Nakon što je u Moskvi zatvoreno predstavništvo INA-e i ured krovne udruge hrvatske brodogradnje Jadranbrod, slijedi selidba naše diplomatske misije. Kako doznajemo, kompletan sastav hrvatskog veleposlanstva do kraja ljeta napušta trenutačnu rezidencijalnu vilu koja se nalazi u samom centru Moskve, u neposrednoj blizini Kremlja.
Netko je u našem Ministarstvu vanjskih poslova odlučio otkazati besplatno korištenje zgrade u ulici Korobejnikov pereluok 16/10, djelu ruske prijestolnice gdje se nalaze i veleposlanstva drugih država do kojih Rusija drži, kao i obiteljske vile dobrostojećih Moskovljana.
U tom djelu Moskve, uz samu rijeku i neposrednu blizinu Kremlja te monumentalnog kipa Petra Velikog, najniža cijena stambenog kvadrata iznosi 5 tisuća eura. Možda taj podatak najbolje ilustrira koliko su pažnje domaćini posvetili gostoprimstvu hrvatskim diplomatama, ali i visokoj prezentaciji predstavnika jedne male zemlje.
Veleposlanik Tomislav Car s a kompletnim osobljem planira preseliti u prizemni stan nekoliko blokova dalje u ulici Ostroženka 23. gdje se nalazi smješten hrvatski konzulat. Kako će naša diplomatska misija funkcionirati u malom stančiću nije baš najjasnije. Ne samo to, to je prostor čiji se najam plaća, a vila u Korobejnikovu pereluoku bila je na trošak domaćina. Sada će hrvatski porezni obveznici, osim troškove za ambasadora i ostale diplomate, plaćati i troškove njihova smještaja te sve ostalo što ide uz to.
Može se čuti da je zgrada u Korobejnikovu pereluoku , navodno, bila velika za hrvatske potrebe. Tko će znati…. Cinici će reći da možda i nemamo neke velike potrebe za prisustvom u Rusiji s obzirom na vanjskopolitički autizam Vlade RH i poražavajuće niske grane odnosa Hrvatske i Rusije. Doista, postoji li za našu Vladu svijet izvan granica EU-a? Ili misle da je iza granica EU provalija i crna rupa?
Nije jasno zašto smo neiskreni i prevrtljivi prema jednoj od ključnih država koja je pomogla hrvatsku obranu u vrijeme Domovinskog rata te bez puno pitanja isporučila tone naoružanja i vojne opreme. Zaboravljeno je da su upravo ruske narudžbe održale na životu hrvatska brodogradilišta u vrijeme rata. Ne samo to, danas je Rusija najveći pojedinačni opskrbljivača energenata u Hrvatskoj. Da ne spominjemo da su dali ruke u stabilizaciji hrvatskog gospodarstva kod sloma Agrokora. Naravno, sve je to privredni i politički interes, ali ako se poklope interesi na obostrano zadovoljstvo onda svi zadovoljno trljaju ruke.
Hrvati su jedan od nekoliko naroda srednje i istočne Europe koji ima samo pozitivno povijesno naslijeđe odnosa s Rusijom. Država od svega 4 milijuna stanovnika, s tendencijom daljnjeg pada nataliteta i industrije, uz krajnje nepovoljni geografski oblik države, ne bi smjela dozvoliti bezbrižan luksuz potpunog pristajanja uz politiku jednog bloka. Savezi nisu trajni.
Trajni samo hrvatski državni interesi. Hrvatska čini manje od jednog posto ukupnog stanovništva EU tako da je posve deplasirano govoriti o našem političkom ili ekonomskom utjecaju unutar EU ili NATO-a. Ako naše tramvaje, vagone ili brodove možemo prodati na ruskom tržištu, a na zapadnom tržištu ne možemo, onda dileme nema. Rusi znaju gdje su bili 1991., a gdje smo mi danas?
Marko Marković/foto: screenshot
