Ono što je Židovima kralj David, Englezima kralj Artur, Česima knez sveti Vjenceslav, Mađarima kralj sveti Stjepan, Hrvatima je kralj Tomislav, vladar iz davnih vremena koji je stekao mitski status i postao simbol nacionalnog identiteta i državnosti, povijesni lik čije ime i danas nose mnogi njegovi sunarodnjaci.
Za razliku od drugih navedenih vladara, Tomislav je počasno mjesto među velikanima svog naroda stekao relativno nedavno, nakon što ga je 1871. tadašnji vodeći hrvatski povjesničar Franjo Rački „proglasio“ prvim hrvatskim kraljem, u svojoj raspravi Kada i kako se preobrazi hrvatska kneževina u kraljevinu.
Rački je, naime, izveo logički zaključak – Tomislav je prvi od hrvatskih vladara kojeg se naziva kraljem, i to u jednome službenom dokumentu, pismu tadašnjega glavnoga duhovnog autoriteta kršćanskog svijeta, pape Ivana X. 925. i prema tome, Hrvatska je najkasnije te godine od kneževine postala kraljevina, a njezini vladari, počevši od Tomislava, umjesto kneževske nosit će kraljevsku titulu.
Ivan Kukuljević će 1879., polazeći od zapisa iz djela Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljeća, postaviti tezu da se Tomislav okrunio za kralja na Duvanjskom polju i rekonstruirati kako je krunidba izgledala. U nacionalnu memoriju Hrvata taj će se čin trajno urezati zahvaljujući često reproduciranoj slici Otona IvekovićaKrunidba kralja Tomislava iz 1905.
Kasnija povijesna istraživanja odbacit će teze o krunidbi, ali ne i Tomislavov kraljevski status. Naime, i oskudni podaci koje iz povijesnih izvora doznajemo o Tomislavu potvrđuju da se radilo o moćnome vladaru koji je dosegao najviši mogući vladarski status, onaj kraljevski, a za razliku od kasnijih stoljeća tada uvjet za to nije bio svečani čin krunidbe kraljevskom krunom.
Tomislav je poput svojih prethodnika vladao samostalno, no hrvatsku državu ojačao je širenjem svoje vlasti prema području nekadašnje kneževine Donje Panonije i nad bizantskom Dalmacijom koju su tada činili gradovi na istočnojadranskoj obali Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor i njihova bliža okolica.
Svoju snagu i vojnu moć pokazao je i pobjedama nad osvajačkim vojskama Mađara i Bugara. Danas prevladava mišljenje da se Tomislav sam proglasio kraljem, što su drugi, uključujući i samog papu, morali prihvatiti ili barem primiti na znanje, i da se to dogodilo nakon nekog od ovih uspjeha, najkasnije 925.
“REX CHROATORUM” – KRALJ HRVATA
Iz Tomislavova vremena nema sačuvanih tekstova na hrvatskom jeziku pa ne znamo kojom titulom su Hrvati nazivali Tomislava, kao ni njegove prethodnike, pa ni nasljednike, sve do Zvonimira kojeg Bašćanska ploča na hrvatskom jeziku naziva „kraljem hrvatskim“. U svakom slučaju, papa naziva Tomislava na latinskom „rex Chroatorum“ – kralj Hrvata, u pismu iz 925., odnosno priznaje ga kraljem, dok su ranije hrvatske vladare pape u svojim pismima redovito nazivali knezovima.
Da se ne radi tek o kurtoaziji govori i to da u istom pismu papa spominje i Mihaela, vladara Huma, za kojeg koristi titulu dux, tj. knez. Hum ili Zahumlje obuhvaćalo je područje današnje Hercegovine i jadranske obale od Neretve do Dubrovnika, i vjerojatno je bilo u vazalnom odnosu prema Tomislavovoj Hrvatskoj. Bizantski car Konstantin Porfirogenet, Tomislavov suvremenik, u svom djelu O upravljanju carstvom nabraja 14 hrvatskih županija: Livanjsku, Cetinsku, Imotsku, Plivsku, Psetsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku, Ninsku, Krbavsku, Ličku i Gacku, no granice Tomislavove Hrvatske nisu točno utvrđene. I
ako je, zahvaljujući ne baš pouzdanim zapisima o Tomislavovoj pobjedi nad Mađarima, u 19. stoljeću stvorena teza o proširenju njegove vlasti sve do Drave, vjerojatnije je da je zavladao samo sjeverozapadnim dijelom današnje panonske Hrvatske, a izvjesno je da je pod Tomislavovom vlašću bio Sisak. Nije jasno niti je li Hrvatska s tada moćnom Bugarskom graničila na Drini ili negdje zapadnije, ali u svakom slučaju obuhvaćala je velik dio Bosne gdje se 926. ili 927. dogodila bitka u kojoj su Hrvati pobijedili Bugare.
Zahvaljujući Tomislavu, Hrvatska je dobila status samostalne kraljevine kao prva takva država na cijelom području od Baltika do Jadrana. Za usporedbu, Mađarska je postala kraljevina 1000., Poljska 1025., Češka 1198., Srbija 1217., Bosna 1377., a neke države znatno kasnije – Grčka 1832., Rumunjska 1881., a Albanija tek 1928., dok status kraljevine nikad nisu imale Slovenija, Slovačka, Latvija, Estonija, pa ni Austrija koja je bila nadvojvodstvo sve do 1804. kada dobiva status carevine. Litva je pak imala samo jednog kralja, Mindaugasa od 1253. do 1263., a zatim će njezini vladari nositi titulu velikog vojvode.
Duklja, današnja Crna Gora, imala je moćne kraljeve Mihajla i Bodina od 1077. do 1099., no u 12. stoljeću njihovi nasljednici, iako s titulom kralja, postaju bizantski vazali, a 1186. Duklja pada pod vlast Srbije.
Najmoćniji vladar Velike Moravske Svatopluk u pismu pape Stjepana V. iz 885. i u nekim tadašnjim kronikama naziva se kraljem, no nakon njegove smrti 894. njegova država slabi i 907. nestaje pod mađarskom najezdom. S druge strane, Tomislavova kraljevska titula nije bila jednokratna, baš naprotiv, nju će nositi i njegovi nasljednici (prvi je bio Trpimir II.), a Hrvatska će status kraljevine imati gotovo tisuću godina, sve do 1918., iako će većinu tog razdoblja, od 1102., imati vladare iz stranih dinastija i biti dio višenacionalnih državnih zajednica bez samostalnosti u današnjem smislu riječi, ali ipak uz očuvanu državnost vidljivu ponajviše u institucijama Sabora i bana kao kraljevskog namjesnika ili potkralja.
Kako bi se oduprli hegemoniji jačih naroda, posebno Mađara, Hrvatima je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bilo iznimno važno imati kao uporišnu identitetsku točku vladara koji je Hrvatsku učinio kraljevinom, odnosno na neki način bio utemeljitelj tada postojeće Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ne samo jer je prvi ponio kraljevsku titulu, nego i time što je pod svojom vlašću doista ujedinio ove tri hrvatske zemlje.
Na bočnom dijelu spomenika kralja Tomislava nalazi se prikaz njegove krunidbe
S druge strane spomenika nalazi se prikaz Tomislavovog mirenja srpskog i bugarskog vladara
Proslava tisućite obljetnice uspostave Hrvatskog Kraljevstva počela se pripremati 1906., a ostvarena je 1925. u okolnostima kada Hrvatska prvi put nije imala svoju državnost, ali je ipak bila dio države koja je u nazivu imala i hrvatsko ime, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Proslava ovog jubileja diljem hrvatskih krajeva pridonijela je homogenizaciji Hrvata te će od tada, pa i u doba socijalističke Jugoslavije, kralj Tomislav ostati simbol hrvatskog identiteta i zajedništva te podsjetnik na slavnu nacionalnu prošlost, uz pritajenu nadu da će Hrvati jednom opet ostvariti punu samostalnost, što se i dogodilo 1991.
NIJE POZNATO GDJE I KADA JE KRALJ TOMISLAV ROĐEN
Nije poznato gdje i kada je Tomislav rođen, kako su mu se zvali žena i djeca, pa ni roditelji, iako se smatra da mu je njegov prethodnik knez Muncimir (892. – 910.) bio otac, što znači da bi mu prvi samostalni hrvatski knez Trpimir (845. – 864.), utemeljitelj dinastije Trpimirovića, bio djed. Tomislav je kao knez prvi put zabilježen 914. pa se njegova vladavina najčešće datira od 910. do 928. ili 930.
To je doba u ovom dijelu Europe obilježeno sukobom Bugarske pod vlašću samoproglašenog cara Simeona s Bizantom, što će Tomislavu otvoriti prilike da se pozicionira kao važan vanjskopolitički i vojni faktor, koristeći strateški položaj koji je Hrvatska zauzimala, a ujedno time i dodatno konsolidira svoju državu i njezine unutarnje prilike.
Tomislav je postao bizantski saveznik, a izvori ga spominju kao konzula u Dalmaciji, što znači da mu je Bizant prepustio na upravu ostatke svoje vladavine na istočnojadranskoj obali – sjevernojadranske otoke i dalmatinske gradove, osim Dubrovnika i Kotora.
Bio je to svojevrstan kompromis između teorije i realnosti: Bizant se kao sljednik Rimskog Carstva nikad nije odrekao svojih nekadašnjih zemalja, pa ni Hrvatske, a kamoli Dalmacije, no bio je preslab da bi svoje pravo krenuo realizirati vojno. Dalmatinski gradovi već su u velikoj mjeri bili povezani s Hrvatskom u svom zaleđu, posebno gospodarski, a i njihovo romansko stanovništvo sve se više kroatiziralo.
Prepuštanjem uprave nad njima savezničkom kralju bilo je priznanje činjeničnog stanja da oni zapravo čine istu cjelinu s Hrvatskom. Ono što je sprečavalo dublju integraciju Hrvatske i Dalmacije bilo je neriješeno pitanje crkvene organizacije. Dalmatinski gradovi bili su sjedišta biskupija, ali njihova ingerencija sezala je samo do ruba njihovih posjeda nedaleko od gradskih zidina. Na području Hrvatske je pak od šezdesetih godina devetog stoljeća postojala Ninska biskupija podređena papi.
Dalmatinske biskupije su pak bile podređene carigradskom patrijarhu, no 923. ponovno su došle u nadležnost pape, kao naknada za posredovanje Ivana X. u sklapanju mira između Bizanta i Bugara. Nakon toga više nije bilo prepreka da se crkvene prilike na istočnoj obali Jadrana napokon urede, a za to je najodgovorniji bio Tomislav koji je prema tadašnjem shvaćanju bio odgovoran za spas duša svojih podanika pa je prema tome bio dužan riješiti pitanja koja su onemogućavala normalno djelovanje Crkve i njezinih institucija. Tomislav se, zajedno s humskim knezom Mihaelom, obratio papi.
To pismo nije sačuvano, iako bi bilo zanimljivo znati kako se u njemu Tomislav titulirao. No ono je rezultiralo već spomenutim papinim pismom iz 925. koje je ključni dokument u označavanju Tomislava prvih hrvatskim kraljem. Pismom je papa sazvao crkveni sabor u Splitu i na njega kao svoje izaslanike poslao ankonskog biskupa Ivana i palestrinskog biskupa Leona.
Papino pismo uglavnom govori o potrebi suzbijanja „Metodove doktrine“, odnosno bogoslužja na slavenskom jeziku te preporučuje korištenje latinskog jezika u bogoslužju. Ovo je važan dokaz o raširenosti glagoljaštva na hrvatskom području, i to upravo u bizantskoj Dalmaciji, budući da je Bizant dopuštao bogoslužje na raznim jezicima, a ne samo na latinskom kao na Zapadu.
Sabor je vjerojatno održan u splitskoj katedrali svetog Dujma, predsjedao mu je kralj Tomislav i što se tiče slavenskog bogoslužja, vrlo ga je mlako osudio. U zaključcima se pozivaju biskupi da ne zaređuju one koji koriste samo slavenski jezik, a već zaređenima se ne dopušta služenje misa, osim ako bi bila oskudica latinskih svećenika.
U tadašnjoj Hrvatskoj očito ih je nedostajalo pa su se i dalje tolerirali svećenici koji su mise služili na slavenskom jeziku, što će s vremenom rezultirati ukorjenjivanjem glagoljice i slavenskog bogoslužja zapadnog obreda, iako s elementima bizantske tradicije, upravo među Hrvatima.
IME TOMISLAV I DANAS JE POPULARNO U HRVATSKOJ
Glavni zaključci splitskog sabora iz 925. odnose se na crkvenu organizaciju koja je obnovljena na ranokršćanskim temeljima pa je splitski nadbiskup, kao nasljednik nekadašnjih nadbiskupa Salone, metropole antičke Dalmacije, dobio titulu metropolita, odnosno postao nadređen svim biskupima u Hrvatskoj i Dalmaciji, pa i ninskom biskupu Grguru. On je međutim uputio žalbu papi pa je 928. održan novi sabor u Splitu na kojem je Ninska biskupija ukinuta, a Grguru ponuđeno da preuzme mjesto biskupa u Sisku, Duvnu ili Skradinu.
Ranije se Grgurovo nezadovoljstvo tumačilo odlukama kojima se suzbijalo slavensko bogoslužje pa je ovaj biskup, poznat kao Grgur Ninski, pretvoren u glagoljaša i borca za upotrebu narodnog jezika u crkvi, a u 20. stoljeću i u simbol slavenske i hrvatske kulture nasuprot romanskoj i talijanskoj, što će rezultirati njegovim golemim spomenikom u Splitu koji je izradio Ivan Meštrović. No povjesničari su uvjerljivo dokazali da je Grgur kao ninski biskup bio vjeran latinskoj liturgiji i da je nezadovoljan bio samo zato jer se morao podčiniti splitskom nadbiskupu.
Tomislavovo ime ne spominje se u zaključcima sabora iz 928., no ako je tada još bio živ, ukidanje Ninske biskupije očito se nije dogodilo bez njegove suglasnosti. Time su se dalmatinske biskupije proširile i u unutrašnjost, a to je dodatno potaknulo dublju integraciju dalmatinskih gradova kao centara duhovnosti i kulture s Hrvatskom i prevladavanje jaza između tada još relativno nove hrvatske države i gradova na obali kao višestoljetnih baštinika antičke i ranokršćanske baštine.
Rezultat će biti nastavak kroatizacije romanskih gradova, ali i razvoj kulture u Hrvatskoj i oblikovanje njezina mediteranskog karaktera. To bi iz današnje perspektive možda mogla biti i najvažnija ostavština kralja Tomislava koji je tijekom svoje vladavine ne samo ujedinio hrvatske zemlje i Hrvatskoj priskrbio kraljevski ugled i dostojanstvo, nego uvelike definirao i smjerove u kojima će se kasnije razvijati njezin identitet. Stoga ne iznenađuje niti današnja popularnost kralja Tomislava koji prema popisu stanovništva iz 2021. u Hrvatskoj ima čak 34.433 imenjaka, kao i brojna spomen-obilježja, ulice i trgove.
U obilježavanje važne obljetnice uključit će se važne nacionalne kulturne i obrazovne institucije, a ključnu ulogu u pripremi programa i financiranju aktivnosti imat će Ministarstvo kulture i medija i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih.
Sveobuhvatne programe pripremili su Hrvatska biskupska konferencija, Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja” te pojedini gradovi i županije u Republici Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Nedavno je u Varaždinu otkriven novi spomenik kralju Tomislavu.
-
- Ministarstvo kulture i medija koordinira pripremu središnje izložbe koja će biti otvorena na jesen u Galeriji Klovićevi dvori, a kojom će se javnosti predstaviti svi bitni elementi hrvatske državnosti u razdoblju od prvih hrvatskih vladara do 1918. godine.
- Dana 16. veljače HNK Split izvvodi će „Hrvatsku misu“ Borisa Papandopula. Splićani će tako uživati u Akademskom zboru „Ivan Goran Kovačić“ pod ravnanjem Ivana Šćepanovića.
- Splitsko ljeto bit će ove godine otvoreno oratorijem „Krunidba kralja Tomislava“ u zajedničkoj izvedbi HNK u Zagrebu, Splitu i Mostaru. Djelo je to Mire Gavrana i skladatelja Darka Domitrovića.
- Večernji list napravio je 65-minutni igrano-dokumentarni film. Pripreman je dvije godine, a u njemu sudjeluje više od 500 statista kako bi što vjernije dočarali vrijeme u kojem je živio kralj Tomislav.
- U suradnji s HBK, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih organizira Vjeronaučnu olimpijadu na temu 1100. godina od splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskog Kraljevstva.
- Hrvatska biskupska konferencija (HBK) u svibnju u Splitu organizira međunarodni znanstveni skup „Početci Kraljevstva. Splitski crkveni sabori, Tomislav i njegovo doba o 1100. obljetnici“ u čiju se organizaciju uključio i Arheološki muzej u Splitu, koji će prirediti i izložbu „Crkvene prilike u Hrvatskom Kraljevstvu od 9. do 11. stoljeća“ o splitskim crkvenim saborima koji su od iznimne važnosti za poznavanje i tumačenje crkvenog ustroja hrvatske srednjovjekovne države.
- Ogranak Matice hrvatske u Splitu raspisao je početkom siječnja književni natječaj „Hrvatski narodni vladari nekada i danas” za Treći festival zavičajne književnosti. Natječaj je otvoren do 30. svibnja 2025., Dana državnosti Republike Hrvatske, a sve informacije moguće je pronaći na web stranicama Matice hrvatske.
- Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja” iznijela je svoj opsežan plan događaja kojim namjerava obilježiti ovaj jubilej, između ostalog planiraju predložiti da se autocesta A1 preimenuje u autocestu kralja Tomislava.
Piše: Marijan Lipovac/ matis.hr
