“Meo filio Tomislavo, Rex Croatorum”- iz pisma pape Ivana X. 925. godine

Oni koji danas u svrhu osporavanja smislenosti obilježavanja 1100. obljetnice uspostave Hrvatskog Kraljevstva osporavaju Tomislavov kraljevski status zapravo ne shvaćaju da time ne mijenjaju baš ništa s obzirom da je u cijeloj priči činjenica je li Tomislav na glavi nosio krunu najmanje važan podatak.

Naime, i stopostotno nedvosmisleni zapis o toj krunidbi samo bi dodatno apostrofirao nespornu činjenicu o snazi, uzletu i efektivnoj samostalnosti njegove vlasti, dok ju i nepostojanje takva podatka ničime ne opovrgava.

„Dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata“. Tim je riječima papa Ivan X. 925. godine, ususret prvom Splitskom crkvenom saboru, započeo pismo hrvatskom kralju Tomislavu. U spomen na to – 2025. godina slavi se kao 1100. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva. Iako je Hrvatski sabor odluku o proglašenju 2025. godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva donio jednoglasno na prijedlog Matice hrvatske i Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“, u dijelu javnosti prisutna je prema toj obljetnici izvjesna doza skepse.

Nije li narativ o kralju Tomislavu nedovoljno utemeljen na povijesnim izvorima? Zar je on uopće bio kralj? Zašto jedna republika suvremene liberalne demokracije slavi uspostavu monarhije? Nisu li takve obljetnice anakrone i nacionalističke?

Da bismo odgovorili na ova pitanja prvo moramo odgovoriti na pitanje – Tko je bio Tomislav?

Što znamo o Tomislavu?

Tomislav je bio knez Kneževine Hrvatske koji se prvi put kao knez spominje 914. godine. Prema svemu sudeći bio je pripadnik dinastije Trpimirovića i nasljednik hrvatskog kneza Muncimira (Mutimira). U vrijeme Tomislava u zaleđu dalmatinskih gradova postojala je slavenska kneževina pod zapadnim utjecajem već gotovo cijelo stoljeće, a već je 70-ak godina nesporno nosila hrvatsko ime. Za vrijeme Tomislavove vladavine hrvatska se politička tvorevina suočila s dvama vanjskim ugrozama.

Kako izvještava Ljetopis popa Dukljanina, Tomislav je bio vrlo uspješan u zaustavljanju mađarskih provala koje su od kraja 9. stoljeća destabilizirale čitavu Srednju Europu. Također, Tomislav je kao saveznik Bizantskog Carstva uspješno porazio vojskovođu Alogobotura, oslabivši uspon u tom trenutku vrlo moćnog bugarskog cara Simeona.

Pisma pape Ivana X. prvi su spomen nekog hrvatskog vladara s titulom kralja (lat. rex), a svi su dotadašnji hrvatski vlastodršci spominjani kao knezovi (lat. dux).

Činjenica održavanja Splitskih crkvenih sabora i spominjanje Tomislava kao dalmatinskog konzula u papinom pismu govori o tomu da se za vrijeme Tomislavove vlasti čitav prostor politički ujedinio, odnosno da su dalmatinski gradovi priznavali vlast hrvatskog kralja. Do tada su dalmatinski gradovi priznavali isključivo vrhovnu vlast bizantskog cara.

Što o Tomislavu ne znamo?

Pouzdani podaci o Tomislavovoj krunidbi niti o tomu je li se uopće okrunio ne postoje. Povijesna istraživanja pokazala su da je podatak o krunidbi na Duvanjskom polju ipak utemeljen na previše pretpostavki. Također, dio znanstvenika osporava činjenicu da se Tomislav naziva kraljem budući da je kao takav spomenut samo u papinskim pismima. Iako to vojne pobjede sugeriraju, ne zna se pouzdano je li Tomislav znatnije proširio teritorij hrvatskog političkog entiteta.

Nesporeno je njegovo širenje vlasti na dalmatinske gradove, ali i činjenica da se domenom njegove vlasti smatrao grad Siscia (Sisak). Ipak, svakako je nemoguće dokumentarno potkrijepiti neke od ranijih historiografskih interpretacija koje su u Tomislavovim pobjedama nad Bugarima vidjele zatvaranje hrvatskog nacionalnog prostora rijekama Dravom i Drinom.

Znamo li premalo?

Kao uostalom za svakog ranosrednjovjekovnog vladara – mnogo je više toga što ne znamo nego onoga što znamo. O upravnoj, vojnoj, financijskoj i crkvenoj organizaciji Tomislavova Kraljevstva, o njegovu gospodarstvu, društvu, diplomaciji znamo ponešto, ali većina je podataka temeljem kojih bi se moglo donositi kakve takve zaključke fragmentarna i nepotpuna te je za interpretaciju svakog od podataka potrebna vrlo kompleksna multimodalna i multidisciplinarna znanstvena kritika.

I takvo stanje, kako sada stvari stoje vjerojatno se još dugo, a možda i nikada ne će promijeniti budući da povijesnih izvora temeljem kojih bi se mogli konstruirati drugačiji zaključci i interpretacije naprosto ne postoje. Ipak, činjenica da podataka ima malo, ne čini dostupne podatke nipošto nevjerodostojnima i nipošto nas ne bi trebala navoditi na pogrešan smjer razmišljanja da su svi podaci o kralju Tomislavu nepouzdani.

Zašto se povjesničari ne dogovore?

U hrvatskoj javnosti nerijetko se suočavamo s pomalo otrcanom frazom „povjesničari bi se trebali dogovoriti“. Takva konstatacija u sebi je prije svega antiznanstvena jer ako se povjesničari „dogovaraju“ oko jedne dogmatske i neporecive istine obesmišljavaju povijesnu znanost koja je kao i svaka znanost utemeljena na preispitivanju dosadašnjih spoznaja. Pozivanje povjesničara da se dogovore pogrešno je i s drugog aspekta.

Povjesničari kao i svi drugi znanstvenici provode istraživanja koja zatim u obliku različitih radova publiciraju u publikacijama koje prolaze kroz strogi proces recenzije. Ako publicirana istraživanja nitko ne pobije drugim valjanim publiciranim istraživanjem, ona postaju dio korpusa suvremenih znanstvenih spoznaja.

Očekivanje da se povjesničari dogovore oko jedne i univerzalne istine o kralju Tomislavu jednako je očekivanju jugoslavenskog diktatora Tita da će Sava početi teći u suprotnom smjeru ako Hrvati budu imali vlastitu državu. Takvo što dakle ne treba očekivati. Ne treba nas zabrinjavati niti to što se trenutni opseg znanstvenih spoznaja o kralju Tomislavu ne poklapa sasvim s onim što se smatralo da se o Tomislavu zna o 1000. obljetnici, a vjerojatno se u potpunosti ne će poklapati niti s onim što će se o smatrati da se zna o 1200. obljetnici Kraljevstva.

Je li Tomislav bio kralj?

Rasprava o tomu je li Tomislav bio kralj ili nije ne proizlaze samo iz činjenice da ga samo papinska kancelarija naziva kraljem, već suštinski zadiru i u pitanje naravi srednjovjekovnih političkih entiteta, u pitanja što uopće znači vlast, kako se raspoznaju njezini efekti i učinci te koje su općenite kvalitete srednjovjekovnih političkih organizacija i društava. Znanstvene spoznaje u tom kontekstu svakoga se dana sve više produbljuju, usložnjavaju i obnavljaju. Ono što je svakako neprijeporna činjenica jest da je rani srednji vijek bio vrijeme velikih nesigurnosti, vrijeme u kojem su na razvalinama Rimskog Carstva zapanjujućom dinamikom nastajale i nestajale političke organizacije gotovo neprebrojivog niza naroda i plemena.

Oni koji danas u svrhu osporavanja smislenosti obilježavanja 1100. obljetnice uspostave Hrvatskog Kraljevstva osporavaju Tomislavov kraljevski status zapravo ne shvaćaju da time ne mijenjaju baš ništa s obzirom da je u cijeloj priči činjenica je li Tomislav na glavi nosio krunu najmanje važan podatak. Naime, i stopostotno nedvosmisleni zapis o toj krunidbi samo bi dodatno apostrofirao nespornu činjenicu o snazi, uzletu i efektivnoj samostalnosti njegove vlasti, dok ju i nepostojanje takva podatka ničime ne opovrgava.

Zašto slaviti obljetnicu?

Na obalama Jadranskog mora i u njegovom širem zaleđu, na obodu Srednje i Sredozemne Europe već se više od 1100 godina politički organizira skupina ljudi koji sebe nazivaju Hrvatima. U 1100 godina višekratno se mijenjao teritorij, narav vlasti, opseg samostalnosti, modalitet političkog uređenja koji se zove Hrvatskom, a opseg pojma Hrvati u različitim povijesnim okolnostima, često još uvijek nedovoljno istraženima, poprimao različite oblike i podrazumijevao je cijeli spektar različitih skupina ljudi. Ipak, okolnostima mnogo više usprkos, nego s njima u skladu ideja Hrvatske do danas je opstala i  ne tako davno dobila svoje puno moderno nacionalno ozbiljenje.

Neki ljudi koji su sebe iz tko zna kojih razloga zovu Hrvatima stoljećima su se opirali buri i neveri, stoljećima su se opirali osvajačima sa sjevera i istoka, s juga i sa zapada i nisu posustali. I ne, 1100. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva nije nacionalistički poziv na deifikaciju nacionalne povijesti koji bi trebao koristiti za ucrtavanje novih granica ili kao prilika da se u percipiranoj slavnoj prošlosti traži opravdanje za ekspanziju ili netrpeljivost. 1100. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva podsjetnik je da nije sve počelo i da se sve ne završava s nama, da smo dio kontinuiteta jedinstvene baštine jedinstvenog starog europskog naroda na koju imamo pravo biti ponosni i koje smo se dužni sjećati.

1100. obljetnica odavanje je počasti svima onima koji su Hrvatsku sanjali, za Hrvatsku živjeli i umirali i kada je ona bila monarhija i danas kada je republika, i kada je bila snažna i moćna i kada je bila samo uru široka i kada je bila tek tlapnja, ideja i san. 1100. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva prigoda je da se danas sjetimo tko smo, da bismo sutra znali kamo idemo.

Jakov Blagojević/Misao.hr

Foto: Oton Iveković – Krunidba kralja Tomislava