Mons. Božo Milanović, a ne Tito, zaslužan je pripojenje Istre Hrvatskoj

Istarsko svećenstvo ostalo je duboko razočarano dolaskom komunističke vlasti. U kolovoza 1947. godine u Laništu  je ubijen (zaklan), Miroslav Belušić mladi svećenik Porečko-pulske biskupije, inače jedan od suradnika Bože Milanovića, koji se također zalagao za sjedinjenje Istre s Hrvatskom, pa je to i bio jedan od razloga da ga komunističke vlasti na zločinački način likvidiraju.

U cijenjenom tjedniku Hrvatskom listu od 23. veljače 2012. godine dobronamjerni čitatelj gospodin Karlo Zlatić objavio je kontroverze o liku i djelu J.B. Tita gdje kaže:

‘Ako se uzmu njegove pozitivne i negativne zasluge, onda je oslobođenje Istre, Rijeke i nekih otoka matici Hrvatskoj, jedina pozitivna zasluga. To će mu priznati većina Hrvata, a najviše, razumljivo Istrani.’

U tjedniku Hrvatski list od 19. travnja 2012. g. gl. urednik HL-a Ivica Marijačić objavio je opširan intervju s istarskim političarom Damirom Kajinom koji govori o Titu, gdje kaže:

‘Tito, a to bi mu Istrijani, kao i vi Zadrani morali priznati, uspio je matici Hrvatskoj vratiti Istru i Zadar i Rijeku i otoke .. . Konačno, to mu je priznavao i sam Tuđman držeći njegovu bistu u svom uredu. Kajin posebno naglašava: ‘Nemojmo falsificirati povijest jer bez partizanskog pokreta nikada ne bi bilo Hrvatske u današnjim granicama’.

Kad se već spominje prošlost Istre i oni zaslužni Hrvati koji su uspjeli vratiti Istru matici Hrvatskoj – to je već postala rak-rana hrvatskog društva, jer velika većina Hrvata smatra da je tu uspješnu političku ulogu odigrao upravo Tito. Dakle svjesno ili nesvjesno zaslužni su Istrijani zaboravljeni, sve da bi zasluge pripale nekom drugom čovjeku koji nije zaslužio to priznanje.

Sad ću ukratko samo podsjetiti na povijesne datume kad je odlučeno o sudbini hrvatske Istre. Tragični trenutak za tu hrvatsku pokrajinu bio je tajni Londonski ugovor iz 1915. godine, kada su Talijani na konferenciji u Rapallu 12. studenoga 1920. godine dobili cijelu Istru (Rijeka je priznata kao slobodan grad – teritorijalno priključen Italiji) Zadar, otoci Cres i Lošinj. Ugovor je u ime jugoslavenske delegacije potpisao ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić.

Istina, on je odmah nakon te konferencije u Rapallu predao ostavku koju je regent Aleksandar i prihvatio te odlikovao Trumbića ordenom sv. Save, a sam je Trumbić dodijeljeno mu odlikovanje odbio (vidi : Eugen Dulubić: ‘Slabo poznavanje povijesti ‘ – Hrvatski list, 30. lipnja 20 ll. godine ). Kada je već riječ o zaslužnim Hrvatima Istre, tu se u prvom redu mora spomenuti istarski biskup Juraj Dobrila (1812. – 1882.) koji vodi nacionalni preporod i podiže nacionalnu svijest istarskih Hrvata u vrijeme kada je Istra bila pod Austrijom. Dobrila je bio osnivač gimnazije i izdavač molitvenika za mlade ‘Mladi bogoljub’. Ne , možemo ne spomenuti i skladatelja himne Istri , koju je skladao još 1912. godine Matko Rašan: ‘Krasna zemljo, Istro mila dome roda hrvatskog’.

Poslije Rapallskog ugovora Istra je pod talijanskom upravom, a nakon Mussolinijeva dolaska na vlast, uspostavlja se i fašistička vlast, te su to tada crni dani za Istru. Proganjana je i kontrolirana istarska inteligencija, uvedene su talijanske škole i uredi. Nove su vlasti stvarale i provodile etnički čistu talijansku državu. Od dr. sc. Stjepana Trogrlića preuzeo sam podatke o Istri: ‘Diplomatska borba mons. Bože Milanovića za hrvatsku – Istru ‘ (vidi: ‘Glas Koncila’ 2. siječnja 2011. godine do 30. siječnja 2011. godine – 5 nastavaka).

Mons. Božo Milanović svakako spada među vodeće i zaslužne intelektualce u društveno-političkim aktivnostima istarskih Hrvata. Uvelike se isticao u svom radu za nacionalna prava svojih sunarodnjaka u teškim vremenima, kad je Istra bila pod austrijskom i talijanskom vlašću.

Bio je pripadnik Katoličkog pokreta u Istri, a 1945. godine biva napadan od strane vodećih ljudi partizanskog pokreta, koji, opijeni ratnom pobjedom, bijahu uvjereni, daće se sudbina Istre rješavati na vojnom polju, a nikako za zelenim stolom. Uvidjevši da tomu nije tako, jugoslavenska partijska vrhuška dolazi do nove spoznaje, da bi približavanjem istarskim svećenicima s ponudom na suradnju svakako dobro došla, pogotovo s Božom Milanovićem, a koji je do tog vremena za te iste prozivan kao izdajnik i narodni neprijatelj.

Kad se nova vlast odlučila za pregovore, 16. srpnja 1945., u Trstu je došlo do sastanka između predstavnika NOP-a i Bože Milanovića, gdje su predstavnici vlasti od Milanovića dobili obećanje da će istarsko svećenstvo u posebnoj izjavi izraziti podršku NOP-u, dok će s druge strane, NOP osigurati Crkvi u Istri normalno djelovanje, a zahvaljujući diplomatskoj vještini mons. Milanovića, izbjegnuti su sukobi s biskupima (Antonio Santin, Porečko-pulski i Raffael Radossi, tršćanskokoparski).

U Pazinu je 18. srpnja 1945. godine održan sastanak svećenika, na kojem je Ivan Motika izvijestio nazočne svećenike o sporazumu NOP-a i Milanovića.

Milanović je bio protiv plebiscita u Istri

Kada je JNOF (Jedinstvena narodno-oslobodilačka fronta) pozvala svećenike da 31. srpnja dođu u Pazin na sastanak, dva gore imenovana biskupa bila su protiv, a biskup Antonio Santin preporučio je Milanoviću da se ne potpisuje nikakvu izjava o priključenju Istre Jugoslaviji.

Međutim, 31. srpnja 1945. godine u Pazinu 44 istarska svećenika potpisuju izjavu, gdje traže da Istra mora biti priključena Jugoslaviji iz etničkih, geografskih i ekonomskih razloga. U Trstu pak, 20. srpnja 1945. godine, hrvatski i slovenski svećenici predaju Memorandum Savezničkoj komandi, u kojem traže priključenje Julijske krajine Jugoslaviji.

U Londonu je od 11. rujna do 2. listopada 1945. godine sazvana i održana konferencija koju su činili ministri vanjskih poslova: SAD, SSSR, Velike Britanije, Francuske i Kine, a svrha je bila razgraničenje između Italije i Jugoslavije. Italiju je zastupao ministar vanjskih poslova E Aleide De Gasperi, a Jugoslaviju ministar Edvard Kardelj . Valja napomenuti da se kod same rasprave, Edvard Kardelj složio s elaboratom Bože Milanovića.

Razlog zašto Julijska krajina mora pripasti Jugoslaviji, mons. Milanović napisao je na zamolbu predsjednika vlade NR Hrvatske Vladimira Bakarića. Na Londonskoj su konferenciji donesena i neka pravila etničkog ponašanja, naime , nastojat će se da što manje Talijana ostane u Jugoslaviji, a s druge strane poželjno će biti da što manje Hrvata i Slovenaca ostane u Italiji.

No najveću diplomatsku težinu imala je Spomenica zbora svećenika sv. Pavla i statistika nacionalne strukture u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji koje su komisiji predali članovi narečenog Zbora, Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca. Spomenica je nosila sadržaj nepravde koju su Hrvati i Slovenci doživjeli u vrijeme vladanja Julijskom krajinom te na opravdan zahtjev za priključenjem Julijske krajine Jugoslaviji, a sve na temelju nacionalnog sastava stanovništva. Milanović, poučen iskustvom s Talijanima, smatra, da je jugoslavenska revolucija ipak manje zlo od fašističke diktature u Istri.

Pariška je mirovna konferencija trebala riješiti sporna jugoslavensko-talijanska granična pitanja . U radu jugoslavenske delegacije od 11. svibnja 1946. godine sudjelovali su i svećenici Božo Milanović i Slovenac Anton Piščanec. Oni su trebali uvjeriti francuske i belgijske krugove u opravdanost jugoslavenskih zahtjeva. Milanovićev politički argument je bio: ‘Državne se granice određuju za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda.’ Bio je protiv plebiscita u Istri.

Vijeće ministara (SAD, SSSR, Velike Britanije i Francuske) na četvrtoj konferenciji u Parizu, 1. srpnja 1946. g. odlučilo je da cijela Istra pripada Jugoslaviji, a područje od rijeke Mirne do Devina formirat će se slobodni teritorij Trsta pod nadzorom Vijeća sigurnosti UN. Pariški mirovni ugovor dočekan je u Jugoslaviji sa zadovoljstvom, a Zbor svećenika sv. Pavla za Istru 25. veljače 1947. godine uputio je brzojav Titu, predsjedniku hrvatske vlade Bakariću i ministru u hrvatskoj vladi Svetozaru Rittigu, u kojem se izražava radost istarskog svećenstva zbog priključenja Istre hrvatskoj Domovini.

Potpisivanjem Pariškog mirovnog ugovora 10. veljače 1947. uspješno je završena diplomatska borba za Istru koja je postala dio Hrvatske. Istarsko je svećenstvo ustalo u obranu i obranilo je hrvatske povijesne granice u Istri, sve do granice na Dragonji. Predvodnik tog istarskog svećenstva i najaktivnija osoba bio je svećenik političar Božo Milanović.

Vrijedno je zabilježiti i to, da je sredinom 1945. godine došlo do privremenog uređenja hrvatsko-slovenske granice u Istri. Po tom razgraničenju 17 hrvatskih sela pripalo je Sloveniji. Na tu slovensku agresiju prisvajanja hrvatskog prostora prvi je reagirao mons. Božo Milanović. Nagovorio je Nikolu Žica (geografa) i Josipa Ribičića (jezikoslovca) da sastave elaborat kojim će dokazati nepravednost slovenskog spuštanja granične crte prihvaćene etničke granice na rijeci Dragonji. Navedeni hrvatski stručnjaci dokazuju da se radi o hrvatskim selima, te su svoj elaborat predali hrvatskoj vladi, a Milanović je priložio svoj dodatak pod naslovom: ‘Razgraničenje između Hrvatske i Slovenije u Istri.’

U ovom kratkom prikazu nastojao sam rasvijetliti ulogu i aktivnosti hrvatskog svećenstva Istre u vremenskom razdoblju od 1945. do 1947. godine, koje je vodio mons. Božo Milanović. Na žalost, to isto istarsko svećenstvo ostalo je duboko razočarano dolaskom nove komunističke vlasti, kada je 24. kolovoza 1947. godine u Laništu ubijen (zaklan), svećenik Porečko-pulske biskupije, podravnatelj pazinskog sjemeništa, mladi svećenik Miroslav Belušić, inače, jedan od suradnika Bože Milanovića, koji se također zalagao za sjedinjenje Istre s Hrvatskom, pa je to i bio jedan od razloga da ga komunističke vlasti na tako zločinački način likvidiraju.

Novonastalo razdoblje popraćeno je žestokim progonima svećenika, koje je Crkvu dovodilo u težak položaj, te općom političkom nesigurnosti u Istri. To je bio dovoljan razlog da se svećenik političar mons. Milanović i aktivno istarsko svećenstvo povuku u pasivnost. To zaslužno svećenstvo na čelu sa mons. Milanovićem nazočilo je svim konferencijama na kojima su saveznici raspravljali o budućnosti Istre, i upravo smo im stoga i neizmjerno zahvalni, kao i saveznicima koji su i donosili pravedne odluke kad su Zadar s otocima, Istra i Rijeka vraćeni matici Hrvatskoj.

Povijest se ne smije falsificirati, ali prošlost moramo dobro poznavati

Gospodine Kajin, Vi ste hrvatski političar iz Istre, koji se često pojavljuje u sredstvima javnog priopćavanja. Ne znam iz kojih pobuda Vi na pogrešno i povijesno neistinito, neupućenom građanstvu tumačite ‘zaslužnog’ Tita, koji je u poslijeratnim događajima kada se odlučivalo o Istri bio obični promatrač tih zbivanja. Na taj način vi svjesno, zaslužne, kako Vi kažete Istrijane, vješto skrivate i udaljavate od prave zbilje povijesnih događaja, sve da bi zasluge za Istru dali onima koji to nisu zaslužili.

Svi smo gledali serijal na HTV-u: ‘Jugoslavenske tajne službe’. Pa zar niste zamijetili trenutak koji je bio zorno prikazan u spomenutom serijalu, kada je Tito došao 1945. godine u Zagreb da bi se sastao sa Stepincem. U razgovoru mu blagopokojni Stepinac govori o zaslužnim svećenicima iz Istre, a sam Tito – ni ‘mu’.

Da bi Vaši argumenti o Titu bili vjerodostojni i poprimili posebnu težinu, kažete, da ga je priznavao (misli se na Tita – op. a.) i sam Tuđman, držeći njegovu bistu u svom uredu. To je točno . O tome je svojedobno pisao gosp. Žarko Domljan

, koji je naveo da se Titova bista nalazila pokraj njegove radne sobe. Citiram: ‘Svakodnevno sam prolazio i gledao tu bistu i kad više nisam mogao izdržati, istu sam skupio i odnio dolje u podrum. Dr. Tuđman odmah je reagirao: ‘Žarko, nemoj tako. I on je naš’. Svakako je zanimljivo spomenuti što je dr. Tuđman govorio o Titu. Kad povjesničar Tuđman glorificira Tita pripisuje mu sljedeće zasluge: Srbi ga nisu podnosili,

Krleža je ipak, bio u pravu. Učinio je Hrvate ratnim pobjednicima. Bez Tita ne bi bilo Hrvatske i Titove biste u uredu (vidi Davor Butković: ‘Tuđman bez Tita’, Jutarnji list, 27. kolovoza 2011.).

Nemam namjeru komentirati stavove povjesničara Tuđmana o Titu. To prepuštam povjesničarima, ali svakako je znakovito, da sva tri izabrana predsjednika hrvatske države (Tuđman, Mesić i Josipović), štuju obnovitelja hrvatske države Tita i njegov partizanski pokret kao uzor, a onda se redovno pojavljuje i ‘antifašizam’ kao sredstvo za spas Hrvatske i hrvatskog naroda na ovim prostorima.

Tito i hrvatski komunisti su srušili vlastiti državu

Gospodin Kajin naglašava snagu partizanskog pokreta, jer bez njega ne bi bilo Hrvatske u današnjim granicama, pa savjetuje – nemojmo falsificirati povijest. .. U našoj novijoj povijesti na političkoj su se pozornici pojavljivali različiti profili političara koji su u svojim političkim programima zacrtali jugoslavensku državu u kojem, bi hrvatski narod bio ravnopravan sa ostalim narodima sa ovih prostora (Maček, Šubašić i Tito), dok su drugi bili za reformu Jugoslavije. Te reforme ne predstavljaju isto što i rušenje Jugoslavije i uspostavu države Hrvatske.

Svakako, kako kaže g. Kajin, da se povijest ne smije falsificirati, ali zato prošlost moramo dobro poznavati, sve kako bi tom povijesnom zbiljom mogli polučiti i neke zaključke , da ne bismo ponovno činili iste pogreške . Tu, odmah na početku našeg promišljanja, ulazimo ujedno teško povijesno razdoblje srpsko-hrvatskih odnosa. Stoljećima smo živjeli u miru i bez sukoba, a onda je došlo do pojave jugoslavenstva i stvaranja dviju Jugoslavija. To je glavni razlog da je lava morala pocrveniti.

Taj partizanski pokret kojem je na čelu bio Tito, a koji je u svojim redovima imao i veliki broj hrvatskih komunista, bio je općejugoslavenski pokret, koji je bio sredstvo da Tito obnovi jugoslavensku državu bez znanja i pristanka hrvatskog naroda.

Hrvatski narod nije ni 1918., a ni 1945. g. prihvatio Jugoslaviju, jer taj narod želi povijesno živjeti, a to može samo u svojoj, vlastitoj državi. Tito, pa i Hrvatski komunisti imali su sva prava u borbi protiv režima koji smo imali u NDH, a da” uspostave svoju komunističku vlast.

Nažalost, oni su srušili vlastitu državu, a to predstavlja uistinu svjetski fenomen. Ma, koji je to narod u povijesti rušio vlastitu državu? Odgovara istini da su Tito i hrvatski komunisti bili na strani pobjednika antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Ta pobjeda hrvatskom narodu ne znači baš ništa, jer smo u toj pobjedi izgubili svoju državnost i ponovno ušli u jugoslavenske okvire, a hrvatski su komunisti 1945. i sebe ubrajali među ratne pobjednike. Dobili su i dio vlasti, pa su bili sretni da mogu kažnjavati vlastiti narod.

S druge strane, srpski su nam pobjednici govorili da su nas Hrvate oslobodili i da smo braća. Tako smo besplatno na hrvatskom državnom prostoru svakodnevno imali, na cestama i ulicama mali igrokaz – Žikino i Kozaračko kolo. To je antifašistička pobjeda.

Gospodine Kajin, učite i proučavajte povijest Istre, mons. Milanovića i istarsko svećenstvo. To će Vam kao istarskom političaru umnogome olakšati politički rad kod nadolazećih problema u Istri. Ostavite po strani one političare iz prošlosti, koji su svojim  radom krivo usmjerili svoj vlastiti narod.

Eugen Dulubić / Hrvatski list