Mirjana Kasapović: Ako Hajdaš Dončić bude izabran, nastavit će se agonija SDP-a

Davne 1911. Robert Michels objavio je studiju Zur Soziologie des Parteiwesen in der modernen Demokratie u kojoj je oblikovao „željezni zakon oligarhije“, jedan od rijetkih „zakona“ koji je široko prihvaćen u nedeterminističkima društvenim znanostima, na temelju empirijskih istraživanja, ali i osobnih iskustava stečenih u Socijalističkoj stranci Italije i, osobito, u Socijaledmokratskoj stranci Njemačke početkom 20. stoljeća.

Istražujući unutarnji život tih stranaka, Michels je zaključio da su napore za ostvarenje ideoloških programa i političkih ideala zamijenile nesmiljene borbe za moć i vlast interesnih skupina i klika koje su stranke pretvorile u oligarhijske organizacije. Da je danas živ, mogao bi
slavodobitno ustvrditi da se djelovanje njegova željeznoga zakona oligarhije zorno dokazalo i naprimjeru Socijaldemokratske partijeHrvatske (SPD).

Unatoč demokratizaciji izbornoga postupka kojim se vođa i vodstvo stranke biraju prema načelu „jedan član, jedan glas“ – koji ne smatram demokratski nadmoćnim nekim drugim, posrednijim izbornim postupcima, a ideološku utvaru o tome da svi članovi žele izravne izbore razbila je poražavajuća izlaznost od 39,6 posto u prvom krugu glasovanja 14. rujna – tekući izbori u toj stranci ogledan su primjer bitke oligarhijskih klika za moć i vlast na Iblerovu trgu u Zagrebu.

Stranka već dugo nema suvremen, obuhvatan i racionalan program. Svoj ideološki profil gradi na „čuvanju tradicija antifašističke borbe“ u koje su utkane i tradicije komunističke revolucije koje joj onemogućuju da potpuno raskine sa nasljeđem totalitarnoga komunističkog poretka i infantilnim titoizmom.

Štoviše, posljednjih je godina bilo naglašenije isticanje te „progresivne tradicije“, što je na karikaturalan način demonstrirao predsjednik SDP-a Peđa Grbin istupajući u kampanji za prošle parlamentarne izbore kao „golemi pionir“ okružen ljudima s visoko uzdignutima stisnutim „revolucionarnim“ pesnicama kojima prijete svim svojim neprijateljima u ovoj zemlji, a možda i u cijelom svijetu.

Dok ove jeseni Vlada HDZ-a bilježi uspjeh za uspjehom – otvaranje druge cijevi tunela Učka i autoceste Zagreb-Sisak, dobar rast BDP-a, povijesno rekordno nisku nezaposlenost, podizanje kreditnoga rejtinga Hrvatske na razinu A, porast plaća i mirovina, gradnju dugoročnih
partnerskih odnosa sa sindikatima i udrugama poslodavaca, uspješnu prodaju novoga paketa trezorskih zapisa, ubrzaniju obnovu potresom pogođenih područja kojom dobivamo krasno rekonstruirane i restaurirane muzeje, kazališta, fakultete, škole i druge kulturne i obrazovne ustanove koje bez toga ne bismo imali desetljećima itd. – kandidati za mjesto predsjednika SDP-a raspravljali su o vraćanju imena „maršala Tita“ sadašnjem Trgu Republike Hrvatske i referendumu o pobačaju koji je zakonski zajamčen, ali nepotrebna ideološka dramatizacija toga i sličnih pitanja trebala bi prikriti političku nesadržajnost.

SDP je nesposoban priznati bilo kakav uspjeh Vlade svojih političkih protivnika. Čini se da ga ne shvaća i kao uspjeh države i ne može mu se radovati. Tvrde kako je povećanje BDP-a po stanovniku posljedica smanjenja broja stanovnika Hrvatske, kao da manji broj ljudi ne
sudjeluje i u stvaranju BDP-a. Porast kreditnoga rejtinga neće „osjetiti naši građani“, kao da igdje u svijetu građani izravno i odmah to osjećaju.

Povećanje plaća i mirovina potpuno je pojela inflacija, što jednostavno nije točno i o čemu svjedoče podaci o rastu potrošnje pučanstva. LNGterminal na Krku ekološka je bomba koja će raznijeti Kvarner i trajno zagaditi Jadran, ali se, eto,to još nije dogodilo.

Vlada je nesposobna obnoviti potresom razorena područja, ali su od Vlade nesposobnije SDP-ove čelnice i čelnici potresom pogođenih mjesta, poput Kristine Ikić Baniček u Sisku. HDZ na vlasti drži desnica, a Plenkovićev HDZ duboko je prodro u politički centar pa kupi i birače lijevoga centra koji su nekoć glasovali za SDP. Osim opravdane i nužne kritike, iz SDP-a teku prema HDZ-ovoj Vladi rijeke optužbi, uvreda, blaćenja, malicioznosti, zlobe, jala,zavisti. Dok se nekoć HDZ tako odnosio prema SDP-u, sada su se stvari preokrenule. Grbinov

SDP postao je agresivna, nesimpatična, primitivna pa i prostačka organizacija. Tako se nedobivaju izbori. Nastave li tako, ostat će vječna oporba.

Drugu sastavnicu profila stranke čini preuzimanje ideološke prtljage radikalne ljevičarske platforme Možemo! što se ogleda u napuštanju ili, u najmanju ruku, snažnom pomicanju sa zastupanja interesa određenih socijalnih slojeva na zastupanje interesa raznih identitetskih
manjina. Socijalna pitanja pojavljuju se samo retorično, ali su prava rodnih, seksualnih, etničkih, kulturnih i drugih manjina, nerijetko socijalno krajnje rubnih skupina, postala temeljna briga SDP-a.

Otužno ideološko priprepaštvo za Zelenima uništilo je Socijaldemokratsku stranku Njemačke. Njihova koalicijska vlast svojom je gospodarskom, ekološkom, socijalnom i migrantskom politikom srozala Njemačku na niske grane i pritom na pladnju ponudila vlast desnici. Sličnu sudbinu doživljava savez socijalista i zelenih u još nekim europskim zemljama.

Srećom da koalicija SDP-a i Možemo! nije na vlasti u Hrvatskoj pa se SDP u oporbi može nastaviti pretvarati u veliki Možemo!, a Možemo! u mali SDP. Možemo! je od SDP-a preuzeo antifašističke tradicije, a SDP od Možemo! identitetske politike i ideologiju buđenja. Zajedno mogu izvoditi indijanske plesove oko vatre na „Trnjanskim kresovima“ čuvajući tradiciju SDP-a.

Mogu zajedno klečati na trgovima u počast žrtvama u identitetskim manjinama u svijetu promičući ideologiju Možemo!. Zaboravlja se, naime, da su prije „klečavaca“ na Trgu bana Josipa Jelačića Tomislav Tomašević i članovi Možemo! klečali na Trgu žrtava fašizma.

Za „klečavce“ s Jelačića placa zna se kome se mole, ali kojemu su se ideološkom bogu klanjali Tomašević i njegovi? Ta ideološka sekta želi mijenjati društvo, prirodu i povijest, ali nije sposobna upravljati jednim gradom.

Nadalje, strankom godinama drmaju potrošeni i nedokazani ministri iz Račanove i osobito Milanovićeve vlade (Arsen Bauk, Siniša Hajdaš Dončić, Branko Grčić, Željko Jovanović, Zlatko Komadina, Boris Lalovac, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Tonino Picula, Mihael Zmajlović).

U međuvremenu su izbacili iz stranke suparničku ministarsku frakciju (Gordana Marasa, Slavka Linića, Milanku Opačić, Rajka Ostojića, Davorka Vidovića). Pobjednička oligarhijska klika krojila je izborne liste i dijelila saborska mjesta. Zahvaljujući frakcijskim obračunima, fluktuacija zastupnika SDP-a u Saboru bila je osjetnija nego u drugim strankama. No svi oni, zajedno sa zastupnicima drugih stranaka i nacionalnih manjina, žele Sabor pretvoriti u hospicij iz kojega sene izlazi živ. Stoga treba podržati inicijativu Joška Klisovića (SDP) da se zakonski ograniči broj saborskih mandata što bi, makar djelomice, uzdrmalo tlo stranačkih oligarhija.

Ako u drugom krugu glasovanja Siniša Hajdaš Dončić bude izabran za predsjednika, nastavit će se agonija SDP-a. Hajdaš Dončić nije sposoban ideološki ni misliti, a kamoli artikulirati ideološke stavove o prijepornima političkim i društvenim pitanjima. U stranačkoj kampanji predstavio se kao osoba koja će se zauzimati za razvoj poljoprivrede, energetike i prometa kao da je kandidat za premijera. Ne poznaje politiku i ne poštuje ustavne norme demokracije što je pokazao pretvorivši se u jednoga od tri glavna stupa – druga su dva bila Zoran Milanović i Peđa Grbin – tajne klike koja je uoči posljednjih parlamentarnih izbora izvršila puč u stranci i pokušala izvesti  i puč u državi.

Ni danas ni on ni Grbin ne vide u tome ništa sporno. On nije političar nepitne demokratske orijentacije. Javni su mu nastupi loši, a ponašanje u najmanju ruku čudno. Lišen je i političke karizmatičnosti pa i političke osobnosti koje su važne u privlačenju birača izvan uskoga stranačkog vrela.

Ovo nije zagovor njegova protukandidata Zorana Paunovića koji je nepoznat široj političkoj javnosti. No treba ga pohvaliti zato što se probio kroz čvrst bedem kojim je stranačka oligarhija opasala SDP i ne pripušta na visoke stranačke položaje novake. Ako ne vjerujete, pogledajte novoizabrani sastav Predsjedništva SDP-a.

Mirjana Kasapović/Foto: Cropix