“Matijino stoljeće rata” Matija Šimić u tri rata izgubila je oca, supruga, sina i unuka

Priča o djevojci iz Dragićine istodobno je i kronika 20. stoljeća. Matija Šimić rođena je 1912. godine i doživjele tri rata. U prvom je ubijen njen otac, u drugome joj je ubijen muž, a u trećemu sin i unuk.

Početkom 20. stoljeća desetine su hercegovačkih momaka već otputovale u Ameriku, a stotine su opčinjeno snatrile o odlasku. Nestrpljivi, puni snage, htjeli su poduzeti nešto sa svojim životima, zgrabiti priliku kakvu njihovi očevi i djedovi nikada nisu imali. Zavladala je prava pomama, toliko raširena da su i fratri u svojim prodikama s oltara počeli na nju ukazivati. Kako će se ispostaviti, uzalud.

Četrnaestorici momaka iz Dragićine pridružila su se desetorica iz Mamića, među njima i neke Ćorluke, te po četvorica iz Borajne, Ružića i Gruda. Među njima i Mate Šimić, jedan od sedmero djece u obitelji Andrije i Biluše, koji je poželio preko Velike bare dosanjati svoj “američki san”.

Nažalost, taj je san trajao kratko i njegov neuspjeli pokušaj bit će svojevrsni zaglavni kamen niza kasnijih obiteljskih nesreća, koji će se slomiti preko leđa njegove kćeri Matije.

Tragična sudbina

“Matijino stoljeće rata” je pripovjedački i stilski nadmoćno napisana epska obiteljska priča ispisana perom Ivana Šimića, jednog od najboljih pisaca i pripovjedača s područja Hercegovine, koja je prije nekoliko godina ušla u finale najvećeg hrvatskog natječaja za najbolji neobjavljeni roman godine, a upravo je i objavljena u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Despot infinitus.

Preplitanjem fikcije i stvarnih događaja, dobro upućeni autor (rođen 1964. godine u Dragićini pored Gruda) donosi svjedočanstva o ljudima i događajima u zaista širokom vremenskom i prostornom obuhvatu, čime tragičnu sudbinu naslovne junakinje uvjerljivo smješta u povijesni kontekst koji je tu sudbinu zapravo presudno i odredio. Utoliko je ova knjiga istovremeno i kronika 20. stoljeća naših prostora, kako i stoji u podnaslovu, ali i dirljiva priča o ženi koja je preživjela čak tri rata, izgubivši u svakom od njih nekoga od svojih najrođenijih, piše ljportal.

Matija Šimić, koja je udajom preuzela suprugovo prezime Alpeza, glavni lik romana, rođena je 1912. godine. Toj je ženi u prvome od njezina tri rata ubijen otac, u drugome joj je ubijen muž, a u trećemu sin i unuk.

Prvo poglavlje – preko Imotskog, Splita i Trsta – vodi na uzbudljivo putovanje od Hercegovine do New Yorka, na kojem čitatelj prati odlazak Matijina oca prekooceanskim brodom sve do iskrcavanja na tlo Amerike gdje će Mate i sunarodnjaci uletjeti u vrtlog vremena, kada su za povremena masovna otpuštanja radnika diljem Amerike bezrazložno mnogi krivili jeftinu useljeničku radnu snagu.

Nakon deportacije vraćeni su najprije u Europu, potom u rodni kraj gdje se Mate u zimu 1910. oženio Katom zvanom Marićuša, koja mu je rodila najprije sina Ivana, potom kćer Matiju i treće dijete, sina Abrama koji će se roditi tek po Matinu odlasku u rat, dva i pol mjeseca nakon što ga narogušeni vojnici premilostivoga cara i kralja Franje Josipa odvedu “kuda ga pretpostavljeni budu opredijelili” – u daleku Galiciju. Ondje će biti zarobljen i otjeran na prisilni rad u dubokoj Rusiji i naposljetku pretučen na smrt.

“Našega Matu nisu, eto, glave došle ni Scile i Haribde na Atlantiku, ni one tisuće granata u Galiciji, nije ga ubila ni glad tijekom puta prema istoku ili studen i bolešćurine tu u Laishevu, sve je on to nekako uspio preživjeti, da bi, baš kada je pomislio kako se konačno bliži povratak kući u Hercegovinu, povratak obitelji, Marićuši, djeci, od koje neku nije ni vidio, nakon svega, bez razumnoga razloga i svrhe, na pravdi Boga, poginuo od ruku nahuškanih siledžija. Da smo praznovjerni kao što nismo, rekli bismo ustvari kako je jedina svrha ovakve Matine smrti ispunjenje proročanstva o ‘trojici sinova koji neće ‘svojom’ završiti’”, navodi autor.

Mate je smatran nestalim, tako je nalagao zakon, i trebalo je proteći deset godina od završetka rata prije nego ga država službeno proglasi mrtvim. No, svaka nada njegove Marićuše je i ranije zgasnula, pa je jednog dana glasno zajaukala: “Ćaća van je poginija, dico, nemate više ćaću!”, pa se bez imalo nelagode, čak ni hinjene, uskoro počela viđati s udovcem Jozom Šimićom, novopostavljenim seoskim glavarom, za kojeg se uskoro i udala, napustivši vlastitu djecu.

“Ni Matija ni njena braća, svi još djeca, nisu uspijevali pronaći nikakav suvisao odgovor, nikakvo smisleno objašnjenje, kamoli opravdanje za majčin postupak. Tobožnje opravdanje što ćemo ga čuti od Ivana kada Marićuša jednom ostari i bude na samrti, sažeto pred njegovim najbližima u riječima “bila je posve mlada!”, bit će prije čin takvom trenutku sasvim prilična velikodušnoga oprosta nego istinskoga razumijevanja za ono što je u prošlosti učinila. Vrijeme će možda otupiti ljutnju i razočaranje, ali kao bezdan duboki ožiljci na njihovim dušama neće zacijeliti nikada”, piše Ivan Šimić.

Matiju čekaju još teža vremena. U jesen sljedeće godine u Dragićinu su nenajavljeno došla Marićušina braća Gadže i Samardžija i usred teške gladi i neimaštine odveli Matiju iz sela, odvojili od braće, na dugih sedam godina prepunih osjećaja napuštenosti i odbačenosti.

Nakon povratka u svoj dom, Matija se početkom 1932. udala za Grgu Alpezu, u selo Ledinac u današnjoj općini Grude. Prvo Matijino i Grgino dijete, rođeno već ujesen, umrlo je ubrzo iza poroda, a u sljedećih su desetak godina dobili četvero žive i zdrave djece, najprije kćer Ljubicu, a zatim tri sina: Vencu, Antu i Franu.

Kada su nad Hercegovinom zapuhali vjetrovi Drugog svjetskog rata, premda svjesno potiskivane, slike iz Griže, na kojima ona i njezina braća saznaju da su im “svatovi odveli majku”, izranjale su u trenucima mučnih Matijinih prisjećanja uvijek prve.

“Bude li rata, mene nesrića jopet neće zaobać!”, govorila bi zabrinuto. Tako je, nažalost, i bilo.

Njezin Grgo se prema prvotnom rasporedu u domobransku rezervu trebao javiti već u zimu 1942., ali uspio je ishoditi odgodu do jeseni, na račun Matijine visoke trudnoće. Odgođenu je obvezu Grgo odslužio u Derventi. Može se reći da ondje rata nije ni vidio, jer je iz napola zahrđale puške ispalio svega dva metka, a i njih zabunom na svoje. U proljeće 1943. kada se rat prvi put nakratko primaknuo Ledincu i Dragićini, većinu su okolnih sela zauzeli partizani.

Matijina trudnoća dogodila se o Božiću, za jednog od onih Grginih noćnih dolazaka kući, unatoč opasnim vremenima i neizvjesnoj budućnosti. I bila je. Tih dana, na ulaznim vratima obiteljske kuće pojavila su se trojica partizana i odveli Grgu. Jurnula

je za svojim čovjekom, no iz daljine su se začuli hici. “Još jedan rat bio je time za nju završen! Bit će ustvari završen tek pod jesen, u vrijeme pečenja rakije, kad će je na odlasku ošinuti još i repom, poput kakva čudovišta: tada će netom po porodu umrijeti čedo što ga je nosila ispod srca”, piše Ivan Šimić.

Dva desetljeća poslije, početkom šezdesetih, dvojica Matijinih sinova Ante i Frano pristigli su u Sarajevo u potrazi za poslom i boljim životom, u radničko naselje navrh Kovačića gdje se slilo svijeta sa svih strana. Frano je radio u nekada uspješnoj tvornici Bitumenka, dok se njegov sin, Matijin unuk Grgica ubrzo po završetku kuharske škole zaposlio u sarajevskom hotelu Bristol.

Matijin sin Frane (desno) i unuk Grgica (lijevo) živjeli su u Sarajevu gdje su početkom 90-ih i ubijeni. Posljednje dane svoga života otac i sin proveli su “u radnoj obavezi” kopajući rovove od Debeloga Brda prema Zlatištu gdje su i streljani

U to vrijeme, osamdesetogodišnja udovica Matija je živjela s obitelji u hercegovačkom selu Ledincu. Umorna starica, odavno narušena zdravlja, teško je proživljavala sva ratna stradanja po Hrvatskoj, a otkad su i u njezinu kraju krenula trvenja i sukobi, neprestano je molila sina Vencu da braću nagovara na odlazak iz Sarajeva. “Đava ti odnija mišaniju, neka biže vamo, među svoj svit!”, govorila je. Kao da je slutila.

Bio je početak osmoga mjeseca kada su dvojica vojnika u uniformama teritorijalne obrane jedno jutro pokucala na vrata obiteljske kuće njezina sina Frane. I njezina unuka Grgicu poveli su sa sobom, utrpali ih u sivkastu Ladu Nivu bez registracijskih oznaka i odvezli Trebevićkom prema Jevrejskom groblju, zaustavili se ispred velike kuće gdje se na terasi zaklonjenoj od grada vrtjelo petnaestak vojnika. Raščupani, zarasli u duge brade, izgledali su upravo onako kako je Frano oduvijek zamišljao četnike.

Posljednje dane svoga života otac i sin proveli su “u radnoj obavezi” kopajući rovove od Debeloga Brda prema Zlatištu, gdje su neprestano gledali smrti u oči. Naposljetku su je i pogledali. Zaglušujuća rafalna paljba iz šest ili sedam cijevi prolomila se Trebevićem, a jedanaestorica muškaraca popadala su po rosnoj ledini.

Majka i baka Matija izgubila je svaku nadu. “Dvaput je prošla slične strepnje i iščekivanja, iza onog prvoga rata za oca, a potkraj drugoga za muža, i naprosto se više nije usuđivala nadati. Kopnila je i gasila se naočice, čekajući samo potvrdu najgorega! ‘Da je u mom viku stotinu ratova bilo’, znala je jadikovati nad svojom hudom sudbinom, ‘nijedan ne bi proša, a da mene ne zavije u crno, ja ti velju!’ Pravo je zapravo čudo da njeno bolesno srce nije i prije prepuklo pod teretom najnovijega biča”, piše Ivan Šimić. U jesen 1995. rat je priveden kraju, a od nedvojbeno upućena izvora, preko posrednika, stigla je uskoro potvrda da su Frano i Grgica ubijeni one noći kada su odvedeni od kuće.

Obučena u crninu koju nije skidala već pola stoljeća, slomljena starica nemoćno je spustila glavu na bratovo rame. “Što me davno Bog ne uze, što san morala dočekat da i nji nadživin?!”, gušila se u jecajima. Ipak, na tu vijest srce starice nije izdržalo. Riječi svoga brata više nikada nije čula. Zaspala je zauvijek.

Tko je njemu Matija, upitali smo na početku razgovora autora knjige Ivana Šimića.– Za Matijinu sudbinu znam iz prve ruke, budući da je ona sestra moga djeda Ivana koju smo svi mi u obitelji zvali “tetka Matija”, onako kako ju je zvao moj otac. Ovo je zapravo moja obiteljska priča. Ona počinje s mojim pradjedom Matom Šimićem, o čijem životnom putu govore prva dva poglavlja romana.

Radnja se tek nakon udaje Matine kćeri Matije “seli” u njezinu novu obitelj. Budući da je moj djed Ivan živio i umro u zajedničkom kućanstvu s mojim roditeljima i nama djecom, ja sam od najranijega djetinjstva slušao priče o neuspješnom odlasku njegova oca Mate, moga pradjeda, na rad u Ameriku, o njegovu protjerivanju iz “Nevijorka”, kako je ime toga grada izgovarao moj djed, o odlasku u rat iz kojega se nije vratio.

Neke detalje o Matinoj sudbini u Prvom svjetskom ratu donio je njegov susjed i suborac Ivan Šimić Zulum, koji je s njim odveden odmah na početku rata u Galiciju, a vratio se živ kući. Zulumovo svjedočenje prepričavano je u mojoj obitelji i našem selu također stotinama puta. Konačnu Matinu sudbinu doznao sam tek kasnije, istražujući po arhivima – kaže Ivan Šimić.

Gdje u njegovoj knjizi prestaje fikcija, a gdje počinje stvarna proživljena biografija Matije, zanimalo nas je. – Kostur priče čine stvarne biografije glavnih likova. Opisani događaji u Matijinu životu i životima njenih bližnjih toliko su autentični da slobodno možemo reći kako je život u njezinu slučaju, nažalost, doista ispisao roman. Naravno da je puno detalja koji su fikcija, poput dijaloga, opisa, introspekcija. Ali čak i kod dijaloga u velikom broju slučajeva se radi o stvarnim razgovorima koji su često prepričavani u obitelji, poput mučne prepirke Matijine majke sa svekrom i svekrvom, kada se njezina majka odlučila preudati – tumači autor.

Koliko je dugo, pitali smo našeg sugovornika, radio na povijesti Matijina života?

– Bome dugo! Istraživanje sam započeo bez jasne namjere da to jednoga dana pretočim u neku knjigu. Sve je krenulo kada sam otkrio useljenički muzej na Ellis Islandu u njujorškoj luci, gdje se čuvaju zapisi o milijunima useljenika. Tamo sam našao brodske manifeste s popisima putnika, detalje o ispitivanjima na Ellis Islandu, razloge deportacije i puno drugih detalja. To mi je otvorilo nove pravce istraživanja. Ne znam više ni sam koliko sam muzeja i arhiva kontaktirao i prekapao.

Za putovanje u Ameriku dobivao sam podatke iz nekoliko britanskih arhiva, od Manchestera i Londona do Newfoundlanda u Kanadi, budući da su Englezi brodske arhive podijelili po razdobljima i drže ih na više mjesta. Za Prvi svjetski rat najvažniji mi je bio arhiv u Beču, zatim Državni arhiv u Zagrebu te neki njemački i ruski arhivi. Neobično važni su bili i brojni drugi izvori, prije svega novine iz razdoblja koja su mene zanimala, od Mostara i Splita do Trsta i New Yorka, ali i lijep broj knjiga i drugih publikacija. Ovo prikupljanje građe trajalo je nekoliko godina, a samo pisanje dvije do tri, barem. Inače pišem sporo, uz puno vaganja, a kad se tome doda i da se uvijek pojavljivao neki novi izvor, neko novo saznanje, onda to traje još duže – kaže Ivan Šimić kojeg pitamo tko su bili njegovi sugovornici, uz čiju je pomoć došao do podataka o njezinu životnom putu.

Povijesni kontekst

– Bio sam, dakle, okružen ljudima koji su o Matiji znali sve i koji su skupa s njom proživljavali sve njezine tragedije. Što se tiče drugih izvora, u sklopu istraživanja sam razgovarao s desecima ljudi koji su znali neke važne pojedinosti. Za Drugi svjetski rat sam razgovarao s najmanje deset starijih ljudi koji se sjećaju događaja iz Ledinca i Širokog Brijega gdje se dogodila drama Matijina muža Grge. Slično je i s događajima u Sarajevu u ratu devedesetih. Osim samih članova obitelji kao najvažnijih svjedoka, zanimljiva mi je sugovornica u Sarajevu recimo bila časna sestra Admirata koju spominjem u romanu, a koja je živjela u blizini Alpeza na Gornjim Kovačićima – prisjeća se autor.

Naposljetku, Matija je umrla 1995. godine, nakon svih tih tragedija kroz četiri generacije. Sahranjena je u Ledincu, selu nadomak Gruda. Prije nekoliko godina umrli su njezini sinovi Venco i Ante. U dvije od tri kuće Matijinih sinova u Ledincu sada žive njezine nevjeste, same.

U trećoj kući, onoj njenoga sina Frane, koji je skupa sa svojim sinom Grgicom ubijen u Sarajevu 1992. godine, ima najviše čeljadi. Franina supruga i dva sina preselili su se u Ledinac nakon što su protjerani iz Sarajeva i ondje i danas žive.

– U romanu je doista puno referenci na povijesne događaje i osobe. Glavni je razlog to što mi se činilo da će smještanje priče u povijesni kontekst omogućiti da otvoreno progovorim o našim zabludama i posrnućima, kako ih ne bismo ponavljali. Valjda ne postoji nijedna tragična hrvatska obiteljska priča koju ratovi i mijene kroz dvadeseto stoljeće nisu presudno odredili. Ova Matijina stoljetna priča je slučajno hercegovačka, no u njoj će mnogi prepoznati i svoju vlastitu, bilo da su iz Dalmacije, Bosne, Slavonije, Like, Zagorja… – zaključio je autor ove iznimne knjige Ivan Šimić.

R.I. /Foto: privatna arhiva