MIROSLAV BLAŽEVIĆ: Strahovao sam hoće li narod prepoznati Plenkovića. Vidite li što su napravili Škori

Večernji list  je najavio  da  im uskoro izlazi  specijalna edicija posvećena biografiji Miroslava Ćira Blaževića, tvorca šampionskog Dinama iz 1982. te vatrene bronce 1998., a trener svih trenera, osim o nogometu uobičajeno govori i o politici.

Ovoj put govorio je o Plenkoviću i Tuđmanu, Škori i Mesiću, ali i svom izletu u političke vode.

–  Dopuštam si pravo na to da mislim da sam iskusan čovjek. I podsjetit ću sve one koji imaju ljubaznost da pročitaju ovo štivo, da sam tijekom karijere ispred sebe imao na tisuće mladih ljudi i da sam morao odlučiti je li netko od njih pravi ili nije.

Plenković je pravi! Ono što je Tuđman u onom razdoblju bio za Hrvatsku, u ratu, to je Plenković u miru. Strašno sam se bojao hoće li i narod to prepoznati. Bojao sam se više toga nego bilo kojih razbojnika jer je naš narod “opak”, ujedinjuju nas samo ratovi i velike sportske pobjede, a kada toga nema samo gledamo kako ćemo jedan drugoga zaje….

Iskoristit ću, međutim, ovu priliku da se javno zahvalim mudrom hrvatskom narodu. Kada sam se najviše bojao, zato što sam vjerovao anketama i zbog njih jedno dulje vrijeme bio nesretan, jer ne mogu lagati da nisam HDZ-ovac od prvoga dana, oni su pokazali mudrost, koju sam ja svojedobno osjetio na vlastitoj koži kao kandidat za predsjednika.

Hloverka je tada napravila anketu po kojoj ja pobjeđujem i Mesića, i Budišu, i sve… Sad dolazi rezultat, kad ono – Mesić dobio sve, a ja nulu. Kako, pitam se.

–  Niste baš nulu dobili!

–  Kako nisam?

–  Dobili ste 0,8 posto.

–  U pravu si, 0,9%. Ali čuješ, ljubavi moja, taj narod je tako tradicionalno mudar i lukav. Ne bi se održao nakon svih tih nedaća da nije. U trenutku kada je uzeo onaj listić za glasanje, on preuzima i jednu veliku odgovornost pa kaže: Ćiro, ja tebe volim, ali ti si nogometni trener. Što ćeš ti ovdje… I, svaka čast narodu na tome! Isto je, evo, napravio i Škori…

Tako je bilo i sad. Po anketama, Plenković gubi. Razlika je mala, ali ankete su kategorične. Ja se molim Bogu da barem malo povedemo, kad ono, narod se, kao u mojem slučaju, opet pokazuje u pravom svjetlu. Što su oni drugi Plenkovića više napadali, narod je više stao na stranu mudrosti.

Ostajem dubokog uvjerenja, a meni nitko ne treba, ja nemam razloga da tražim neko mjesto pod suncem jer je moje sunce zašlo, iako volim reći da kada sunce zalazi, Ćiro se snalazi, narod je prepoznao isto ono što i ja, da je Plenković pravi. I hvala mu na tome.

–  A Peđa Grbin, njega također često spominjete, je l’ on pravi za SDP? Što na temelju vašeg iskustva s mladim ljudima mislite?

–  Zasad, čini se da je jedini… Ja poštujem i SDP. Moji prijatelji su i u SDP-u i mislim da je demokracija jedan fenomen o kojemu bismo svi trebali imati svijest. Ne moramo isto misliti, ali ne moramo se napadati i vrijeđati. Sve je stvar dijaloga. Ja zato nikada nikoga ne vrijeđam, ali imam pravo da konstatiram. Ako Peđa bude predsjednik SDP-a, onda će SDP na izborima još lošije proći nego što je prošao s Bernardićem. To tvrdim kategorički!

Hrvatski će narod prepoznati i njega i to da mu Hrvatska nije na prvome mjestu. Uz sve nedaće koje su nas snašle, sve probleme u zemlji i svijetu, a pogotovo kod njih u SDP-u, njemu je najvažnija tema neredovito plaćanje članarina u stranci. Zamisli ti to…

On je jedan obični materijalist i sva sreća da ne može ni prići svim onim milijardama iz EU koje je Plenković donio.

–  Možemo li onda tu više puta konstatiranu i upravo potvrđenu činjenicu, da volite govoriti o politici, zaključiti temom o predsjedniku Franji Tuđmanu, s kojim ste također bili veoma bliski i čiju ste stranu držali i u razdoblju kada to nije bilo popularno, kao što je, evo, opet danas?

–  Prijevaru instinktivno osjećam i ne istrčavam. Mesić je vladao i tolike je ljude inficirao protiv Tuđmana da im ni ovo Putinovo cjepivo više ne bi moglo pomoći, a ja sam ostao uz Tuđmana, i to na jedan kategoričan način. Imao sam privilegiju da Tuđmana upoznam, i to još ‘82. kada sam mu preko sina Stjepana slao karte za utakmice, a tko god ga je upoznao, ne može osporiti da je on imao sve što jedan lider, vođa, treba imati. A bio je i plemenit, što je rijetkost za takve vođe.

Bio sam uz njega kada se rasplakao nad našim poginulim bojišnicima… Vjeruj mi kada ti kažem da on nije bio za rat. Njegova politika bila je na tragu onoga što sam ja prije godinu dana napravio za Srbe. To ja znam bolje od svih jer sam uvijek bio uz njega. Znam da je tako razmišljao, pa ću ti reći, ako sam ja tako istupio – to je upravo zato što je i on tako razmišljao i što želim da, koliko god mogu, pa makar u jednom malom postotku, pridonesem tomu da se svi mirimo.

Meni je uvijek najvažnija savjest. Volim ljude i ne zanima me je li netko Srbin, Hrvat, Rom ili Albanac. Mene interesira samo je li čovjek. I tako bih želio da svi razmišljamo! Zbog toga sam imao neugodnosti, na cesti su me nazivali i Dražom Mihailovićem, a nitko na svijetu ne bi mogao biti veći ustaša od toga kakav sam ja ustaša mogao biti. Imao sam sve preduvjete da to budem, dvojicu braće ubili su mi partizani, otac mi je završio na Križnom putu, ujaka su mi ubili u dvorištu kuće u Travniku…

O tuzi koju sam vidio na svojoj majci koja je ostala bez dva sina da i ne govorim. Ali, čim sam malo odrastao, najbolji prijatelji, moji kumovi, postali su mi Srbi i Muslimani. Ja im vjerujem! Istina je da su za vrijeme rata vadili iz zatvora razbojnike da kolju i ubijaju, ali ne možemo sada radi toga otpisivati cijeli jedan narod. Nakon tog mog istupa, odmah me nazvao Plenković i čestitao mi, a isto bi, uvjeren sam, učinio i Tuđman da je živ.

Ovu temu, da ja volim govoriti o politici, zaključit ćemo, međutim, Tuđmanovim riječima koje mi je uputio pred najvećim mogućim auditorijem kada sam ga pitao što čeka i zašto ne krenemo na Vukovar i sve to sredimo. Ustao je k’o oparen i rekao: Nemate pojma! Znate li koliko bi naših mladih ljudi tako poginulo. Zabranjujem vam da ikada više govorite o politici jer o politici nemate pojma. Uostalom, rekao je, ni o nogometu ništa ne znate!

–  Pa je l’ vam dopustio da govorite o nogometu ili su istinite sve one legende koje se prenose s navijačkog koljena na navijačko koljeno da se petljao i u sastavljanje reprezentacije?  Najučestalija legenda je ona o njegovu bacanju igračkih karata na stol kada ste na gol umjesto Ladića postavili Mrmića…

Sada ću ti reći. To je bila moja fora, moja finta. Pa daaa… Imao sam poseban status, svi ostali bili su ovisni o njemu. Bilo da su njegovi ministri, bilo da su očekivali neke privilegije. Ja nisam ništa očekivao. Zato sam si dopustio neke stvari koje drugi nisu smjeli. On je imao jednu veliku kvalitetu. Ako je tebe izabrao za ministra, vjerovao ti je i nije ti se miješao u posao. Ako je mene izabrao za izbornika, onda mi je vjerovao.

Znao je sugerirati, ali nikad ne bi postavljao neki ultimatum, a što je svakako mogao. Imao sam, naime, tu svijest da kad on mene nešto traži, a ja kažem da neću, on može nekome naložiti da me smijene i gotovo. Ali on nikada, osim kada je bio Cvitanović u pitanju, to nije učinio.

Hvala Bogu, jedan je svjedok živ, Orlando Rivetti. Drugi svjedok Tironi, nažalost je umro. Zove on mene i kaže sljedeće: Ćiro, nema Bokšića, a vi ste i suviše pametni da ne biste znali da samo Cvitanović može igrati uz Šukera u napadu. A ja mu kažem, Rivetti je bio pored mene pa ga pitajte ako mi ne vjerujete, iako vam nikada ne bih lagao: Uvijek će, predsjedniče, biti onako kako vi želite, ali sada, nažalost, morate izabrati između Cvitanovića i mog autoriteta.

On na to spusti slušalicu, a ja istjeram Cvitanovića i osvojimo broncu! To je jedino što je pitao za reprezentaciju, a ovo što ti spominješ kako bi me podje… da malo nasmijemo publiku, moja je šala.

Znao sam da on voli sve naše igrače, ali Ladić mu je bio osobita zvijezda u koju se nije smjelo dirati, a kako sam si ja mogao dopustiti neke stvari koje drugi nisu, odlučio sam se malo našaliti…

Pred nama je bila jedna kapitalna utakmica i on je, igrajući karte, pitao može li se znati ta formacija. Može, predsjedniče, rekao sam mu i počeo nabrajati igrače od golmana: Mrmić na golu… Ma nisam došao ni do prvog obrambenog igrača, nisam uspio izustiti ni Šimić, a on u ljutnji baci karte na stol. Ladić, Ladić, povikao sam odmah, Ladić je na golu, predsjedniče..

Megy M. /Foto: screenshot