Mladen Pavković: Ovo je istina o prijavi za silovanje i tužbi protiv generala Krešića

“Mladen Pavković, sudionik Domovinskog rata, dragovoljac i predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) dokazuje dosadašnjim radom na području novinarstva, publicistike, književnosti, likovne umjetnosti, fotografije i djelatnosti u društvenom životu, ne samo da je tim značajnim radom izgradio obiman i raznolik vlastiti stvaralački opus, nego i da je postao stanovita institucija te vlastite stvaralačke  raznolikosti.

U široj javnosti, a poglavito u krugovima hrvatskih branitelja među kojima je poznat i priznat, cijenjen je ne samo kao poklonik pera i majstor fotografije (inače profesionalni je novinar), zaljubljenik u kist i tiskarsku boju, nego kao i odani borac za prava čovjeka i istine u bliskoj  prošlosti i svakidašnjici društveno političkog života”,  napisao je uz ostalo Salih Zvizdić o Mladenu Pavkoviću, kojeg zbog njegovih gotovo svakodnevnih oštrih tekstova, niza akcija i brojnih knjiga i dokumentarnih filmova koje je objavio, prije svega o Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države,  neki uzdižu, a drugi ga „ne mogu smisliti“. 

Međutim, već duže vrijeme vode se sudske rasprave, a u svezi Pavkovićeve  tužbe protiv generala Marinka Krešića, predsjednika Hrvatskog generalskog zbora (HGZ), koji ga je javno nazvao “silovateljem maloljetnice, i zbog toga odležao u zatvoru tri godine”.

Tu izjavu prenijeli su brojni mediji u Hrvatskoj, ali i oni u BiH i Srbiji. Pavković je ta izjava zaboljela o čemu danas kaže:

“Istina, 2012. godine bio sam optužen da sam, zamislite, „poljubio jednu djevojku“! To i ništa više! S obzirom na to da nisam želio priznati tu laž, sve je završilo na koprivničkom sudu, kojem je trebalo ni manje ni više nego punih šest godina da nepravomoćno okonča ovu svinjariju. Održane su brojne rasprave, za mene je svjedočilo petnaest osoba, a za „oštećenu“ jedino mama i tata, koji je na kraju osuđen na 4 mjeseca uvjetnog zatvora zbog laži. Međutim, to meni nije ništa pomoglo.

U to vrijeme obolio sam od raka, a da sve bude još i gore, rak je gotovo u isto vrijeme dobila i moja supruga, (ona se liječila u Zagrebu, a ja u Koprivnici), dok je neposredno prije toga mojoj kćerki izvađen jedan bubreg. Sve su to oni znali, a osobito ovdašnji tzv. novinari koji su zbog navodnog „jednog poljupca“ mene i moju obitelj svako malo ocrnili kao najveće štetočine. Tako sam malo bio na kemoterapiji, a onda trčao na sud, pa potom vozio suprugu u zagrebačku bolnicu na zračenja! Život mi se pretvorio u pakao, tim više što su objavljivali da sam bio silovatelj.

Na kraju su me osudili ne na četiri mjeseca uvjetno kako je tražilo Državno odvjetništvo, već na gotovo duplo – sedam mjeseci uvjetno na godinu dana! Hvala Bogu, danas sam od toga i službeno rehabilitiran. No ono što je najgore, nitko nije pisao da sam „poljubio djevojku“ već da sam učinio nešto mnogo gore.

U međuvremenu sam ja i ovu „žrtvu“ tužio, ali moja tužba je ekspresno odbačena. Ali, u svemu tome, nitko nije lagao da sam završio u zatvoru, osim Krešića, koji je na sudu izjavio da se „zabunio“, ali unatoč toga nigdje nije demantirao laž. Stoga moja tužba protiv njega, s odvjetnikom Srećkom Ilićem, ide dalje.

Na sudu su za mene nedavno svjedočili generali Ljubo Ćesić Rojs i Ademi, koji su tom prigodom uz ostalo izjavili da su svako malo na sjednicama HGZ-a nekakvi generali ala Tomičić i slični raspravljali o meni, kao u najbolja partijska i udbaška vremena.

U svezi moje optužbe, najveću ulogu odigrala je na kraju jedna sudska psihijatrica koja je sagledavši čitav slučaj službeno napisala da se to „MOGLO dogoditi prije 6 godina“!!! Pa, kad je ona to i na sudu potvrdila kao „stručnjak“ sve je bilo gotovo, a priču o tome, kako rekoh, besramno je nastavio  Krešić, koji je svojedobno baš na koprivničkom sudu, kao načelnik Personalne uprave MORH-a, bio suđen (i oslobođen) jer je šezdesetorici ovdašnjih „branitelja“, koji su bili na „prvim crtama obrane“ još u vrijeme kad velikosrpska agresija nije ni počela, dao suglasnost da ih se proglasi – braniteljima. A radilo se pretežno o managerima, direktorima i sličnima. 

Pavković dalje ističe da je s Krešićem godinama bio dobar, čak i prijatelj, ali da je svemu „kriv“ general Rahim Ademi kojeg je, uz generale Tolja i Rojsa, podržao, a kojeg većina u HGZ-u nisu podnosili zbog, kako su govorili, laži koje je napisao u svojoj knjizi. 

I umjesto da javno demantiraju Ademija, koji je bio i njihov član, oni su počeli pljuvati po meni, što nije ništa drugo nego jadna i kilava osveta, odnosno odmazda, osobito onih koji su generalske činove možebitno zaslužili prateći Domovinski rat iz svojih udobnih fotelja i koji se danas kite s nizom odličja i priznanja, koja u njihovu slučaju nemaju gotovo nikakvu vrijednost.

Taj HGZ su već napustili generali poput Tolja i niza drugih, ali oni koji su tamo ostali mogu i bez njih, kao što mogu i bez svoga (ne)časnog obraza!

Uostalom, vi ste, gospodine Markoviću,  svojedobno za knjigu koju su objavili generali, sami o sebi, napisali da je „treba baciti kroz prozor“! Može li gore?

Zanimljiv je i podatak da je ovaj čovjek autor oko 150 knjiga, da je na njegovu inicijativu diljem Hrvatske dosad podignuto tridesetak spomen ploča i spomenika, čak i u vukovarskoj bolnici, da je organizirao oko tri stotine tribina o Gotovini, Markaču, Kordiću, Mariću, da je godinama vodio braniteljsku karavanu „2500 kilometara diljem Hrvatske“,

Da je desetak godina s braniteljima i njihovim obiteljima dočekivao Novu godinu podno Križa na ušću Vuke u Dunav, da je iza njega stotinu i više humanitarnih akcija, da svako malo organizira neku tribinu posvećenu ljudima koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države, da je svojedobno u Vukovar prvi organizirao niz dolazaka školske djece u autobusima

Pavković ističe da je njegovom zaslugom je prvi vlak na relaciji Zagreb-Vukovar s petsto i više branitelja došao u Vukovar, da je najveći donator Muzeja Grada Koprivnice, da je njegovom inicijativom u veljači 1992. u Zagrebu organizirana i prva ratna izložba fotografija, koju je tada posjetio i cijeli državni vrh na čelu s dr. Tuđmanom, da je pokrenuo i bio glavni urednik „Gardista“, prvih novina u Hrvatskoj vojsci,

Navodi da je organizirao oko stotinjak izložbi fotografija, niz humanitarnih koncerata, poglavito  za vukovarsku bolnicu, da je prvi postavio spomen ploču na kninskoj tvrđavi, organizirao likovne kolonije i djela darovao u humanitarne svrhe, da je o njemu i njegovu radu dosad snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova, i objavljene dvije monografije, 

Film o njemu  završava i američko-hrvatski redatelj Nikola Knez te da je i sam autor desetak dokumentarnih filmova, od kojih su neki bili i za Hrvatsku radio televiziju, da je organizirao desetak različitih festivala, pa i Prvi festival ratnog igranog filma, Festival hrvatske šansone Zvonimir Golob, Festival zabavne glazbe „Od srca srcu“, da je priredio i tri velike izložbe fotografija na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, da je organizirao izložbe zastava Europske unije…

Što od toga, kao i od drugih velikih akcija,  osobito u vrijeme i nakon Domovinskog rata, smatra kao posebno važno?

Ne mogu zaboraviti ni prve dragovoljačke listove koje sam uređivao, pod pokroviteljstvom Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata na čijem je čelu bio prvo Zvonko Trusić, a potom Branko Borković-Mladi Jastreb. Tada su za nas među ostalim pisali i Miljenko Jergović, kad je pobjegao iz Sarajeva i drugi danas važni novinari i publicisti, od kojih su neki postali i lijevi od ljevijih.

Važno mi je i to da sam uspio u Podravki zaposliti oko 200 hrvatskih branitelja s određenog na neodređeno vrijeme, da sam objavio knjige o Kati Šoljić, dr. Vesni Bosanac, Marku  Miljaniću… da sam u predvorju Podravkine upravne zgrade uspio podići kapelicu za stradale branitelje,  što sam u koprivničkom parku podigao spomen obilježje, prvo takvo u Hrvatskoj, jednom branitelju koji je izvršio suicid, da sam u Koprivnici na razini države pokrenuo prvi Muzej, odnosno Odjel Domovinskog rata, u sklopu muzeja, i tako bih mogao nabrajati do sutra.

Trenutačno pripremam nove knjige, izložbe, ali i veliki koncert Ivice Pepelka u studenome u zagrebačkom Studentskom centru. Inače, moj je moto bio i ostao – Ne zaboraviti!

Je li istina  da ste bili ste i ranjen u Bosanskoj Posavini, kao pripadnik „Jastrebova“?

Da, dobio sam metak kad smo se 7. listopada 1992. povlačili prema Slavonskom Brodu, a četnici su nas dočekali u Bosanskom Brodu. Međutim, nisam htio ni tražio da budem ratni invalid Domovinskog rata, a moje ranjavanje može potvrditi Midhat Srabović, dozapovjednik, koji je tog dana bio sa mnom u izviđanju.

Također sam, kao dragovoljac,  bio pripadnik i slavne 117. Koprivničko-križevačke brigade, koja je među prvima 1991., pod vodstvom Dragutina Kralja, sudjelovala  u napadnim djelovanjima diljem slavonskog ratišta. Inače, mene i niz moj domoljubnih akcija i manifestacija već 11 godina, osim tu i tamo po zlu, nije spomenuo ni jedan ovdašnji, koprivnički tzv. novinar, od kojih ni jedan nije sudjelovao u Domovinskom ratu. A ja živim i radim u Koprivnici, ako me razumijete!

M. Marković/ Foto: privatni izvor