Ministre Anušiću, vratimo hrvatskog vojnika na Prevlaku!

U Istočnoj i Srednjoj Europi podignuta je borbena gotovost s obzirom na prijetnju s Istoka. K’o u najboljim hladnoratovskim danima kada je Brežnjev urlao da će tenkovima „pregaziti svako selo i grad do Pariza“.

Žesti se konvencionalni rat u Ukrajini. Ruske snage lome ukrajinske obrambene linije. Situacija za Kijev je neizvjesna, vojnoj pomoći Zapada usprkos. Zelenski je napravio neshvatljive strateške pogreške, poput one o odbijanju mobilizacije 500 tisuća vojnika.

Rusi ne mare za svoje ljudstvo i brzo uče iz grešaka. U NATO zemljama “prve linije” jačaju sezrakoplovne i kopnene snage, formiraju se zajedničke baze i komande. Hrvatska je zemlja “druge linije”, s dugom otvorenom balkanskom granicom.

Srpska ekspanzionistička politika raširila je krila nad BiH i Crnom Gorom u čijoj prijestolnici ponovo vladaju beogradski pretorijanci.

Ponovni rat sa Srbijom i Crnom Gorom?

Trenutačno nemoguć, ali zamisliv. Srbija gomila naoružanje i avione. Ima preko 200 tenkova. Redom upotrebljivi. Nove haubice, dronovi, dalekometne pzo rakete,….

Crna Gora? Tamo vojnih efektiva praktično nema. Ono vojske što imaju po vatrenoj sili na razini je žandarmerije. Ali, u manje od 48 sati, vlakovima do Bara i Trebinja, prebace se dva tenkovska bataljuna i divizijun samohodnih haubica iz Niša.

Cestama do Podgorice i Trebinja lako se iz Novog Sada dopremi elitna Prva brigada kopnene vojske sa pratećih topničko-raketnim divizijunom, inženjerijom i logistikom. U roku keks na obodu hrvatskog juga – hrpa invazione vojske. Realno, nije to problem, jer je Hrvatska pod NATO-kišobranom.

Ali, u scenariju nekog napada, potrebno je izvesti defenzivnu operaciju koja će onemogućiti prodor do aktiviranja famoznog Članka 5.sporazuma Sjevernoatlantskog saveza.

Naravno, nitko ne očekuje da se to doista i dogodi, barem ne da je velika vjerojatnost takvog razvoja događaja, ali ako postoji vojskakoja troši dva posto BDP-a, očekuje se da se opremi za obavljanje dodijeljene zadaće.

Oružane snage RH gotovo tri desetljeća od rata, u full borbeno-tehničkoj opremljenosti, vraćaju se na istočne državne granice.

Obrambeni ministar Ivan Anušić najavio je u slijedeće dvije godine povratak vojske u Beli Manastir. Bila bi to vojna prisutnost na razini bojne, oko 800 vojnika, uz borbena vozila iz bojne „Sokolovi“, koja će ubrzo zamijeniti friško nabavljeni američki jurišni oklopnjaci Bradley ODS.

Sa američkih borbenim mašinama na istočne hrvatske granice ide i sijaset pratećeg raketnog arsenala; protuoklopni TOW 2A RF dometa preko tri kilometra i njegova antibunker verzija TOW Bunker Booster.  Bit će to visoko pokretna oklopno-mehanizirana formacija koja može zaustaviti svaki pokušaj tenkovsko-pješačkog prodora kroz hrvatsko Podunavlje.

Tenkoprohodna slavonska ravnica idealna je za manevre i djelovanje Bradleya koji mogu pokrenuti juriš i guderianovski prodor kao nekad prema Bagdadu. Uzbuna srpskih komentatora na baziranje Bradleya tek se očekuje. Značajnije količine tenkova M-84 i VBR-ova također su bazirane u Slavoniji, pa bi borbeni učinak bio zaokružen. Od 2017. godine u Vukovaru se nalazi i vojarna 204. brigade Hrvatske vojske gdje je smještena inženjerijska satnija.

Pitanje je koje se nameće zašto južnije od Ploča nema prisustvo naših Oružanih snaga? S obzirom na sigurnosne, tektonske promjene na europskom kontinentu izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu, kao i, nama važnije, povratak Crne Gore u srpsku orbitu, valja se zapitati zašto naš Glavni stožer i Ministarstvo obrane još uvijek nisu vratili hrvatskog vojnika na Prevlaku?

Radi obrane i  nacionalne sigurnosti geografski tanašnog hrvatskog južnog državnog teritorija, potrebno je odustati od demilitarizirane Prevlake.

Južno od Ploča Hrvatska nema nikakav oblik vojne prisutnosti. U tom golemom prostoru, od Ploča do punte Oštro, nema ni jednog jedinog hrvatskog vojnika, nikakve vojarne, ni obrambene infrastrukture. Ništa. Suludo nešto.

U zračnoj luci Dubrovnik ne postoji ni komad piste ili hangar za stalni smještaj dežurne pare borbenih aviona HRZ-a za provođenje zadaća nadzora zračnog prostora. Obrambene “šupljine” hrvatskog juga dodatno su proširene novom političkom konfiguracijom u Crnoj Gori gdje sve istaknute političke dužnosti (predsjednik države, parlamenta, ministar obrane,…) drže Srbi, otvoreno privrženi militantnom  i ekspanzionističkom režimu.

To što je Crna Gora formalno u NATO-u nije razlog za spavanje. Tamo su ionako već neko vrijeme u diskretnoj karanteni, udaljeni od klasificiranih informacija. Republika Hrvatska spada u red malih zemalja koje ne posjeduju stratešku dubinu kopnenog teritorija, a što implicira niz pitanja po pitanju nacionalne sigurnosti i rješavanje djela tih pitanja izvan njezinih granica.

U vojnom smislu, svaka ugroza mora biti zaustavljena prije državne granice. Hrvatska je država vrlo duge obalne crte, jedinstvenog „potkovičastog“ oblika s vrlo uskim južnim dijelom na potezu od Splita, preko Makarske i Dubrovnika gdje se širina državnog teritorija s 23 kilometra (Makarska) sužava na svega 5 kilometara širine teritorija (Dubrovnik), čak i kraće dalje prema Konavlima i Prevlaci.

Upravo zbog duge, „negeometrijske“ granice prema BiH, Hrvatska mora imati interes da zona susjedne države bude zona trajnog mira i stabilnosti, ali valja njegovati i visoki stupanj vlastite sigurnosno-obrambene budnosti. Za širi kontekst hrvatske kopnene i pomorske sigurnosti važno je stvaranje učinkovite konfiguracije brzog djelovanja i reagiranja, kako za nevojne zadaće, tako i za one – vojne.

Sagledavajući širi geopolitički kontekst i laiku je jasno da jekucnuo čas da Hrvatska obnovi vojnu nazočnost na području Prevlake. Ne govorimo o hrvatskoj vojnoj prijetnji Crnoj Gori, nego o posve legalnom interesu, kao i ustavnoj obvezi prema kojoj Oružane snage dužne štititi suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske te braniti njezinu teritorijalnu cjelovitost.

Bilo bi sigurnosno posve opravdano na Prevlaci imati baziranu satniju mornaričko-desantnog pješaštva, a za potrebe brzog reagiranja na eventualne ugroze, počevši od pomoći stanovništvu u slučaju prirodnih nepogoda do drugih nevojnih, kao i vojnih prijetnji. To mora biti postrojba spremna za brzi manevar s mora, kopna i iz zraka u širem prostoru Prevlake, Konavala i Dubrovnika. S vremenom takvu vojnu formaciju treba dignuti na razinu brigade sa svim pratećim naoružanjem i voznim parkom za kopno, more i zrak.

Prevlaka je strateški izuzetno važan komad hrvatskog teritorija s kojeg se nadzire ulaz i izlaz iz Bokokotorskog zaljeva. S Prevlake se štite južni prilazi Dubrovniku, Cavtatu i Konavlima,  kao i prilazi južnom dijelu hrvatskog Jadrana.

Valjda je sada jasnije zašto Crnogorcima izuzetno odgovara sporazum o razgraničenju iz vremena SDP-ove vlade, potpisan 2002. godine, a s kojim je ondašnja hrvatska vlada odustala je od bilo kakvog prisustva Oružanih snaga RH na kompletnom području Prevlake i u kopnenom zaleđu tog poluotoka; od punte Oštro do Konavala.

Sad se vidi, po našu nacionalnu sigurnost posve štetan, opasan i za današnje vrijeme totalno promašen sporazum. Kao i politika koju smo proteklih 20 godina vodili prema Podgorici.

M. Marković/foto: P