Mesić: U Beogradu je na mene pokušan atentat, ali iza njega nisu stajali Srbi

Bivši predsjednik RH i posljednji predsjednik SFRJ  Stipe Mesić u intervju za Globus,koji pandemijskih ograničenja napravljen je mailom govori o brojnim zanimljivostima iz bogate političke karijere. Među inim govorio je o atentatu  na putu iz Beograda  u Zagreb te da je prekasno otišao iz HDZ-a,  jer “nije očekivao da će filoustaški element povesti glavnu riječ u stranci”.

U karijeri  ste obavljali e praktički sve najvažnije funkcije u Hrvatskoj. Jeste li zadovoljni onime što ste napravili? Čega se najradije sjećate, a što biste najradije zaboravili?

– Odgovorit ću ovako: zadovoljan sam onime što sam u datim okolnostima mogao napraviti. U tim okvirima, dakle u okvirima realno mogućega, napravio sam najviše što sam htio i mogao. Nisam, naravno, zadovoljan što nisam mogao napraviti više, a iznimno sam nezadovoljan time što osobe koje su nakon mene bile na dužnosti predsjednika Republike Hrvatske nisu gradile dalje na postavljenim temeljima.

Najradije se sjećam entuzijazma koji je zavladao u Hrvatskoj nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora godine 2000. A što bih najradije zaboravio? Svakako onih nekoliko proustaških ispada u Australiji, odnosno u Hrvatskoj. Objasnio sam ih, znam, okarakterizirao sam ih kao neprihvatljive i promašene, ali draže bi mi bilo da se nikada nisu dogodili. Zaboraviti ih, nažalost, ne mogu.

– Pa, on se i ljutio, ali je i rješavao probleme. Stvar je, međutim, u tome da ih je rješavao na svoj način, a to često nije bilo dobro. Podsjetit ću samo na izbor gradonačelnika Zagreba, kada je Tuđman imao fiksnu ideju da ne može dopustiti, kako je rekao, “oporbenu situaciju” u glavnom gradu i opirao se demokratski izraženoj volji građana tako dugo dok manevrima iza kulisa nije uspio dovesti na čelo Zagreba čovjeka koji je njemu odgovarao. To je bio taj Tuđmanov način rješavanja problema – uz ljutnju, naravno. I to nam je nanijelo štete koje smo osjećali i godinama nakon njegove smrti.

Godine 1990., kad vas je Tuđman pozvao u HDZ, bili ste svjesni da će u novoj stranci, zapravo širokom političkom antikomunističkom pokretu, osim nekadašnjih komunista i komunističkih disidenata biti i desničarski nacionalisti, emigranti proustaške ili postustaške orijentacije, i da ćete s njima morati surađivati. Jeste li u tome vidjeli problem?

– Moram vas ispraviti. HDZ nije primarno bio zamišljen kao antikomunistički, nego kao nacionalni, ako hoćete i suverenistički pokret. Meni uopće nije bilo bitno koliko će se tu naći dojučerašnjih članova Saveza komunista, ali značilo mi je nešto što je u originalnom sastavu vodstva HDZ-a bila većina prvoboraca iz Narodnooslobodilačke borbe i antifašista, uključujući i samoga Tuđmana. Naravno da sam znao da će u široki pokret, kakav je bio HDZ, biti uključeni i Hrvati iz dijaspore, ali niti su svi oni ustaše, ili – kako vi kažete – novoustaše, niti sam očekivao da će s vremenom taj filoustaški element početi voditi glavnu riječ. Tuđman ih je, doduše, još držao pod kontrolom, ali stvari su se rasplamsale nakon njegove smrti, odnosno – da budem posve precizan: nakon završetka mojega drugog predsjedničkog mandata.

Kad ste uvidjeli da s radikalima nećete naći zajednički jezik? Je li to bilo odmah nakon dolaska stranke na vlast ili uoči rata 1991.?

– Ne, stvari su postupno postajale jasnije. Slagao se mozaik, komadić po komadić, da bi se na kraju ti komadići koji su najprije izgledali kao usamljeni incidenti pretvorili u zaokruženu sliku jedne politike.

Kakvom vam se danas, s odmakom od trideset godina, čini HDZ-ova politika iz 1990. prema hrvatskim Srbima, koje je u to doba Beograd uvelike trovao velikosrpskim idejama? Mislite li da je možda postojala mogućnost da se njihov animozitet prema novoj vlasti nekako ublaži?

– Svakako da je takva mogućnost postojala. Trebalo je više razgovarati, trebalo je izbjegavati poteze koji su hrvatske državljane srpske nacionalnosti dodatno antagonizirali. Kažem: dodatno, jer ključnu je ulogu odigrala Miloševićeva propaganda koja je počela još u vrijeme Jugoslavije. Tu vatru što je opasno tinjala trebalo je gasiti, umjesto što se na nju – što svjesno, što glupošću – dolijevalo ulje. Ja sam nešto na toj liniji rekao i godine 2001. u Hrvatskome saboru, pa su neki HDZ-ovci u znak prosvjeda napustili sabornicu. Dakle, ne govorim sada ništa novo.

Je li rana HDZ-ova vlast, ona iz 1990., mogla spriječiti izbijanje takozvane balvan-revolucije, preteče rata u Hrvatskoj?

– Da se balvan-revoluciju moglo spriječiti – ne vjerujem. Beogradski su emisari bili vrlo aktivni i, nažalost, vrlo uspješni. Možda se moglo nešto učiniti da se stvar dalje ne širi, pa da ne izbije otvoreni rat. No, morate uzeti u obzir i ulogu JNA koja se ubrzano pretvarala u srpsku vojsku, u instrument ostvarivanja Miloševićeve politike. Dakle, nisam ni danas siguran što se u onim danima moglo napraviti, previše je bilo onih koji su željeli rat.

U kojem ste času spoznali da Hrvatska ne može izbjeći rat? Je li to vama, predsjedniku Tuđmanu i cijelome državnom vodstvu postalo jasno još 1990. ili ste tada vjerovali da je moguće političkim manevrima relativno mirno napustiti Jugoslaviju?

– Za Tuđmana vam ne mogu odgovoriti. Znam da je on vjerovao saveznom ministru obrane, generalu Kadijeviću, i onda kada sam ja izgubio sve iluzije. Što se mene tiče, prijelomna je točka bilo Miloševićevo odbijanje da makar i odgovori na hrvatski prijedlog o pretvaranju jugoslavenske federacije u konfederaciju oročenu na tri do pet godina, nakon čega bi se donijela konačna odluka. On, kažem, na to nije ni odgovorio. Od toga trenutka bilo mi je definitivno jasno da on igra na kartu rata i počeo sam to govoriti svim stranim sugovornicima s kojima sam se imao prilike sresti. Uglavnom su prema mojim upozorenjima bili sumnjičavi. Čak je i njemački ministar vanjskih poslova Genscher pitao čovjeka koji me doveo do njega, a kada sam ja napustio prostoriju: “Misli li on to ozbiljno?”

Od srpnja do prosinca 1991. bili ste predsjednik Predsjedništva Jugoslavije. Kad ste posljednji put bili na sjednici u Beogradu i što ste rekli Tuđmanu kad ste se vratili u Zagreb?

– Posljednja sjednica Predsjedništva SFRJ održana je u Den Haagu. Predsjedali smo lord Carrington i ja. Bio je to zadnji pokušaj da se iznađe novi politički dogovor, jer je model federacije bio potrošen. Slobodan Milošević nije htio ni federaciju ni konfederaciju, razarao je Jugoslaviju da bi na njenim ruševinama ostvario veliku Srbiju. Poslije te sjednice nisam išao u Beograd. Otvorio sam Ured u Banskim dvorima, kako bih mogao komunicirati u zemlji i izvan zemlje. Tuđman je inzistirao da i dalje idem u Beograd, što ja nikako nisam mogao prihvatiti, jer nisam htio davati legitimaciju Miloševiću da raspiruje rat i prekraja granice u zemlji.

Jeste li u Beogradu kao potpredsjednik, a onda i predsjednik Predsjedništva SFRJ strahovali za svoj život? Naime, rat u Hrvatskoj već je počeo, Vukovar je bio pod opsadom…

– Ne, ni u jednome trenutku u Beogradu se nisam osjećao ugroženim. Imao sam, naravno, svoje osiguranje, ali ja sam izlazio, sretao ljude na ulici, u lokalima. Nikakvih neugodnih iskustava iz toga vremena nemam. Pokušan je, doduše, atentat na mene prilikom jednoga putovanja iz Beograda u Zagreb. Ja sam bio upozoren i umjesto autom putovao sam avionom, na auto je otvorena paljba, ali prema svemu što o tome znam, iza toga nije stajala srpska strana.

Badinterova komisija u prosincu 1991. zaključila je da se SFR Jugoslavija raspala te da Hrvatska i ostalih pet republika imaju pravnu osnovu za proglašenje državne samostalnosti. Kako ste vi i hrvatski državni vrh doživjeli tu odluku u to najteže ratno vrijeme, kad je četvrtina hrvatskoga teritorija bila pod okupacijom?

– S olakšanjem. Bila je to koliko zakasnjela, toliko i dobrodošla odluka. Vjerojatno nije odgovarala onima koji su sanjali o nekakvoj “velikoj Hrvatskoj”, a bilo ih je, da ne bi bilo zabune. No, ta nam je odluka stvorila osnovu za vojno-redarstvene akcije kojima je u narednim godinama oslobođeno područje pod kontrolom pobunjenih Srba.

Možda toga tada i nismo bili potpuno svjesni, ali tako je bilo. I još nešto, što je osobito važno naglasiti danas: odluka Badinterove komisije potvrda je da je Hrvatska u današnjim granicama stvorena u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Naglašavam ovo “stvorena”. Možda neke usijane glave shvate što time poručujem.

Vi ste bili inicijator sastanka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu u ožujku 1991. Zapravo, prvobitna je zamisao bila da na sastanku budete i vi i Borisav Jović i da se pokuša naći dogovor o mirnoj disoluciji Jugoslavije i sprečavanju oružanog sukoba između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba. No Tuđman i Milošević našli su se u Karađorđevu nasamo, u četiri oka. Što vam je predsjednik rekao nakon povratka u Zagreb?

– To sam već mnogo puta prepričavao. Nije rekao samo meni, nego skupini vodećih ljudi iz HDZ-a koji smo čekali njegov povratak. Evo, najkraće: bio je sav ozaren, pozvao je Hrvoja Šarinića da pred nama na stolu razvije karte i pokazivao nam je koje dijelove BiH Milošević prepušta Hrvatskoj. Kada sam ga upozorio na to da podjela BiH znači rat, odgovorio mi je da ne razumijem “povijesne silnice”.

Koliko je sastanak u Karađorđevu bio pokretač vašeg postupnog udaljavanja od Tuđmana i konačnog razlaza s njim?

– Ne mogu reći da je bio pokretač, govorimo o procesu udaljavanja, no da je bio kap koja je prelila čašu, to svakako jest. Politiku podjele Bosne i Hercegovine nisam ni pod kakvim uvjetima i ni u kojim okolnostima mogao prihvatiti. Niti mi je padalo na pamet da je prihvatim. Smatrao sam je pogubnom kako za Hrvate u BiH, tako i za Hrvatsku. I imao sam pravo. To se potvrđuje do dana današnjega, samo što oni koji glasno nariču nad sudbinom Hrvata u BiH to ne žele priznati.

Bili ste veliki protivnik osnutka Hrvatske zajednice Herceg-Bosne na jesen 1991. Potkraj 1993. potpuno je puklo između vas i Tuđmana. Mislite li danas da ste možda prekasno otišli iz HDZ-a?

– Naravno! Riječ je o pandanu Republici Srpskoj, riječ je o potezu koji je na liniji trajne podjele, a u konačnici i uništenja BiH. Iz današnje perspektive gledano, možda sam zaista mogao i ranije istupiti iz HDZ-a, mada time ništa ne bih promijenio.

Jeste li zadovoljni Hrvatskom danas?

– Ne!

IZVOR: Globus/Foto: pxll