Papin propovjednik, otac Raniero Cantalamessa, propovijedao je o svjedočenju mladog ruskog vojnika, Aleksandera Zacepe, kod kojega je, nakon smrti u džepu jakne našao molitvu preobraćenja.
Jedna od suština komunizma koja se najizrazitije vidjela tamo gdje je ta totalitarna ideologija stavljena u praksu jest pokušaj istrpljenja duše od osobe, pokušaj odricanja njegovog duhovnog bića tako da postane samo broj u službi interesa stranke ili države. Kina, Sjeverna Koreja ili SSSR bile su neke od tih država.
SSSR je bio jasan primjer toga i pokušao je eliminirati religiju i vjeru svoga naroda. Njegov radikalni program ateizma ostavio je zemlju vrlo duhovno iscrpljenu, s mnogim ljudima koji ne poznaju Boga i koji ne pronalaze smisao u svom životu. Međutim, komunizam nije mogao pobijediti, a u vrijeme progona postoje brojni primjeri iskupljenja u vjeri i ustrajnosti koju nijedna stranka ili obavještajno tijelo ne može izbrisati.
Progon hrani vjeru i to je dokazano. Usred ateističkog i antikršćanskog obrazovanja, komunističke vlasti nisu uspjele suzbiti narodnu religioznost.
Ista stvar dogodila se s tisućama mladih ruskih vojnika tijekom Drugog svjetskog rata. Iako su bili obrazovani u sovjetskom ateizmu, mnogi su se povjerili Kazanskoj djevici, a mnogi drugi, iako nisu čuli za Boga, vjeru su otkrili usred bitke. Kako se to dogodilo samo Bog zna.
Vatikanski propovjednik, otac Raniero Cantalamessa, tijekom homilije prisjetio se lijepe priče o jednom od tih mladih ruskih vojnika tijekom Drugog svjetskog rata.
Kapucinski fratar uvodno u ovu priču je kazao da ‘vjera ne oslobađa vjernike od muke da moraju umrijeti, već ih ublažava nadom’. “Ako nas rastuži izvjesnost da moramo umrijeti, utješi nas nada u buduću besmrtnost.“ Na taj način on uokviruje to “dirljivo svjedočanstvo” u sovjetskoj Rusiji. Kazao je i da je 1972. godine u tajnom časopisu objavljena molitva pronađena u šinjelu vojnika Aleksandera Zacepe.
Našli su ga mrtvog, a molitva je napisana nekoliko sati prije bitke u kojoj je izgubio život tijekom Drugog svjetskog rata. Bog ga je pripremio za ovaj trenutak. Mladi se vojnik obraća Bogu kojega nije poznavao, za kojega mu nije rečeno da postoji. No, idući u pogibelj priznao je da se više ne boji smrti jer je točno otkrio gdje je pravi život.
Ovo je molitva pronađena u džepu Aleksandera Zacepe:
Čuješ li me, Bože?
Nikad u svom životu govorio s Tobom. Ali danas te želim pozdraviti.
Ti znaš da su mi od najranije mladosti govorili da ne postojiš,
a ja sam bio tako glup pa sam u to vjerovao.
Nikada nisam razmišljao o tvojim djelima,
ali večeras sam od kratera granata vidio nebo puno zvijezda,
bio sam fasciniran njegovom sjajnošću.
U tom sam trenutku shvatio koliko je užasna obmana …
Ne znam, Gospodine, pružaš li mi ruku, ali želim ti priznati:
čudno je da sam u dubini jeziva pakla vidio kako blista svjetlost i da sam Te mogao zapaziti.
Ništa ti drugo neću reći osim da sam radostan što sam te upoznao.
U ponoć je stigla zapovijed da krenemo u napad, ali ja se nisam bojao.
Ti nas promatraš.
Dali su signal! Ovo je znak za juriš.
Što da učinim? Moramo krenuti u napad.
A bilo je tako lijepo biti s tobom.
Ali da znaš, borba će biti strašna.
Možda ću još ove noći zakucati na Tvoja vrata.
Nikada nisam bio tvoj prijatelj, hoćeš li me pustiti unutra?
Zar je moguće da plačem? Ti vidiš što mi se događa.
Moje su se oči otvorile. Oprosti mi, Gospodine.
Idem dalje i sigurno se više neću vratiti. Ali kakva li čuda!
Više se ne bojim smrti.
Citirano po: religionenlibertad.com (prijevod Megy M.)
