Zastupnici parlamenta Crne Gore usvojili su u petak u ranim jutarnjim satima, nakon skoro deset sati rasprave, rezoluciju kojom se proglašavaju ništavnim odluke takozvane Podgoričke skupštine iz 1918., kada je ukinuta crnogorska samostalnost i proglašeno ujedinjenje sa Srbijom.
Tijekom zasjedanja ispred zgrade Parlamenta održan je prosvjed pod nazivom “Nikad više 1918.”. Zastupnici oporbe nisu se složili s usvajanjem ove rezolucije, jer smatraju da ona produbljuje podjele u Crnoj Gori.
Predsjednik parlamenta Ivan Brajović poručio je da o svemu treba voditi dijalog te da je država važnija od svih političkih razlika i podjela. On je istaknuo da se, u cilju prevladavanja podjela u crnogorskom društvu uzrokovanih odlukama “Podgoričke skupštine”, ovom rezolucijom doprinosi boljem međusobnom razumijevanju i osuvremenjivanju odnosa Crne Gore i Srbije, što je u interesu zajedničke europske budućnosti.
U rezoluciji uz ostalo stoji da je “Podgorička skupština” bila instrument kojim je izvršen državni prevrat u Crnoj Gori, da je nelegalnom odlukom riješeno da se Kraljevina Crna Gora, iako međunarodno priznata država, članica Antante i jedna od pobjedničkih država u 1. svjetskom ratu, prisajedini Kraljevini Srbiji, da je izvršena nasilna detronizacija kralja Nikole I i dinastije Petrović Njegoš te da je omogućeno nezakonito i nekanonsko ukidanje autokefalnosti Crnogorske crkve.
Tom odlukom skupštine Kraljevina Crna Gora de facto prestaje postojati i postaje dio Srbije to jest Kraljevine SHS. Reakciju crnogorskog naroda, navodno “oduševljenog prisajedinjenjem” nije trebalo dugo čekati. Naoružana srpska strana u Crnoj Gori će s oko 10.000 bojovnika opskrbljenih teškim naoružanjem spremno dočekati 21. prosinca 1918. godine (6. siječnja 1919. po gregorijanskom kalendaru) i Božićnu pobunu zagovornika nezavisnosti.
U Crnoj Gori pripremljen i zakon kojim se sva imovina oduzeta Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi nakon ukidanje njena autokefalnosti 1918., a koju je kralj Aleksandar dodijelio Srpskoj pravoslavnoj crkvi, vrati državni Crnoj Gori kao kulturno blago.
Crnogorska pravoslavna Crkva, sa sjedištem u prijestolnici Cetinje, obnovljena je u listopadu 1993. godine
Iako je neovisna Crna Gora de facto prestati postojati 1918. godine vlade Antante će još godinu-dvije priznavati nezavisnost te države tako da će njeni predstavnici biti pozvani čak i na Versajsku konferenciju 1919. gdje će držati govore s ciljem dobivanja podrške za nezavisnu Crnu Goru.
Spomenik Božićnom ustanku podignut je 21. svibnja 2009. godine
Božićna pobuna, organizirana uoči Božića 1919. (u prosinac 1918. po Gregorijanskom kalendaru), uvod je u oružani otpor dijela Crnogoraca protiv srpske okupacije njihove domovine na koncu Prvog svjetskog rata i odluke nelegalne Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.
Unatoč činjenici da je zamišljena na širokoj osnovi, Božićna pobuna nije, za crnogorske ustanike, dala očekivane rezultate. No, oružani otpor srpskoj vlasti i njihovim pristašama u Crnoj Gori, potrajao je različitim intezitetom do 1929. godine. Sukobi u Crnoj Gori, inicirani Božićnom pobunom, prvi su i – u vrijeme njihova trajanja – jedini primjer masovnoga oružanoga otpora srpskoj politici u Kraljevini SHS.
Broj ubijenih, ranjenih, uhićenih, osuđenih i interniranih crnogorskih domoljuba dostigao je brojku od 5.000, dok je veliki broj domova i matrijalnih dobara uništen.
Nikola I. Petrović ( Njeguši, Crna Gora, 19. listopada 1841. – Antibes, Francuska, 1. ožujka 1921.), sedmi i posljednji državni poglavar iz crnogorske dinastije Njegoš. Na prijestolju je bio od 1860. do 1921. godine, kao knjaz, a od 1910. i kao kralj, i za Crnogorce je bio neprikosnoveni gospodar
Pod njegovom je upravom crnogorska država 13. srpnja 1878. na Berlinskom kongresu dobila međunarodno priznanje i od onih država Europe koje je dotad nisu priznavale. Nakon višestoljetne izolacije, Crna Gora je oružanim i diplomatskim putem tada silno uvećala svoj teritorij i izbila na Jadransko more – Crnogorsko primorje.
Kad je crna Gora 1916. kapitulirala kralj Nikola se s Vladom i Dvorom sklonio u Francusku, u egzil iz kojeg se nikada nije vratio. Unatoč vojnim (Božićna pobuna i crnogorski komitskim pokretom koji je potrajao do 1929. godine) i pokušajima crnogorske diplomacije na Versajskoj konferenciji, Crna Gora nije uspjela povratiti svoj međunarodno-pravni suverenitet izgubljen krajem 1918. okupacijom i aneksijom koje je izvršila Kraljevine Srbije.
Nikola I. je umro u Francuska 1921., (Antibes kraj Nice), a pokopan je, uz sve kraljevske počasti i mnoštvo svijeta, u ruskoj crkvi u San Remu (Italija).
Njegovi i posmrtni ostaci njegove supruge kraljice Milene Petrović će, uz najviše državne počasti, 1989. vraćeni su i pokopani na Cetinju, u Dvorskoj crkvi na Ćipuru.
Nakon Podgoričke skupštine neki od crnogorski časnika stali su na stranu Beograda, trudili se biti većim Srbima od samih Srba i nanositi veliko zlo crnogorskom narodu. Kralj Nikola javno se odrekao se nekad svog miljenika generala Janka Vukotića.
General Janko Vukotić, jedan od crnogorskih junaka iz Balkanskih ratova, čovjek koji je slomio srpsku urotu 1907. i pokušaj ubojstva kneza Nikole, (Bombaška afera), 1918. godine je ( zaboravivši na čojstvo i junaštvo) dao je novu prisegu kralju Petru I. Karađorđeviću i kasnije dobio čin armijskog generala u Vojsci Jugoslavije. ( Čojstvo je u crnogorskoj tradiciji braniti druge od sebe, a junaštvo braniti sebe od drugih).
General Vukotić bio je u srodstvu sa kraljevskom obitelji Petrović-Njegoš, točnije sa crnogorskom kraljicom Milenom Petrović-Njegoš, rođenom Vukotić, a nakon što potpisao lojalnoj beogradskom dvoru crnogorski kralj Nikola iz Pariza mu je uputio stihovni telegram:
“Mislio sam, vale čoče, da si uzor sa visina, a ti evo sada služiš srbijanskog ciganina. Pod tvojim se skutom sada crnogorska sela pale, sram te bilo, ne bilo te, nevaljali đenerale. Nikola Petrović I.” (Citirano po Drago Kastratović: “Vrhovi i ponori crnogorskog identiteta“, Hrvatska sveučilišna naklada Zagreb 2005.)
M. Marković/Foto:wiki
