“Imam želju otići i spreman sam ići. Ali, naravno, ako osjetim da ću bilo kome smetati ili da bi to bilo kome mogao biti problem, čekat ću bolju priliku”, kazao je Miloprad Pupovac u intervju za Večernji list.
Kako ocjenjujete svoju suradnju s premijerom Plenkovićem s obzirom na to da je u zadnje vrijeme bilo svega, od prosvjeda u Vukovaru do zahtjeva branitelja da u Saboru javno iznesete svoje mišljenje i stav o Domovinskom ratu?
Suradnja je u koaliciji sa svim članovima korektna i svi se trudimo da unatoč razlikama koje između nas postoje, političke, karakterne, da funkcioniramo s istim ciljem, a to je da ovu zemlju zadržimo na normalnom putu. Da ova zemlja ponovno ne krene putem koji, umjesto da rješava probleme, proizvodi nove i veće, kao što su te pojave koje spominjete u pitanju.
To upravo pokazuje kako neke grupacije ne razmišljaju o tome hoćemo li imati uređenu državu s uređenim pravosuđem, s uređenim financijama, s uređenim političkim odnosima u strankama i između stranaka, ili ćemo imati neprestano vraćanje u prošlost i neprestanu proizvodnju mržnje i rata te ratne atmosfere, nacionalizma, šovinizma…
Ono što nas posebno zabrinjava, kao pripadnike manjina u Hrvatskoj, jest povijesni revizionizam, negiranje najtežih zločina koji su počinjeni u modernom svijetu u 20. stoljeću prema pojedinim manjinskim grupacijama kao što su Srbi, Romi, Židovi. To je ono što nas brine. Nastojimo svi zadržati Hrvatsku na normalnom putu.
Prijeđimo na nedavni prosvjed u Vukovaru, neki su smatrali da je to zapravo bio udar desnice na premijera Plenkovića. Kako ste ga vi doživjeli?
Te ljude koji su organizirali prosvjed ne zanima sud za ratni zločin. To moramo otvoreno reći. Jer, da ih zanima, onda bi znali s kim i kako se treba surađivati da se sankcionira one koji još nisu sankcionirani za ratne zločine.
Zna se da bez suradnje između Hrvatske i Srbije, koja je stala prije pet godina, toga nema. Zna se da ako se to nastavi ovako kako ti ljudi zagovaraju, da bi ponovno uhitili i sudili nedužne ljude, da bi grad kao što je Vukovar ponovno doveli u stanje nesigurnosti i međuetničke netolerancije.
Zna se da oni zapravo koriste osjećaj stradanja i žrtve pojedinih ljudi kod kojih pravda još nije zadovoljena da bi zapravo postigli druge ciljeve, a to je da bi na osnovi netolerancije i mržnje prema Srbima stvarali novu politiku jer misle da ova koja je danas u Hrvatskoj na vlasti, nije ona koja je dovoljno hrvatska.
Ali, bude li ta nova hrvatska politika biti primarno zasnovana na mržnji prema Srbima i drugim manjinama, onda ću ja javno reći da takva politika neće biti dobra ni za koga, a prije svega za najveći dio pripadnika hrvatskog naroda koji ionako, ne samo zbog novca već i zbog takve atmosfere u zemlji koja traje već pet godina, zapravo žele otići i odlaze iz zemlje jer ne vide budućnosti. Vide samo zarobljenost u prošlosti.
Najavili ste svoj mogući odlazak u Vukovar na Dan sjećanja?
Imam želju otići i spreman sam ići. Ali, naravno, ako osjetim da ću bilo kome smetati ili da bi to bilo kome mogao biti problem, čekat ću bolju priliku.
Zašto biste vi kao saborski zastupnik i član vladajuće koalicije ikome smetali?
Nažalost, stvorena je takva atmosfera u ovoj zemlji, takvi stavovi koji se svakodnevno proizvode i prema meni, i mojim kolegama, i prema srpskoj zajednici, da je moguće da se nađu ljudi i grupe kojima bi to moglo smetati.
Ali, moja je želja da idem i spreman sam otići zajedno sa svima iz srpske zajednice koji sa mnom već godinama rade na pomirenju i na tome da se utvrdi istina o nestalim Hrvatima i Srbima, koji godinama rade na tome da se poklonimo, mi Srbi hrvatskim žrtvama, a nadam se sutra i Hrvati srpskim žrtvama. Da na taj način stvorimo kulturu sjećanja zasnovanu na kulturi mira.
Nakon napada na vas nedavno na Dolcu premijer Plenković odmah vas je nazvao, je li to učinila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović?
Nije me zvala ni ona ni itko iz njezina ureda.
Jeste li i dalje izloženi neugodnostima i napadima?
Kampanja koja je vođena tijekom referendumske inicijative Narod odlučuje bila je zapravo kampanja protiv Pupovca, o tome ima mnogo dokumenata, iskaza i svjedoka iz različitih dijelova Hrvatske, uključujući i moje kolege, saborske zastupnike, koji su tome posvjedočili, a posvjedočiti se moglo i u medijima.
Ono što me iznenadilo jest da se na štandovima ljude pozivalo da dođu kako bi se riješili Milorada Pupovca. Kad se vodi jedna takva kampanja, uz niz drugih kampanji koje su se u međuvremenu otvorile, kao što je ova s kampanjom o tobožnjem procesuiranju ratnih zločinaca, nekažnjenih zločinaca Srba, što se odmah dovodi u vezu sa mnom, kada imate takve filmove koji se najavljuju i promoviraju na HRT-a kao što je tobože dokumentarni film Jakova Sedlara u kojem se mene proglašava teroristom, onda nije čudo što se takve stvari događaju, bilo da je riječ o verbalnim napadima ili o fizičkom napadu koji se dogodio.
Postoje mjesta u gradu koja su mi draga i postoje ljudi na tim mjestima koji se prema meni odnose na najbolji mogući način. A povike, dobacivanja, uvrede koje mogu i dalje čuti, sve dok ne procijenim da mogu eskalirati u nešto gore, smatrat ću dijelom cijene posla kojim se bavim.
Biti najnepopularniji političar u Hrvatskoj, kao što sam znao biti u ratnim vremenima kad sam branio prava Srba koji su ostali u Hrvatskoj, i bio tretiran kao neprijatelj broj 1, nešto je što čovjek ne osjeća kao pravednost.
Ali ne osjećam se ni obeshrabreno. Ne bojim se za svoj život. Ja sam svoj život posvetio ovom poslu i politici u ovoj zemlji.
Moja je obaveza da brinem o drugima, o najbližim suradnicima, novinarima Novosti koji rade svoj novinarski posao, a koji također postaju mete, mislim na svog zamjenika Sašu Miloševića i na urednicu biltena koji izdaje SNV, koji su izloženi velikim pritiscima – za njih se brinem.
MP/ Foto:Tanjug/Zoran Žestić
