki drugi način.
Ali, otom-potom, bit će to kad bude.
I ako toga uopće bude.
xxx
Budući da sam ja definitivno nevažan u cijeloj toj pripovijetci, dakle, koristim citirani navod tek kao primjer, kao ilustraciju ne/vjerodostojnosti ukupnih Manolićevih egoističnih skribomansko-političko-podrivačkih poriva, hoteći upitati: što bi tek bilo kad bi svi ljudi, makar oni još živi, na koje se Manolić (ili kad je o ovim knjigama riječ: na koje se dvojac Manolić-Maletić) do sada okomio, poželjeli pojedinačno demantirati makar zlonamjerno pogrešnu faktografiju ili postupiti onako kako je postupio Tomislav Karamarko koji ga je predao sudu zajedno s obnovljenim Nacionalom (en passant, Karamarkovo je ime u “Špijunima i domovini” nestalo iz Kazala imena, a u tekstu je govor o njemu sveden tek na rečenicu-dvije o povratu putovnice, nekamo je izvjetrila tvrdnja o Karamarku kao udbašu, iako je bila povodom žučnih medijskih polemika i same tužbe u razdoblju 2015/16.)?
Manoliću vjerojatno ne bi bilo ništa – pa što mu u tim godinama više uopće može biti, s time on i kalkulira! – no vrijedi li to i za Maletića koji sve to “priređuje i uređuje“, tiska i distribuira, pritom neloše zarađujući?
Ilustracija: Mate Bašić
